Odabrani priměri srpskog narodnog jezika od 13. věka do Vuka

1. Da li se tada (prije 200-300 godina) srpski jezik, koji se govorio u narodu mnogo razlikovao od onoga starocrkvenoga, koga si gore citirao i napisao nekoliko redova.
Ove je godine umr'o veliki Aleksandar Mladenović, koji je za sobom ostavio velik rad na polju istorije srpskog jezika. U ovom njegovom radu treba obratiti pažnju na tipove književnog jezika kod Srba, uočiti osobine i zapamtiti njihove tačne nazive: http://kovceg.tripod.com/am_tipovi_knj_jez_srba_u_18.htm

Dok nije postojala srpska država koja bi ozvaničila standardni jezik, mnogi su pisci srpski pisali svojom varijantom narodnog srpskog jezika po svom ukusu sa dodatkom slavjanoserbskih elemenata po potrebi jer vulgarni jezik nije imao svih potrebnih reči. Kao što je Vuk pisao "Vukovim jezikom" dok nije uveden kao književni, tako je Njegoš u svojim delima pisao "Njegoševim jezikom" (nepotrebno citirati), Dositej "Dositejevim jezikom" u Životu i priključeniima iz 1783:
Govoreći za narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sljedovatelje, ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Hercegovce, budući da zakon i vere može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Hercegovac Turčin – on se Turčin po zakonu zove, a porodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci... Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju. Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosveštenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Svi su zakoni osnovati na zakonu jestestva. Nijedan zakon na svetu ne veli: čini zlo i budi nepravedan; no naprotiv, svi što ih je gođ, od strane božje nalažu i zapovedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti pravdu. Bog je sama večna dobrota i pravda; što god nije dobro i pravedno, nije od boga. A zašto dakle u svakom zakonu ima zlih i nepravednih ljudi? Nije tomu zakon uzrok, nego nerazumije, slepota uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubov k samom sebi. Ovo su izvori iz kojih izviru sve strasti koje uznemiravaju rod čelovečeski i koje čine da čovek na čoveka mrzi, jedan drugoga huli, goni, udručava, ozlobljava, proklinje, u večnu muku šilje i vragu predaje – a što je najgore – pod imenom vere i zakona, prevraćajući i tolmačeći zakon svoj po zlobi i po strasti srca svoga.
Jerotej Račanin "Jerotejevim jezikom" u Putešestviju ka gradu Jerusalimu,1721:
...i dojdosmo pod Leskovac na užinu kod kamenite crkve; pak dojdosmo do 9-ga konaka na Leskovačku klisuru, pak ustasmo rano i ujdosmo u klisuru, i padosmo na užinu u klisuri, u strani, kano koza na malju, i tu pomiliše zmije, i žabe i gušteri, i kornjače, malo u vodu ne poskakasmo ot straha

i paki padosmo na 10. konak pod monastir Rešitski, na izmak vranske klisure, i tu nalovismo rana za večeru, i tu obretosmo človeka, i kažu, da mu je 120 leta, prosede brade, i tri mu se put zubi menjali, pak narasli kako u deteta, i 2 put brada opadala, pak narasla, i ima sina seđa ot otca, i kazivaše, da nije taj starac Turčina viđeo, ni harač dao, ni vina pio, nego pasao ovce na gorah, i tu vidismo človeka i devojku te se okamenili, te kaziva starac taj, da je kûm s kúmom satvorio blud, toga radi se okamenili... I oko toga grada po tih zemljah videh njive mnoge posejane pamukom, i čudih se, prežde ne video, i tud' ljudi malo žita seju, nego sve pamuk; i prejdosmo Vardar, i pojdosmo ot grada i izijdosmo na polje, gde su Turci Nemce razbili i natrag pognali...

