Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo marioneta,
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cjenio, ne po onome sto vrijede, vec po onome sto znace.
Spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svjetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih kada drugi govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog podario komadic zivota, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrijeje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama jednu benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih latica...
Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prodje ni jedan dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i zivjeo zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu, vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine. a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom sakom, po prvi put prst svog oca, da ga je uhvatio zauvijek.
Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu nazalost poceti da umirem...
i podario mi komadic zivota,
moguce je da ne bih kazao sve sto mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cjenio, ne po onome sto vrijede, vec po onome sto znace.
Spavao bih manje, sanjao vise,
shvatio sam da da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svjetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slusao bih kada drugi govore, i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog podario komadic zivota, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo tijelo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgrijeje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama jednu benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih latica...
Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota...
Ne bih pustio da prodje ni jedan dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i zivjeo zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grijese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu, vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas ljudi...Naucio sam da citav svijet zeli da zivi na vrhu planine. a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.
Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom sakom, po prvi put prst svog oca, da ga je uhvatio zauvijek.
Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.
Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu nazalost poceti da umirem...
