PREVARA?

Bela soba ispunjena neonskim svetlom i tišinom. Sedela je pored njega nesposobna da bilo šta kaže. Sati su prolazili i praznina u njenoj glavi postajala je beznadežno duboka.
Tišinu je prekinuo on, pitanjem na koje je, izgleda, potrošio pola rezerve snage.

-Jesi li me nekad prevarila?

Sačekala je da joj u ispražnjenoj glavi utihne eho njegovih reči. On je pogrešno protumačio ovu pauzu i vidno pokušavao da skupi snagu za sledeću rečenicu. U poslednjem trenutku se prenula.

-Nikad.

On je polako podigao pogled uronivši u njene krupne crne oči. Uzvratila mu je pogledom.

-Nisi?

Tanka crvena linija spojila je njihove duše. Sa olakšanjem je shvatila da je ovim pogledom ispravila grešku oklevanja.

-Ne, nikad.

Izgleda da mu je ovaj odgovor dao snagu. Odmah je upitao kroz osmeh glasom od koga su joj nekad klecala kolena:

-Zato što si me volela?

-Zato što sam te volela.

Uhvatila ga je za ruku i osetila da je nešto popunilo prazninu u njenoj glavi, neka istina koja je rasla i tražila put napolje.
Trebalo je samo da otvori usta i da je oslobodi. Ono što nije očekivala, to je da će se u istom trenutku iz nje osloboditi potok suza koji će njen šapat pretvoriti u krik.

-Volela sam te toliko... i volim te više od svega......
 

Back
Top