... i tu u Zagorju sjedismo 9 dni, i hodismo po gori, i obretosmo... kuća 5 tisuć, sve Hristijani.​
Gavril St. Venclović "Venclovićevim jezikom", pre 1749:
Blagosloviše ga oni i prihvatiše ono doneseno, te odneše u trpezariju, pomoliše se Bogu, pak sedoše večerati. Malo pojedoše i s merom se napiše, a ostalo ostaviše za sutra. Po večeri jošte za sofrom ostaše sedeći u razgovoru, al' opet dođe vratar i kaza da je opet od carice drugi poslanik došao. Dovede i toga. Kaza se da je od carice doneo vina i deset dukata; poslala je — reče — za sutrašnji gostima što će biti trošak. A i ribe dosta donese.
Kao sledeći primer, izdvojio bih najstariji sačuvani zapis srpske narodne pesme, a to je pesma Orao vija se nad gradom Smederevom iz 1497. Pesmu je u okviru svojeg speva Balcino zapisao Ruggiero di Pazienza slušajući kako ju 1. maja 1497. godine izvodi grupa iz slovenske-srpske kolonije u mestu Gioia del Colle. Pesmu su pevali pred napuljskom kraljicom Izabelom del Balco (Isabella del Balzo). Evo pesme:
Orao vija se nad gradom Smederevom.
Nitkore nećaše s njime govoriti,
Nego Janko vojvoda govoraše iz tamnice:
"Molim ti se, orle,
Siđi malo niže da s tobom progovorim.
Bogom te, brata si imaju,
pođi do smederevske (gospode)
Da se mole slavnomu despotu da me otpusti iz tamnice smederevske.
I ako mi Bog pomože i slavni Despot pusti iz tamnice smederevske,
Ja te ću napijati crvene krvce turske,
Beloga tela viteškoga."​

Na kraju, stižemo do zapisa srpskog narodnog jezika iz 13. veka (nekoliko decenija pre izvikane baščanske ploče, koja nije na narodnom nego na crkvenosloveskom jeziku, a datirana je u prvu polovinu 14. veka) u Povelji Stefana Uroša, kralja srpskog iz druge polovine trinaestog veka, o naredbi da se trgovcima koji prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje:
Da hode po zemlji kraljevstva mi svobodno i nikto da im ne ispakosti ništa. Ni im zabavi ništa. I koji kupci gredu mimo Brskovo a ne svraćaju se u Brskovo da im nikto ne ima zabavljati.

(Ljub. Stojanović, Kralj Stefan Uroš (Milutin), Povelja da se trgovcima koji samo prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje (posle 1282), Stare srpske povelje i pisma knj. 1, Beograd / Sr. Karlovci, 1929, str. 35.)​
:hvala:

Ovde sam, dakle, naveo zapise narodnog srpskog jezika u sklopu književnosti Srba grčko-istočnog obreda. Ovaj je spisak nepotpun bez zapisa muhamedanaca i rimokatolika, ali o tome drugom zgodom. Ovu stranu pročitaj tek da stekneš utisak o srpskom narodnom jeziku pre Vuka: http://forum.krstarica.com/showthre...itěja-perom-pravoslavnih-katol.-i-muh.-pisaca

Šta se dešavalo sa hrvatskim jezikom u tom periodu?
Mario Grčević:
"Ali jer je čakavski bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo na književnoj razini u sklopu glagoljaške književnosti, ne iznenađuje da je najvažnije djelo 16. stoljeća, Marulićeva "Judita", napisano na čakavskom."​
Da li to znači, da je samo srpski doživio velike promene?

Kao što vidiš po primerima od Uroševe povelje iz XIII veka pa sve do savremenog narodnog srpskog jezika, on se nije mnogo menjao. Ono što se jeste drastično menjalo jesu jezički standardi, pre svega u okviru srpske crkve kao institucije, dok za te promene najveći deo naroda nije niti znao niti mario, a dobro su opisani kod Mladenovića na gornjoj poveznici. Po navedenom sudeći, struktura narodnog srpskog jezika u zadnjih hiljadu godina je manje-više ista.
 
Milica Grković: Srpski narodni jezik pre Vuka Karadžića

[
Radovi br. 6-7", Filozofski fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, 2004-2005. str. 7-16. UDK 811.163.41"11/17" 811.163.1]



Rasprostranjeno je mišljenje da je tek sa Vukom Karadžićem narodni jezik ušao u srpsku pismenost. Kod mnogih koji nisu filolozi vlada uverenje da je pre Vuka Karadžića narodni jezik živeo samo u usmenoj književnosti i da je vekovima postojao ogroman jaz između narodnog i pisanog jezika.

Međutim, kada se pogleda slika istorijskog razvoja srpske pismenosti, vidi se da je jezik srpskog naroda igrao važnu ulogu u razvoju srpske pismenosti.

Još u jedanaestom veku napisano je Marijino jevanđelje, spomenik staroslovenskog kanona. Na osnovu unošenja nestaroslovenskih crta u staroslovenski kanon utvrđeno je da ga je prepisivao Srbin štokavac.

