MOĆ „BOMBICE“

Isključio je utikač rešoa iz utičnice, podigao lonče s rešoa, sipao kafu u šolju za čaj i lonče ubacio u umivaonik.
Vratio se pisanju dnevnika dok se kafa hladila, a sa radija čula simfonijska muzika. Završio je dnevnik, strpao ga u fioku stola, pripalio cigaretu, nalaktio se na sto i srknuo kafu.
- Mmm...- reče.
„Kafa je izvrsna“, pomisli. “I dan je protekao izvrsno. Na poslu me nisu mnogo gnjavili i niko mi mije upropastio popodne i veče. Možda je kafa izvrsna?“
Povukao je nekoliko dima, jedan za drugim, otpio mali, odmereni gutljaj kafe, zadržao ga u ustima i pustio da se razlije po jeziku. Kafa je, zaista, bila izvrsna.
Sedeo je, ispijao kafu, pušio cigaretu i razmišljao o nebitnostima. Imao je 27 godina, crnu talasastu kosu, smedje oči i bio visok 185.
„Nešto nedostaje“, reče Glas u njegovoj glavi.
Ustao je i počeo da šeta. Ništa pametno mu nije padalo na pamet. Vrati se za sto i otpi gutljaj kafe. Namršti se. Kafa je bila gorka, bljutava – nikakva.
„Stvarno nešto nedostaje“, pomisli.
- Šta?- upita zidove.
Nije bilo odgovora. Zamislio se.
- Pa da!- uskliknu ozaren.
Pridje stalaži u zidu, odmače zavesu i pogledom prelete po donjoj polici. Bila je puna raznovrsnih flaša. Na prvi pogled shvati da su sve prazne.
„To, jednostavno, nije moguće!“- pomisli.
Uzimao je jednu za drugom i proveravao ih. Bile su prazne.
„Kako je to moglo da se dogodi?!“ pomisli. „Nikad nisam bio bez pića. Nikad! Žestoka pića su često nedostajala, ali bi se uvek zadržalo po malo vina, flaša piva, ili čašica likera. Sada nema ničega! Čak ni soka za rastvaranje! Kako to? Kako?!?“
Vratio se kafi, zažmurio i ispio je do dna. Bila je grozna!
„Nisi pogledao pod krevet“, podseti ga Glas.
„Pa da!“ pomisli ozarivši se. „Sigurno je tamo neka otprazna flaša koju sam sakrio tokom neke pijanke i zaboravio na nju,“
U mislima je jasno video flašu pod krevetom, tamo u uglu. Video je da u njoj ima, bar za dva prsta, vinjaka. Ustao je, prišao krevetu i zavukao se pod njega. Izvukao je flašu, polako odvio zatvarač, prineo grlić nozdrvama i omirisao.
- Mmm...- odmumla i shvati da još uvek sedi na stolici kraj stola.
Namršti se, ustade, pridje krevetu i ispod njega izvuče pet-šest flaša. Sve su bile prazne. Dohvati jednu i podiže je iznad glave s namerom da je tresne o betonski pod.
„Ne!“- viknu Glas.
Spusti flašu kraj police i izadje napolje isključivši svetlost u sobi. Noć je bila sveža, vedra i puna proletnjih mirisa. Udahnuo je vazduh punim plućima, protegao i nasmešio. Čim ga ugleda, Linda se oglasi cvilenjem. Linda je bila lovački pas ptičar.
Pridje joj, pomilova po glavi i otkači lanac. Jurnula je, kao tajfun, dvorištem. Danas je nije izveo u šetnju. Bila je puna energije.
Nasmeja se, baci lanac na zemlju i vrati se pod nadstrešnicu. Odabra jednu stolicu, sede i zapali cigaretu. Posmatrao je staru, oronulu kuću sa polusrušenim krovom u susednom dvorištu.
„Uh! Da mi je samo jedna čašica“, pomisli. „Ili da je, bar, neka kafana otvorena... ali nije ni jedna.“
„Zašto ne odeš kod nekog drugara?“ upita Glas.
Neko vreme je razmišljao o toj ideji.
