MAJKA 2

- Kako, bre, šta me briga?- reče on.- Idi u kuhinju i pusti me da ga svučem i uspavam.
Snežana ništa ne reče. Mladen se okrete i udje u sobu. Dečak je sedeo na trosedu, tresao se, a niz lice su mu tekli potoci suza. Mladen mu polako pridje, pomilova ga po plavoj kosi i nasmeši mu se.
- Daso, Daso...- tiho reče Mladen.- Hajde, smiri se malo, pa da popričamo. Ti i ja. Jel’ važi?
Dušan steže zubiće i rukavom obrisa suze. Još uvek je isprekidano disao. Mladen ga pomilova po obrazu i poljubi. Dušan mu obavi ruke oko vrata.
- Čiko! Čikice moj!- reče Dušan i još jače ga steže.
- Hajde sad da se svučemo, pa na spavanje. Jel’ važi?- reče Mladen grleći ga.
Dečak potvrdno klimnu glavom. Mladen krete rukom ka dugmetu tregera. Dušan vrisnu.
- Šta je sad, Daso?
- Ja ću sam, čiko.
- Važi, Das...
Mladen dobi kolenom u slabine i sruši se na pod.
- ZAŠTO VRIŠTIŠ?! ZAŠTO VRIŠTIŠ?!- razdra se Snežana.
Dete širom otvori oči i vrisnu. Snežana ga zgrabi ispod mišica, podiže u vazduh i tresnu o trosed. Mladen se uspravi na jedno kolenu. Snežana ga nogom šutnu u stomak. Mladen se previ i glavom udari u zid. Dušan pomodre u licu, a usne mu poplaveše. Snežana ga jednom rukom uze oko struka, a drugom ga ošamari, a onda ga još jednom ošamari noseći ga ka vratima sobe.
- ŠTA JE?! ŠTA SI SE ZACENIO?! JE LI, ŠTA SI SE ZACENIO?! BOŠIJU TI MAJKU! JA SAM TE RODILA, JA ĆU I DA TI SUDIM! NEĆEŠ TI VIŠE DA ME JEDEŠ I DA MI UPROPAŠTAVAŠ ŽIVOT! NEĆEŠ VALA! NE! NIKAKO!- vikala je udarajući ga sve jače.
Mladen je sustiže u kupatilu, vide kako se iz kade diže vrela para, zgrabi Snežanu za kosu i povuče je nazad. Vrisnula je.
- Jel’ boli?- upita je Mladen.
- PUSTI! PUSTI ME! PUSTI ME DA GA UDAVIM! DA GA VIŠE NE GLEDAM! DA ME VIŠE NE JEDE!- drala se ona.
Čvrsto je držeći za kosu, Mladen je izvuče iz kupatila. Dete je držala jednom rukom, a drugom ga uhvati za vrat i steže. Dete poče da se guši.
- UDAVIĆU TE! UDAVIĆU TE! NEĆEŠ TI VIŠE DA MI UNIŠTAVAŠ ŽIVOT! NE! – vikala je što je grlo nosi.
Mladen je dograbi za ruku kojom je stezala detetov vrat i zari joj nokat u tetivu. Snežana vrisnu i pusti dete. Mladen ga uhvati oko struka i ote od nje.
- Jesi li ti normalan?- procedi kroz zube stiskajući povredjenu ruku i šutirajući Mladena.
Mladen unese Dušana u sobu, spusti ga na trosed, okrete se ka Snežani koja je išla za njim šutirajući ga, obuhvati je oko struka i iznese iz sobe. Snežana ga je udarala po licu, glavi, ramenima i vrištala.
- PUSTI ME!
Mladen je unese u kuhinju.
- PUSTI ME!
Spusti je na pod.
- PUSTI ME DA MU SUDIM!
Dograbi je za ramena.
- PUSTI!
Podiže je uvis.
- NEĆE...
Mladen je jako tresnu o vrata plakara.
- EJ! SMIRI SE!- viknu on.- Ako te je neko iznervirao iskali bes na njemu, a ne na detetu i meni. Jasno?!
Gledala ga je prestravljeno, širom otvorenih očiju.
- Ja sam u detinjstvu previše toga dobio i više ni jedno dete, ma čije bilo, u mom prisustvu neće nepotrebno dobijati batine. Jasno?!- reče unoseći joj se u lice.
Još jednom je tresnu o plakar i pusti. Ćutala je i gledala u pod. Mladen se okrenu i ode u sobu. Dušan ga pogleda širom otvorenim, krupnim plavim očima. Mladen se nasmeši. Dušan rukavom obrisa suze i pogleda u njega smešeći se.
Ubrzo su obojica ležali na razmeštenom trosedu i spavali. Vrata sobe se tiho otvoriše. Mladen otvori oči, ali se ne pomeri.
- Mladjo!- tiho pozva Snežana.
Mlade oćuta.
- Spava,- prošaputa Snežana i tiho pritvori vrata.
Mladen ču okretanje brojčanika na telefonu, a zatim i njen tihi glas. Srce mu zadobova, a u stomaku mu se nešto zgrči do bola. Zadrža dah, izbroja do deset, pa polako ispusti vazduh iz pluća.
Desetak minuta kasnije sa ulice se začu sirena automobila. Tri put zatrubi. Mladen se umiri. Vrata sobe se tiho otvoriše, zatim zatvoriše i on ču kako Snežana otključava ulazna vrata stana i izlazi iz stana. Suza mu skliznu niz obraz. Zagrli dete i poljubi ga u obraz. Dušan otvori oči.
- Spavaj, tiho reče Mladen.
Dušan ga zagrli.
- Čikice,- reče i opet utonu u san.

