Jedna od prednosti ovih noći koje čovjek zasluži svojim insistiranjem da spozna kako to izgleda pakao (ovo je, naravno, pre*seravanje, jer nije dotle došlo, ali je to upravo i problem, jer najviše mrzim latentno depresivna stanja, kojima nedostaje kvalitetne depresije, ali zato itekako obiluju masovnim izostankom svake moguće emocije, izuzev osjećaja potpunog besmisla) jeste što dozvoli ponekome da se obruši na nju, život i sve ostale lažne percepcije realnosti, koje su nam nametnute otkako smo samosvjesni.
E sad, dosta. Prokleta množina. Nismo svjesni, nismo ništa, ja nisam svjestan, i ja nisam ništa.
Tako. Jedne nevolje se upravo riješih, relativno lako, i evo ga-već jedno zadovoljstvo. Sa`će i drugo, pljuga. Plus neka stara votka. Njami.
Dakle, da rezimiram stvar. U ovako nadrealnoj noći, koja traje satima i satima, gdje je sve obojeno nekom bojom mraza, sive, tamne i svakojake boje, koja nije crna (tu je dio problema, zasigurno, jer lakše mi je kad je noć potpuno crna, volim takve noći, ali me strašno muče ovakve boje, sivkasto-tamkaste, gdje mi sve dodje kao da mi se duša ispovraćala po staništu), već upravo ovakva kako objasnih u zagradi, najbolje stvari što čovjeku, ovaj, meni, mogu da se dese jeste jedna cigara i dvije godine stara votka.
Neka samo neki us*rani ekspert bilo koje provenijencije pokuša da nešto kaže o samoubicama, kako su ovakvi i onakvi-j*ebaću mu milu majku momentalno.
Samoubistvo je uvijek tu negdje. A moj osnovni problem je što ne mogu da se ubijem, iako sam potpuno uvidio da je to jedini pametan izlaz za pristojnog čovjeka. Dok nisam to skapirao, bilo je lakše. Ali eto, morao sam da saznam mudrosti i tajne, i ko me iebe.
Tako mi treba neka promjena. Patetičnije, da sam pokušao, da sam se trudio mjesec dana da napišem nešto patetično u ovakvom momentu-ne bih napisao, kao što upravo napisah. Čuj, kome ne treba promjena. Ali, nabijem više na onu stvar sve to. Hoću da budem patetičan, čisto kako bih samog sebe potpuno zamrzio, što će me odvesti do mješanja alkohola večeras, što je dobro.
Zašto je dobro mješati alkohol večeras, neko bi mogao da se zapita.
Naravno, niko neće da se zapita, jer se danas više ionako niko ništa ne zapituje. A otkud meni pravo da konstatujem šta ko danas radi ili ne radi, moliću lepo? E pa zato što sam ja onaj koji bi bacio atomsku bombu na sve, i to mi daje tu vrstu legitimiteta da postavljam svakojake budalaste tvrdnje. Jer, treba biti veliki humanista da si spreman da u svakom momentu skratiš svima muke.
A kako si ti siguran da svi imaju muke? Dobro, nisi baš toliko glup, preformulisaću pitanje: kako si ti siguran da svi uglavnom stalno imaju muke?
Nemam pojma. Načinio sam pretpostavku, pretpostavke radi. Fino mi se uklopila u ambijent. A i kakav bi to svijet bio gdje bi ljudi živjeli bez neke žestoke muke? Gdje je tu estetski momenat? Jer, ima neke poetike, neke čari u teškoj muci. Volim ljude koji se pate, iako ih prezirem. Zapravo, ne volim ih, takodje. Ne volim ljude i prezirem ih, bilo da su sa mukom ili bez nje. S tim da ako su srećni onda im želim smrt.
Ha!
Tu smo, dakle. Više mi ne trebaš ti da sa tobom vodim imaginarni dijalog, poslužio si svojoj svrsi. Došao sam do poente. Vidiš kako sam ja bezobrazan: stvorio sam te, i iako si mi bio jedini pristojan drug ove večeri ja sam te ubio kad mi više nisi bio potreban. I sada sam u stanju kreativnog monologa, što me ispunjava zadovoljstvom, jer opet dobijam onaj self respect..qurac self respect, self love, ili kako već Englezi to kažu, jer sam sam sve ovo izmislio. Imam osjećaj koji je vrlo interesantan, i imponuje mi. Jer, iz potpunog besmisla, škrabajući prazne riječi iz praznog tijela i prazne duše i praznog svega i ieeeeeeebote koliko je ovo sve bilo prazno i nikakvo i fuj-kreirao sam nešto.