Kada je staroslovenski, kao bogoslužbeni jezik, tokom duge upotrebe u srpskoj sredini primio mnoge crte srpskog narodnog jezika, stvoren je književni jezik kod Srba, odnosno srpskoslovenski, koji je imao sve karakteristike staroslovenskog sa nizom crta koje su bile odlika srpskog narodnog jezika. Teško je reći kada je završeno formiranje tog jezika, ali već sačuvani rukopisi sa kraja dvanaestog veka svedoče da je srpskoslovenski jezik bogoslužbenih knjiga različit, kako od staroslovenskog, tako i od srpskog narodnog jezika. Dakle, u tom dalekom vremenu, za vreme vladavine župana u srpskim krajevima, mogli su se naći rukopisi pisani staroslovenskim, srpskoslovenskim i narodnim jezikom.

Najstariji srpski rukopisi potiču s kraja dvanaestog veka. Oni su najbolje svedočanstvo da je u to vreme u pismenosti vladala diglosija. Srpskoslovenskim su pisane bogoslužbene knjige gde su se pisari trudili da ne dođe do ogrešenja o srpskoslovensku normu. To se najbolje ogleda u jeziku Miroslavljevog [SUP][1][/SUP] i Vukanovog jevanđelja.[SUP][2][/SUP] Međutim, rukopisi koji nisu imali bogoslužbeni karakter nose dragocena obaveštenja o srpskom narodnom jeziku toga vremena. Najbolji primer za to je povelja Kulina bana, pisana 1189. godine.[SUP][3][/SUP] Kada se uporede osobine jezika Miroslavljevog i Vukanovog jevanđelja sa jezikom pomenute povelje, jasno se vidi d a su u jevanđeljima prihvaćene samo neke crte iz narodnog jezika, dok Kulinova povelja odslikava promene koje su se u srpskom jeziku dogodile do kraja dvanaestog veka. U narodnom i srpskoslovenskom praslovenski nazali dali su reflekse e i u, tvrdi i meki poluglas su izjednačeni, meko i tvrdo vokalno r i l su takođe izjednačeni. Za razliku od jevanđelja, povelja Kulina bana odražava sve promene koje su iz narodnog jezika ušle u srpskoslovensku normu, ali i promene koje su zahvatile narodni jezik, a koje ga odvajaju od srpskoslovenskog. U povelji Kulina bana v u predlogu i inicijalnom položaju promenjeno je u u, praslovenske grupe *tj i *dj u Kulinovoj povelji imaju reflekse ć i đ, staroslovenski predlog ot u pomenutoj povelji je u srpskom obliku od, instrumental imenica ženskog roda *a/ja promene ima nastavak -ov. Dakle, narodni jezik u srpskoj pismenosti upotrebljava se od kraja dvanaestog veka, bolje rečeno, od prvih dana srpske pismenosti.

Sveti Sava, najznačajnija ličnost srednjovekovne kulture i vere, stvorio je mnoga značajna dela, kako na narodnom tako i na srpskoslovenskom jeziku. Pavle Ivić je konstatovao: "Ako bacimo makar i samo površni pogled na pomenutih sedam spisa, uočićemo da su među njima samo dva pisana čistim crkvenoslovenskim jezikom srpske redakcije takozvanim srpskoslovenskim. To su Žitije svetog Simeona i služba tome svetitelju-ocu Savinom, Stefanu Nemanji. U ostalim tekstovima, a to su Nemanjina Hilandarska povelja, Karejski tipik, Hilandarski tipik, Studenički tipik i Pismo igumanu Spiridonu, ima delova na čistom srpskoslovenskom, ali i delova gde se taj jezik meša sa narodnim koji ponegde čak i preovlađuje."[SUP][[/SUP][SUP]4[/SUP][SUP]][/SUP] Govoreći o Pismu igumanu Spiridonu on zaključuje: "Naravno ovo nije naš današnji jezik, ali ako se prevede nekoliko zastarelih reči, tekst biva potpuno jasan našem današnjem čitaocu.[SUP][5[/SUP][SUP]][/SUP]

Srpske srednjovekovne isprave: pisma, testamenti povelje, pisane su narodnim jezikom, jer je jedino tako moglo biti jasno, onome ko prima poruku, šta se dokumentom htelo reći.

