MUKE MOJE NIKO NE ZNA

Mrzim prvu smenu, pogotovo radnim danom i subotom. Bio sam na raskrsnici ispred Garetove palate i beležio registarski broj jednog automobila. Vlasnik ga je parkirao iza pešaškog prelaza. Razmišljam da li da ga sačekam i da izvršim rutinsku proveru auta i dokumenata, pa da ga ošinem solidnom kaznom ili da odustanem od svega. Vidim izraz na njegovom licu. Prvo je izvinjavajuće, a zatim osiono da bi polako, zbog moje upornosti, postalo mekše i prešlo u drugarsko. Uz taj izraz sledi poziv na piće u obližnjoj kafani, a ako je kazna velika, i na doručak o njegovom trošku. Ako ga odbijem i nastojim na tome da plati kaznu počinje da besni i psuje, zatim slede pretnje administratorima grada i policije koje on lično poznaje ili su mu nekakav rod. To i te kako zna da potraje, pa mi se istog trena sve smučilo. Nisam bio raspoložan za tu vrstu maltretiranja.
Tog trena iza parkiranog auta staje drugi auto potpuno zatvarajući pešački prelaz. Ne mogu da poverujem da to radi, ali on mirno izlazi iz auta gledajući me u oči.
-Čoveče!?- kažem šireći ruke i pokazujući na uniformu.
-Samo da kupim cigarete,- kaže on.
-Ma vozi dalje...!- kažem, a mogu hladno da mu oduzmem dozvolu.
Besno se vraća u auto i uz škripu guma odlazi. I opet sam ja krivac! Kriv sam zato što ga nisam kaznio. Polako se udaljavam od parkiranog auta razmišljajući da odustanem od njegovog kažnjavanja. Iza mene se začu škripa guma i žestoka psovka. Okrećem se i vidim kako auto prelazi tik pored čoveka s detetom. Gledam svetlo na semaforu. Crveno za pešake! Čovek me ugleda i dere se, psuje. Pokazujem mu na svetlo na semaforu. Ignoriše ga i psuje sve redom. Stiskam zube i pitam se šta bi sad trebalo da radim, da ga privedem? Odustajem i stajem na trotoar ispred Garetove palate odlučan da čekam vlasnika parkiranog automobila.
Par minuta kasnije novi auto staje iza parkiranog i zatvara pešački prelaz. Žena je za volanom. Gleda me u oči, izlazi iz auta i kreće oko njega. Auto se pokreće, žena je iza njega i uspeva samo da se uhvati za glavu dok njen auto udara u branik parkiranog automobila. Znam da bi trebalo da pridjem i da joj oduzmem dozvolu, ali samo stojim i gledam kako se vraća u auto, povlači ručnu kočnicu (!) i vraća auto nazad. Zatim ga opet parkira na pešački prelaz, izlazi iz auta i odlazi u kupovinu.

(objavljen 15. 10. 1999. Naša Reč, Leskovac)
 

Back
Top