Ja sam prokleti Bog, u vražju mater.
I zato je sve ovako siebano. Stvari dobijaju unutrašnju logiku. Ja sam Tvorac svega, i budući da sam poptuno besmislen, patetičan, očajan i dozlaboga nikakav-i samo moje djelo je takvo. E sad, ako sam stvorio i ljude, a svakako jesam, to objašnjava što su i oni takvi, i zašto ih tako prezirem.
Stop!
Zadnji pasus mi se nikako ne dopada, ali ne želim sad to da brišem. Zapamtite samo da je zadnji pasus kurton, i ko hoće nekad da piše neka nikad ne napiše ovakav zadnji pasus, jer je isti em bezveze em ne proizilazi iz čitavog toka teksta.
Eto, sad sam nešto pametno naučio nekoga. Zemljo, da li si čvrsta dovoljno da izdržiš na sebi ovolikog altruistu?
Dakle, sad sam napravio pauzu u pisanju od preko desetak sekundi, što je znak da sve stopiram. Do sad sam pisao brzinom svjetlosti, bez stajanja, i to će zasigurno da rezultira brojnim gramatičkim i pravopisnim greškama. Posebno volim da pravim takve greške, jer znam da postoji ona vrsta žena koje vole da to izgleda pravopisni besprijekorno, i ta njihova ljubav je prerasla u potpunu patologiju. Bolesnice! Mislim da one doživljaju pritajeno sladostrašće kad vide da neko pravopisno griješi. To mu dodje kao ona vrsta puritanki, koje morališu o svemu, a pogotovo o iebačini, ali u sebi pritajeno maštaju da ih neko najniže rasturi od one stvari.
Uostalom, kreteni.
Huh..umorih se..i ostadoh bez pljuge..ova bješe zadnja..koliko traje jedan Walter Wolf dugi? Koliko treba da se ovaj tekst napiše. Odo` kupiti cigare.
E sad, dosta. Prokleta množina. Nismo svjesni, nismo ništa, ja nisam svjestan, i ja nisam ništa.
Tako. Jedne nevolje se upravo riješih, relativno lako, i evo ga-već jedno zadovoljstvo. Sa`će i drugo, pljuga. Plus neka stara votka. Njami.
Dakle, da rezimiram stvar. U ovako nadrealnoj noći, koja traje satima i satima, gdje je sve obojeno nekom bojom mraza, sive, tamne i svakojake boje, koja nije crna (tu je dio problema, zasigurno, jer lakše mi je kad je noć potpuno crna, volim takve noći, ali me strašno muče ovakve boje, sivkasto-tamkaste, gdje mi sve dodje kao da mi se duša ispovraćala po staništu), već upravo ovakva kako objasnih u zagradi, najbolje stvari što čovjeku, ovaj, meni, mogu da se dese jeste jedna cigara i dvije godine stara votka.
Neka samo neki us*rani ekspert bilo koje provenijencije pokuša da nešto kaže o samoubicama, kako su ovakvi i onakvi-j*ebaću mu milu majku momentalno.
Samoubistvo je uvijek tu negdje. A moj osnovni problem je što ne mogu da se ubijem, iako sam potpuno uvidio da je to jedini pametan izlaz za pristojnog čovjeka. Dok nisam to skapirao, bilo je lakše. Ali eto, morao sam da saznam mudrosti i tajne, i ko me iebe.
Tako mi treba neka promjena. Patetičnije, da sam pokušao, da sam se trudio mjesec dana da napišem nešto patetično u ovakvom momentu-ne bih napisao, kao što upravo napisah. Čuj, kome ne treba promjena. Ali, nabijem više na onu stvar sve to. Hoću da budem patetičan, čisto kako bih samog sebe potpuno zamrzio, što će me odvesti do mješanja alkohola večeras, što je dobro.