Ako pogledamo povelje Stefana Uroša, kralja srpskog iz druge polovine trinaestog veka, vidimo da su pisane razumljivim narodnim jezikom toga vremena[SUP][6][/SUP]. Na primer, povelja o naredbi da se trgovcima koji prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje to potvrđuje: da hode po zemlji kraljevstva mi svobodno i nikto da im ne ispakosti ništa. ni im zabavi. ništa. i koji kupci gredu mimo brskovo a ne svraćaju se u brskovo da im nikto ne ime zabavljati.[SUP][7][/SUP]

Danas u savremenom jeziku reč zabavljati ima drugo značenje, međutim u nekim delovima Šumadije još i danas se sačuvala reč zabaviti u značenju zadržati.[SUP][8][/SUP]
U manastirskim poveljama diglosija dolazi do punog izražaja. Delovi u kojima su iskazana religiozna osećanja darodavca, pisani su višim stilom, ali materijalni darovi manastirima opisani su narodnim jezikom. Najbolji primeri za to su Banjska hrisovulja kralja Milutina,[SUP][9][/SUP] Dečanska hrisovulja kralja Stefana Uroša Trećeg[SUP][10][/SUP] i Prizrenska hrisovulja cara Dušana.[SUP][11][/SUP]

Testament Jelene, ćerke kneza Lazara Hrebeljanovića, Balšine majke i žene Sandalja Hranića, pisan je narodnim jezikom 25. novembra 1412. godine u Gorčanima. Evo nekoliko primera: da se da gospođe jelene vojevodine i jošte oglavi moje s kamnjem i sa biserom i obotci velici i todore moje unučice da se da pojasac na plavetnoj tkanice i prsten u kom je kami safin.[SUP][12][/SUP]

U šesnaestom i sedamnaestom veku nema više kancelarija srpskih vladara i vlastele. Turci su vladali u velikom broju oblasti u kojima su živeli Srbi. Nije više bilo gospode koja je mogla davati darove. Međutim, nije u potpunosti bio ugašen plamen srpske pismenosti. U manastirima su se prepisivale knjige srpskoslovenskim jezikom, a narodnim jezikom pisane su razne isprave u krajevima gde je to bilo moguće. U to vreme narodnim jezikom kojim se govorilo u srpskom plemenu Paštrovići napisane su mnogobrojne isprave. O njima se dosta zna, jer su se njima bavili poznati istraživači.[SUP][13][/SUP] Osim spisa napisanih na domaćem govoru Paštrovića poznati su spisi iz Grblja i Boke. Ostalo je niz dokumenata od hercegovačkih Srba, neki spisi Srba iz Hrvatske i niz dokumenata iz stare crkve u Sarajevu.

U to vreme bile su teške prilike za Srbe u turskoj imperiji pa je razumljivo što nije sačuvano više dokumenata na narodnom jeziku. Na lokalnom govoru zabeleške na jednoj grčkoj knjizi ostavio je pop Nedeljko. U pisanim propovedima, apokrifnim delima i uzgrednim zapisima na marginama knjiga pisanim srpskoslovenskim često preovlađuju crte iz narodnog govora pisara.

Tokom šesnaestog i sedamnaestog veka u tekstovima pisanim srpskoslovenskim jezikom dosta je kršena norma, a sve više u njega ulazile narodne crte. Tako je u rukopisima nastalim u to vreme puno primera da se u delima koja su pisana srpskoslovenskim jezikom nalazi dosta crta iz narodnog jezika pisara. Neka dela su preuređivana tako da bi čitaocima, koji nisu znali srpskoslovenski tekst, bila razumljiva. Dobar primer za to je prepis Aleksandride koji se čuva u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu.[SUP][14][/SUP]

Lekaruše koje su bile poznate u narodu, bile su uglavnom pisane na narodnom jeziku, kako bi bile razumljive onima koji ih koriste. Zapisi o lečenju i raznovrsni recepti na marginama knjiga pisani su najčešće narodnim jezikom, onako kako ih je u narodu čuo onaj ko je zapis sačinjavao.[SUP][15][/SUP]

U sedamnaestom veku u putopisnu literaturu prodire obilje narodnih crta, čak i ako su putopise pisali crkveni velikodostojnici. Najbolji primer za to je delo Arsenija Čarnojevića o putovanju u Jerusalim, gde crte iz narodnog jezika preovlađuju.[SUP][16][/SUP]

U šesnaestom i sedamnaestom veku u Dubrovniku se razvila bogata književnost na srpskom jeziku štokavskog ijekavskog tipa. U sedamnaestom veku u Kotoru razvija se književnost zetskog ijekavskog dijalekta.