Priča je istinita samo je autor izmišljen
 
Nisam jos u zivotu citao sadistickiju pricu.

GROZNO!! :twisted:

Izbezumljuje..

Aberisana zena, takvoj treba ponajpre doza Dijanetickih terapija..

Zasto, zanima me zasto druze stavljas ovakve price?
ali da okusimo teskocu takvih situacija, da zamislimo..
ili?

:confused:
 
Almsivi, ovakve stvari se, na žalost, dešavaju...Nije život tako ružičast kao što ga ti zamišljaš. Jednostavno, živimo u surovom svetu.
Tužno i istinito...:cry:
 
Mislim da iako mozete zamisliti kako je to tuzno i surovo, u dubini je
jos tuznije i gore, to su teške traume, koje nanosi ova zena svom detetu, i Mladenu.

Posto sam uspeo da iscitam neke vazne stvari o traumama, znam koliko je grozan
ovakav cin. Nasilje je nesto krajnje zlo, i samim izegavanjem svih vrsta
nasilja svet bi bio idealan. Bez nasilja svet je savrsen, vise od raja i neba.

Mene je ova prica pogodila, shokirala, skoro kao da sam to gledao
ocima u reali.
 
Almsivi, šta misliš kako je bilo meni kome se sve to dešavalo?
Nekada sam i kao i ti klizio po površini živita nikad ne zagrizavši i nikad ga ne okusivši na direktan način. Čitao sam, slušao odabranu muziku, radio razne vežbe duha i okretao glavu prolazeći kraj nekih dešavanja u mojoj blizini. I bilo mi je lepo i osećao sam se lepo...
Sada, posle nekih direktnih iskustava - sada mi je deset puta lepša ona ista muzika koju sam nekad slušao...
 
Vuche.. drzi se.

Postoje ideje koje daju nadu, vizije, i motive.

"Bol je prolazna, zadovoljstvo traje"

"Mozes obrisati bol, ali ne i zadovoljstvo"

Postoje stvari koje daju nadu, realnu nadu da se sva ta trauma i bolovi
mogu prevazici, obrisati do dna, te ostaje cista svest, radost, mir i ljubav. :)

Prema tome idemo, nada je realna zato sto je dostizno.
Sta drugo da se kaze zasad- "jednog dana".. :)

Slazem se za muziku. :)
 

Back
Top