Ne veruje srce pameti

Najzad sam videla mesec u punom njegovom sjaju
i sve zvezde što za moje želje padaju.



Ovim stihovima što mislim da mogu da te vratim
bodrim sebe da se to desiti neće,da treba da shvatim.

Moje misli plove tebi jer ne znam za drugo
u meni postojiš i traješ već dugo,predugo.
Pravi je tren da stanem, dok duša jače ne zaboli
na ovako svežu ranu, molim te, ne dosipaj soli.

Tebe jutrom telo želi da oseti, a dobro znam da
ove niti niko neće raspleti.

Dok slutim da teže ću bez tebe dane podneti
tek neka sitnica me slomi,što me na tebe podseti.
Necu ovo nazvati nikako jer plašim se kako bi zvučalo
samo će mi laknuti što prolazi ono što me je mučilo.

Nisu tvoji dodiri bili lažni,ostavili su tragove koje osećam
bar dali su mi opravdanje da te se zauvek prisećam.

Tanak je bio led koji smo probili lako
i osećaj se bar posebno-to nije uspeo svako.
Biće mi smešno sve što posle toga dođe
i boleće jer što je lepo brzo prođe.
 

Back
Top