Jedno kratko vreme srpski jezik je bio i diplomatski jezik kojim su se služili susedni narodi u prepisci.[SUP][17][/SUP]

Pišući o jeziku kod Srba u razdoblju od 1699. do 1804. Pavle Ivić i Aleksandar Mladenović saopštavaju: "Srbi su u osamnaesti vek ušli sa dva jezička izraza u pismenosti, srpskoslovenskim i narodnim jezikom. To dvojstvo imalo je petovekovnu tradiciju.[SUP][18][/SUP]
 
Poslednja izmena:
Značajnu prekretnicu u sudbini srpskog naroda i njegovoj kulturi predstavlja važan istorijski događaj, a to je Velika seoba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojević. Na samom početku osamnastog veka nije bilo dobrih znalaca srpskoslovenkog jezika koji bi vodili administraciju na tom jeziku. S pravom se može reći da je to vreme kada narodni jezik zauzima centralne pozicije.

O tome svedoče isprave iz Budima, Pešte, Beograda, Grblja, Risna, Hercegovine i drugih mesta širom srpskih oblasti. Čuveni beogradski mitropolit Mojsije Petrović svoje lične beleške pisao je onako kako su govorili njegovi sunarodnici koji su živeli u njegovom okruženju.

Gavrilo Stefanović Venclović je vrlo značajna ličnost[SUP][19][/SUP] u srpskoj kulturi tog vremena. On je u svojim delima upotrebljavao različita slova za ć i đ, a shvatio je neophodnost upotrebe slova u pismenosti. Jasno je shvatao da je narodu potreban pisani jezik koji razume. Njegov narodni jezik, sa malim primesama srpskoslovenskog, mogao je biti dobra osnovica za jezik kulture i literature, pogotovu što je jezik isprava toga vremena bio, na planu fonetike i morfologije, sličan jeziku savremenog književnog izraza. Da su u to vreme Srbi imali svoju nacionalnu državu moglo je biti rešeno pitanje jezika srpske kulture u celini.

Nikanor Milentijević je bio episkop, ali je 1717. godine napisao knjigu na narodnom jeziku, jer je uviđao da se kultura jednog naroda može razvijati samo ako je jezik te kulture razumljiv najširim narodnim slojevima.[SUP][20][/SUP]

Na početku osamnaestog veka nama nepoznata ličnost zabeležila je neke narodne pesme. To je čuveni Erlangenski zbornik.[SUP][21][/SUP] Nema sumnje da je u to vreme usmena knjnjiževnost bila rasprostranjena u svim društvenim slojevima. Imala je izgrađen jezički izraz pa je mogla biti dobra osnova za stvaranje jezika srpske kulture i književnosti.

Okolnosti u kojima je živeo srpski narod, razdvojen granicama velikih carstava, nisu dozvoljavale da se učini nekakav zaokret i da se mimo svih prepreka stvore uslovi za rast srpske kulture i literature na jedinstvenom normiranom jeziku, koji bi bio svima razumljiv. Naročito je bilo teško tada najnaprednijem delu srpskog naroda na terenu Habzburške monarhije. Strah od nasilnog katoličenja odveo je Srbe da u osloncu na Rusiju i ruskoslovenskom jeziku nađu utočište. Srpska pravoslavna crkva bila je tokom proteklih vekova oslonjena na rusku crkvu, pa je razumljivo što je srpski narod prihvatao Rusiju kao svoju zaštitnicu i što je bio ubeđen da bi jezičko jedinstvo sa Rusima srpskoj kulturi donelo boljitak. Beogradski mitropolit, zabrinut za Srbe u celini, obratio se ruskom caru da mu pošalje knjige i učitelje, kako bi bili što bliže pravoslavlju i velikoj ruskoj carevini. Ruski učitelji su došli već 1826. godine i srpska deca počela su učiti po ruskim knjigama. Dakle, oblasti koje su bile pod jurisdikcijom beogradskee i karlovačke crkvene vlasti počele su da koriste ruskoslovenski jezik dok su ostale srpske oblasti još uvek zadržavale srpskoslovenski, a radije narodni jezik. Oni koji su živeli na teritoriji habzburške carevine bili su pod jakim uticajem ruskoslovenskog jezika i ruskih knjiga. Intelektualci toga vremena trudili su se da nauče ruski jezik, jer su smatrali da ono što je rusko pripada i srpskoj kulturi. Međutim, taj za Srbe novi jezik mogao je biti dostupan samo crkvenim velikodostojnicima i uskom krugu srpskih intelektualaca. Običnom narodu ovaj jezik je bio nerazumljiv pa s toga su dela pisana na tom jeziku običnom čoveku bila nedostupna.