Zašto je dobro mješati alkohol večeras, neko bi mogao da se zapita.
Naravno, niko neće da se zapita, jer se danas više ionako niko ništa ne zapituje. A otkud meni pravo da konstatujem šta ko danas radi ili ne radi, moliću lepo? E pa zato što sam ja onaj koji bi bacio atomsku bombu na sve, i to mi daje tu vrstu legitimiteta da postavljam svakojake budalaste tvrdnje. Jer, treba biti veliki humanista da si spreman da u svakom momentu skratiš svima muke.
A kako si ti siguran da svi imaju muke? Dobro, nisi baš toliko glup, preformulisaću pitanje: kako si ti siguran da svi uglavnom stalno imaju muke?
Nemam pojma. Načinio sam pretpostavku, pretpostavke radi. Fino mi se uklopila u ambijent. A i kakav bi to svijet bio gdje bi ljudi živjeli bez neke žestoke muke? Gdje je tu estetski momenat? Jer, ima neke poetike, neke čari u teškoj muci. Volim ljude koji se pate, iako ih prezirem. Zapravo, ne volim ih, takodje. Ne volim ljude i prezirem ih, bilo da su sa mukom ili bez nje. S tim da ako su srećni onda im želim smrt.
Ha!
Tu smo, dakle. Više mi ne trebaš ti da sa tobom vodim imaginarni dijalog, poslužio si svojoj svrsi. Došao sam do poente. Vidiš kako sam ja bezobrazan: stvorio sam te, i iako si mi bio jedini pristojan drug ove večeri ja sam te ubio kad mi više nisi bio potreban. I sada sam u stanju kreativnog monologa, što me ispunjava zadovoljstvom, jer opet dobijam onaj self respect..qurac self respect, self love, ili kako već Englezi to kažu, jer sam sam sve ovo izmislio. Imam osjećaj koji je vrlo interesantan, i imponuje mi. Jer, iz potpunog besmisla, škrabajući prazne riječi iz praznog tijela i prazne duše i praznog svega i ieeeeeeebote koliko je ovo sve bilo prazno i nikakvo i fuj-kreirao sam nešto.
Ja sam prokleti Bog, u vražju mater.
I zato je sve ovako siebano. Stvari dobijaju unutrašnju logiku. Ja sam Tvorac svega, i budući da sam poptuno besmislen, patetičan, očajan i dozlaboga nikakav-i samo moje djelo je takvo. E sad, ako sam stvorio i ljude, a svakako jesam, to objašnjava što su i oni takvi, i zašto ih tako prezirem.
Stop!
Zadnji pasus mi se nikako ne dopada, ali ne želim sad to da brišem. Zapamtite samo da je zadnji pasus kurton, i ko hoće nekad da piše neka nikad ne napiše ovakav zadnji pasus, jer je isti em bezveze em ne proizilazi iz čitavog toka teksta.
Eto, sad sam nešto pametno naučio nekoga. Zemljo, da li si čvrsta dovoljno da izdržiš na sebi ovolikog altruistu?
Dakle, sad sam napravio pauzu u pisanju od preko desetak sekundi, što je znak da sve stopiram. Do sad sam pisao brzinom svjetlosti, bez stajanja, i to će zasigurno da rezultira brojnim gramatičkim i pravopisnim greškama. Posebno volim da pravim takve greške, jer znam da postoji ona vrsta žena koje vole da to izgleda pravopisni besprijekorno, i ta njihova ljubav je prerasla u potpunu patologiju. Bolesnice! Mislim da one doživljaju pritajeno sladostrašće kad vide da neko pravopisno griješi. To mu dodje kao ona vrsta puritanki, koje morališu o svemu, a pogotovo o iebačini, ali u sebi pritajeno maštaju da ih neko najniže rasturi od one stvari.
Uostalom, kreteni.
Huh..umorih se..i ostadoh bez pljuge..ova bješe zadnja..koliko traje jedan Walter Wolf dugi? Koliko treba da se ovaj tekst napiše. Odo` kupiti cigare.
hvala ti na lijepim riječima..Raskoljnikov? Teško..više vučem na Ivana Karamazova 
Jedno ne razumijeh: voljela bi da spadaš u puritanke, kako bi mogla da maštaš o perverzijama? 
