IGRA MEČKA

Kad god prodjem Širokom čaršijom ne mogu a da se ne setim prošlogodišnje Roštiljijade. Ne volim je kao što ne volim ni vašare, ni koncerte, ni utakmice: gužvu, buku, otužne mirise... Ali Zorana voli Roštiljijadu. Zato smo izašli, prošetali izmedju tezgi i kafana pod šatorom; kupili po pljeskavicu i sok i provozali se Roštiljkom. Kupili smo sladoled i krenuli kući. Na izlasku iz Široke čaršije ugledasmo neku gužvu.
-Miko, šta je ono tamo?- upita Zorana.
-Igra mečka!- viknu neki dečak protrčavši kraj nas.
Prošli smo kraj gomile i stali ispred nje. U centru gomile bio je stari mečkar sa šeširom i brkovima. Igrao je u ritmu turcizma koji je dopirao iz velikih zvučnika obližnje kafane pod šatorom. U jednoj ruci je držao flašu piva, a u drugoj nekoliko novčanica (nemačke marke!). Oko njega su poskakivala tri golišava deteta tražeći mu pare. Na dva-tri metra iza njega išao je mladić vodeći krupnu mečku na lancu pričvršćenom za dugu debelu motku i noseći velike daire. Gomila se smešila i pratila ih u stopu. Iz gomile se izdvoji tamnoputa starica, očito žena starijeg mečkara, i pokuša da mu otme novac. Starac se izmače i šakom je lupi po potiljku. Žena pade na asfalt a gomila zaurla od smeha i poče da baca metalni novac. Deca, starica i mlada žena s bebom se sjatiše sakupljajući kovanice. Mladi mečkar provede mečku kraj nas. Mečka s asfalta uze komnad lepinje. Zorana me povuče ka njoj, a meni se nešto zgrči u stomaku.
Bilo je to davno. Imao sam samo četiri godine i tata me beše poveo do Pošte da sačekamo babu iz sela. Dok smo čekali, preko ulice, kraj mosta, ugledah gomilu ljudi. Povukoh tatu za rukav i pokazah na prizor.
-Igra mečka!- reče on.
Mečka! Čim čuh tu reč krv mi se sledi u žilama, a u stomaku mi se nešto zgrči. Eto, došla je da me pojede, pomislih. Nisam bio dobar, nisam slušao mamu, nisam hteo da jedem i ona je došla da me pojede. Bilo je baš onako kako je mama kazala: Doći će mečka da te pojede, ako...! Ali, mečka je bila daleko, čak preko široke ulice! A nije ni išla ka meni! Mora da je došla po nekog drugog dečaka ili devojčicu. Aha! Mora da je tako i nikako drugačije! Laknulo mi je. Za svaki slučaj sam počeo da joj se molim. Obećao sam da ću biti dobar, da ću slušati mamu i da ću dobro jesti.
-Miko, idemo!- reče tata i podje preko ulice.- Idemo da vidimo kako igra mečka. Kasnije će da se penje uz banderu.
-Ne!- cvilnuh ukopavši se u mestu.- Ne! Ne! Ne!
- Hajde, Miko! Neće ti ona ništa...
Tata je i dalje govorio, ali ja ništa nisam čuo, sem šuma svoje krvi, lupanja svog srca i svoje misli: Pa mečka nije došla po mene, a on me vodi kod nje da me pojede! MOJ TATA! Ne! Ja ne idem. Nikako!
-Tata, tatice! Nemoj da me vodiš kod mečku, molim te! Tata, biću dobar. Stvarno ću biti dobar. Odistinski dobar!- cvileo sam.- Ima da slušam mamu, i tebe ću da slušam. Sve ću da pojedem. Sve što mi sipa u tanjir. Svaku mrvicu. Sve! I sirup ću da pijem. I riblje ulje ima da pijem! Svako veče!
Ali on se pravio da me ne čuje, ili mi ništa nije verovao. Vukao me preko ulice ka mečki. Uporno i sigurno. On me ne voli, pomislio sam opirući se svom svojom snagom. Polako, ali sigurno smo se približavali gomili i mečki. Jako sam ga ugrizao za šaku, oteo se i počeo da bežim. Opsovao je i u tri koraka me stigao, zgrabio i poneo ka gomili i mečki. Pesnicama sam ga udarao po licu i vrištao. Nije obraćao pažnju na to. Doneo me do gomile iznad koje se videla velika kosmata glava mečke sa iskeženim zubima prekrivenim penom.
-NE!- vrisnuo sam i izgubio svest.
Tek pred zoru došao sam svesti. Sav sam goreo. Oko mene je bila tama. Okrenuo sam glavu u stranu i video otvoreno ognjište šporeta. Bilo je crveno i narandžasto, a onda sam ugledao sablasna lica moje majke i oca kako se nadnose nada mnom iskeženih zuba.
-Ne!- više misao no reč.- Ne!
Sad, na ulici, mladi mečkar cimnu lanac na čijem je kraju bila alka provučena kroz mečkin nos. Komad lepinje ispade iz njenih ustiju. Mečka ga šapom podiže s asfalta. Mečkar je motkom lupi po glavi i oštrije cimnu lanac. Lepinja pade na asfalt, a mečka se uspravi na zadnje šape i poče da podskakuje dok je mečkar zapevao i lupao u daire. Nešto me povuče za ruku.
-Molim?- upitah postavši svestan Zorane.
-Miko, hajde da ga bijemo!- reče ona.
-Molim?!
-Hajde da bijemo onog čiku!- oštro ponovi dete pokazujući na mladog mečkara.
Klekoh kraj nje. Zorana je bila dobrošudna i tiha devojčica i ovakav predlog nije ličio na nju.
-Zašto, Zorana?- upitah.- Zašto da ga bijemo?
-Zato što muči i bije sirotu mecu. Hajde da ga bijemo i da oslobodimo jadnu mecu. Da joj skinemo lanac, da je odvedemo u šumu i da je pustimo. Miko, molim te, hajde da ga bijemo i da oslobodimo mecu...!
 

Back
Top