To su uviđali mnogi učeni ljudi toga vremena, pa su ruske tekstove posrbljavali, odnosno u ruskoslovenski jezik unosili su mnogo srpskih reči i izraza kako bi jezik kojim su pisali bio što razumljiviji i bliži narodnom jeziku. To je bio put nastanka slavenosrpskog jezika, za koji su mnogi verovali da je to jezik budućnosti srpske kulture. Međutim, ni taj jezik nije mogao biti prihvaćen, jer niti je bio normiran niti je imao gramatike.

Mada su i ruskoslovenski i slavenosrpski jezik bili pokušaji da srpski narod dobije književni jezik, mnogi intelektualci osamnaestog veka smatrali su da je jezik kojim govori narod najpodesniji da izrazi sve i da ga svako razume. Naročiti značaj za prodor narodnog jezikaa donele su reforme Josifa Drugog, koji je od 1765. godine postao savladar svoje majke Marije Terezije. Već 1770. godine bečki štampar Kurcbek dobio je dozvolu da štampa srpske knjige. Jovan Rajić je 1774. godine štampao na narodnom jeziku Katihizis mali. O njegovom shvatanju potrebe da se piše narodnim jezikom takođe su se prethodno bavili domaći istrživači.[SUP][22][/SUP]

Pojava Dositeja Obradovića[SUP][23][/SUP] i njegovih dela, krajem osamnaestog veka, predstavlja veliki događaj za srpsku kulturu. Upravo za njega se može s pravom reći da je u teškim vremenima poveo veliku bitku za narodni jezik u književnosti, odnosno da je uveo narodni jezik u književnost. U njegovim delima ima dosta reči i izraza iz starog jezika, ali on je stajao na stanovištu da se u narodni jezik mora unositi ono što novome nedostaje. Za Dositejem su pošli mnogi ljudi toga vremena smatrajući da samo razumljiv jezik može koristiti narodu.

Početak devetnaestog veka Srbi su dočekali sa nerešenim pitanjem jezika, ali pored upotrebe ruskoslovenskog i slavenosrpskog, narodni jezik je imao veliki broj pristalica. Narodnim jezikom su pisali književnici u vreme ustanka u Srbiji. Gavrilo Kovačević 1804.godine objavljuje spev u kome preovlađuju narodni elementi, a za njim idu Georgije Mihaljević, Sava Tekelija, Stefan Rajić, Joakim Vujić, Jovan Došenović, Luka Milovanov i još neki pisci koji pišu narodnim jezikom. Prvi srpski romanopisac Milovan Vidaković svoje romane piše potpuno razumljivim jezikom, mada poštuje i jezik koji je naučio u školi.

Spisi iz Prvog srpskog ustanka pokazuju da su ljudi vezani za ustanike pisali narodnim jezikom, ustvari onako kako su govorili. Još 1804. godine, u prvoj godini ustanka, Pavle Solarić govori da je za široku prosvetu neophodan narodni jezik. Sledeće 1805. godine Jovan Došenović zalažući se za narodni jezik kaže da narodni jezik ima hiljade pristalica i da je pred njim budućnost.

U srpskoj pismenosti vekovima je pisano narodnim jezikom. U osamnaestom i početkom devetnaestog veka bilo je izrazitih boraca za uvođenje narodnog jezika u srpsku kulturu i književnost. Oni su pokazivali put kojim treba ići. Vuk Karadžić je nastavio njihovo delo i imao sreće i snage da završi ono o čemu su mnogi njegovi prethodnici sanjali, da uvede na široka vrata narodni jezik u sve pore srpske kulture i literature.




______________

[1] Nikola Rodić - Gordana Jovanović, Miroslavljevo jevanđelje, Srpska akademija nauka i umetnosti, Institut za srpskohrvatski jezik, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, I odeljenje - knj.XXXIII, Beograd 1986, str. 1- 344.

[2] Josip Vrana, Vukanovo jevanđelje, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja CDIV, Odeljenje literature i jezika, knj.18, Beograd 1967, str. 1-498.

