MOGUĆE SUTRA -3.DEO
ONA......ZORA
Umorno se vraćala kući idući u susret vetru. Nekako joj se činilo da joj uvek duva u lice....kao i život. Čudnovat osećaj koji joj je i oduzimao i davao snagu. Neki inat oživi u njoj kad se nadje sa vetrom u lice....želja da ga savlada.....da dodje do željenog cilja unatoč to me što je on sprečava. Osećaj kao da je na takmičenju......takmičenje sa životom. Upravo taj njen duh je rešavao probleme, terao je da misli, da iznalazi rešenja te je zbog toga ljudima delovala kao jaka osoba. I jeste bila jaka....mentalno i psihički borac ali i žena pre svega a one razmišljaju ........pa....drugačije od muškaraca.
Živela je sa majkom.......blagom starijom ženom nežnog lika i sitne figure. Same njih dve. Sada......sada ima 35 godina....lepa sitna žena .....ali nekako je priroda kod nje sve stavila na svoje mesto ....ničeg previše i ničeg premalo. Duga kosa vezana na potiljku u neobaveznu pundju...nestašni pramenovi koji su se nekako izmigoljili i veselo poskakuju pri svakom njenom koraku...oni kao da nisu umorni. Oči......ne.....nisu krupne i neverovatne..ne.....obične smedje oči, doduše lepog oblika i uklopljene u lice....ali pogled....eeee, on je bio ono što ljude ne ostavlja ravnodušnim. Sva je bila u pogledu. Kad se smeje oči joj se smeju, kad je tužna pogled joj je tužan, kad je vesela pogled prosto zrači veselost šepureći se šeretski a kad je stroga pogled seče........ma ukopa sagovornika u mestu. Ljutit pogled....pa, bolje i da ne vidite.... Takva je bila Zorica......Zora, kako su je svi zvali. Njen pogled je bila ona.......uvek. Cela duša u pogledu i licu koje je svojim izrazom pratilo osećanja. Usne lepe i sa tom blago rumenom bojom ...ma ništa spektakularno ali su bile oivičene borama smejalicama.....dokaz veselosti duše. Nekako je Zora bila i nežna i snažna u isto vreme....ma ima takvih ljudi.....to su ljudi koji plene, ali ne onako nametljivo da svi zaustave dah kada udju u prostoriju.....ma ne......nego nekako tiho....tek kad ti pridje....vidiš da je tu pred tobom i pamtiš. Kasnije, kada tu osobu sretneš opet, uočiš je u masi ljudi.......prosto kao da zrači. Da, to je to.....Zora je bila osoba koja se pamti od prvog susreta.
Imala je ona svoga čoveka.....imala....više ga nema.....kako joj ga je život doneo tako ga je i odneo. Samo život sa kojim je naučila da živi. Mnogi su joj se udvarali.....sa raznim namerama, i probala je, nije da nije.....pa mlada je žena, zdrava i prava....svesna sebe i toga da čovek nije rodjen da živi sam već u paru. Ali, nekako....nije to to...niko od njih nije uspeo da izazove taj strasni pogled....samo on. Kad ne ide brate ne ide a ona nije želela sebe da maltretira a vala ni njih. Dosta ih je sve život muštrao pa ne moraju i jedni druge.
Radila je na šalteru u banci.Ali, ove reforme i trista stvari koje su se izdešavale.....ostala je bez posla. Tražila je ...i još uvek traži posao. Šalje mejlove, preporuke....ali slaba vajda. Svašta je radila da bi imalo za nju i majku dovoljno. Mala očeva penzija koju mati prima i stan koji su uspele da otkupe znači, ali je nedovoljno. Onda joj je na pamet palo da nekako večeri koje provodi sama uz TV bolje iskoristi. Preko dana radi šta naidje, prodaje u obližnjem butiku, šije, pomaže u jednom restoranu koji drži njihov prijetelj...ali veče...veče joj je uvek teško padalo....i dalje joj nedostaju njegove ruke, dodir, osmeh....reči koje je govorio i koje je samo ona razumela....ma, koliko god se trudila morala je priznati sebi da joj još mnogo nedostaje....večeri kada se vrate kući....kada su sami....željni jedno drugog ili pak željni samo medjusobnog mira koji jedno drugom daju ...nekad i tišine...te zajedničke tišine koje razgovaraju.....
Tako je došla na ideju da večeri promeni sebe radi.... saznala je za cvetnu pijacu u Krnjači......radi od popodne pa cele noći. Ode autobusom, kupi ruže.....eh, ruže....cveće koje je najviše volela ...cveće njenog detinjstva i devojaštva dok su stanovali svo troje u maloj kući sa dvorištem......i da......kupi rezane ruže i krene od restorana do restorana da prodaje. Ima zarade. Nije da nema, ali tek kada ih proda.Nekad ostanu u njenoj košari. Zato im je stan pun ruža jer joj je žao da ih baci.
I sada se umorna vraćala.....taj čovek.....bez reči......samo pogled....već drugo veče....odakle joj hrabrosti da samo stavi ružu na njegov sto a da ne pita, ne ponudi...samo je eto tako to učinila....potpuno prirodno. I neobično je da se seća toga....zapravo su osećaj i sećanje na taj tren stalno prisutni.....osećaj koji kao da lebdi oko nje....