„Ne. Svi već odavno spavaju“, pomisli. „Kad bih bar znao gde je Zemunac?“
Zemunac je bio njegov kolega i „hroničar“, hronični alkos.
„Taj kod sebe sigurno ima nešto za piće, makar običnu smrdljivu brlju. Ali gde sad da ga nadjem, gde?“ pomisli.
Linda mu pridje inamesti svoju glavu na njegovu nogu.
- Ti bi da se maziš. Je li?- upita psa.
Linda ništa ne reče samo ga gurnu njuškom i on spusti šaku na njenu glavu i poče da je miluje. Isprekidano je udahnuo vazduh.
„Bože! Šta je ovo sa mnom? Zašto toliko razmišljam o toj čaši rakije? Nisam, valjda, postao „hroničar“. Ta, mesecima sam mogao bez... Ali zašto onda ovo?“ razmišljao je.
- Zašto?!- izgovori.
Linda ga pogleda. On ustade, odvede je do kućice, zakači lanac za ogrlicu i ode u sobu. Svuče se i leže.
Vreme je teklo a on je samo ležao sklupčan, prazan i tup. San nije hteo na oči. Okrenuo se na drugu stranu i počeo da mašta: kao, on je poznat i priznat strip-crtač; pozivaju ga na festival stripa; svi crtači javno demonstriraju svoj rad i svoje umeće; stoji u redu i čeka; preznojava se; oseća da ga hvata panika; to mu je prvi javni nastup, a on se uspaničio; uprskaće stvar; na um mu pada spasonosna ideja; napušta salu i odlazi u obližnju prodavnicu, kupuje bombicu vinjaka, otvara je i ispija na eks...
- E, do ku...!
Skače s kreveta i šeta po sobi.
- Vinjak! Treba mi vinjak!- zavapi.
„Mani vinjak! Bilo šta! Samo nek ima ukus rakije!“ reče Glas podsmešljivo.
„Bože, kako da dodjem do pića? Kako i gde?“ upita se.
„Provali u samoposlugu, prodavnicu...“ reče Glas uz kikot.
- Ne seri!- reče on.- Čekaću da svane. Moram da čekam.
Pogled mu zastade na primitivno sklepanoj polici iznad umivaonika. Stade pred nju i zagleda se. Polica je bila puna knjiga. Na desnoj strani je bila Biblija, iza nje je bio prazan prostor dovoljno velik za jednu „bombicu“.
„Možda si neku flašicu sakrio iza nje“, reče Glas.
Rukom krenu naviše, zastade, odmahnu glavom i nastavi da hoda od zida do zida. Pet i po koraka s jedne na drugu stranu.
„Čoveče, zašto ne proveriš? Ništa te ne košta!“ reče Glas.
Stade pred policu onako go, promrzao i usamljen.
„Ako pomerim knjigu i ne nadjem ono što tražim napraviću lom. Do toliko poznajem sebe, A šta ako...“ razmišljao je.
Ruka mu krenu naviše, zastade, a onda sunu napred, dograbi Sveto pismo i skloni ga u stranu. Dah mu zastade u grudima.
- Gospode!- jedva izusti.
Iza Biblije se skrivalo paraunuče, mini bombica, flašica od 0.5 dcl i bila je puna.
- Hvala ti, Gospode!- reče i prekrsti se.
Licem mu je blistao osmeh. Pažljivo uze flašicu i prenese je na sto kao da se radi o raritetu neprocenjive vrednosti. Otvori je i njen sadržaj presipa u čašu. Bilo je vinjaka taman za jednu čašu. Sede za sto, pripali cigaretu, uključi radio, zavali se u stolicu i čašom predje ispod nozdrva udišući punim plućima.
- Mmm...- odmumla.
„Čoveče ti si lud!“ reče zgranuto Glas.
Potvrdno je klimnuo glavom, otpio mali gutljaj, zadržao ga u ustima i pustio da se razlije usnom šupljinom. Jak, opor ukus vinjaka zapeče mu jezik i nepca. Zatvori oči, proguta i zamljaska ustima.
 

Back
Top