[3] Nevenka Gošić, Kritičko izdanje Povelje bosanskog bana Kulina, Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina 1189-1989, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1989, str. 13-19.

[4] Pavle Ivić, O jeziku u spisima Svetoga Save, Sava Nemanjić / Sveti Sava, istorija i predanje, Međunarodni naučni skup, SANU, naučni skupovi 7, Beograd 1979, str. 168.

[5] Pavle Ivić, nav. delo, str. 168.

[6] Da bi čitaocima bio jasniji tekst, primeri će biti pisani onako kako su se u to vreme izgovarali.

[7] Ljubomir Stojanović, Kralj Stefan Uroš (Milutin), Povelja da se trgovcima koji samo prolaze kroz Brskovo ništa ne naplaćuje (posle 1282), Stare srpskepovelje i pisma knj. 1, Beograd / Sr. Karlovci, 1929, str. 35.

[8] U Šumadiji bi se reklo: Zabavio se kod stoke, pa nije stigo ništa drugo da uradi kod kuće.

[9] Lj. Kovačević, Svetostefanska hrisovulja, Spomenik SKA, u Beogradu 1890.

[10] Milica Grković, Prva hrisovulja manastira Dečani, Beograd 2004, str. 1-178.

[11] Siniša Mišić - Tatjana Subotin-Golubović, Svetoarhanđelovska hrisovulja, Istorijski institut, Izvori za srpsku istoriju knj. 3, Beograd 2003, str. 1-242.

[12] Ljubomir Stojanović, Gospođa Jelena, Njen testament, nav.delo, str. 395.

[13] Ivan Božić, Branko Pavićević, Ilija Sindik, Paštrovske isprave XVI-XVIII vijeka, Cetinje 1959.

[14] Radmila Marinković, Srpska Aleksandrida, Beograd 1969.

[15] Relja Katić, Medicina kod Srba u srednjem veku, Posebna izdanja SANU, knj. CLCX, Beograd 1958.

[16] Aleksandar Mladenović, Osobine grafije i jezika putopisa patrijarha Arsenija Crnojevića III iz1682. godine, Zbornik za filologiju i lingvistiku VIII, Novi Sad 1965, str. 133-146.

[17] Mita Kostić, Srpski jezik kao diplomatski jezik jugoistočne Evrope odXV-XVIII v, Skoplje 1924.

[18] Pavle Ivić i Aleksandar Mladenović, O jeziku kod Srba u razdoblju od 1699. do 1804, Istorija Srba, knj. 4, drugo izdanje, Beograd 1994, str. 69.

[19] Gavril Stefanović Venclović, Crni bivo u srcu, predgovor i redakcija Milorada Pavića, Beograd 1966.

[20] Tihomir Ostojić, Stihoslov odgod. 1717, Južnoslovenski filolog II/1-2, Beograd 1921, str. 126-129

[21] G. Gezeman, Erlangenski rukopis starih srpskohrvatskih narodnih pesama, Sremski Karlovci 1925.

[22] Aleksandar Mladenović, O narodnom jeziku Jovana Rajića, Novi Sad 1964.

[23] M. Sučević, Jezik u delima Dositeja Obradovića, Izveštaj Srpske prav. velike gimnazije sr. karlovačke 62 za školsku 1913/14, U Srem. Karlovcima 1914, str. 5-60.
 
Milica Grković: Serbian Folk Language Before Vuk Karadžić

Summary

The belief which is very spread is that the folk language in Serbian literacy was used after the victory of Vuk Karadžić's ideas, and that before this reform the only language in use was not understood by many people.

However, the truth is that from the very beginning of the Serbian literacy, id est from the twelfth century the folk language was used parallelly with the Serbo-Slavic literyary language.The best testimony for this are the Gospels written in Serbo-Slavic, medieval literary language, as well as charters, testaments, letters and other documents written in folk language.

The Serbo-Slavic language as literary language was in use from the twelfth to the eighteenth century, and parallelly to it in Serbian literacy the folk language existed. In the eighteenth century, Serbian church accepts Russo-Slavic as the language of the church ceremonies and as a literary language of the Serbs, but there were numerous Serbian intellectuals who believed that the folk language was the only solution. The importing of certain characteristics from the folk language in the Russo-Slavic formed a new type of language - Slavic-Serbian, but that mixture could not become the language of culture and literature. The idea of the introduction of the folk language in Serbian culture was regarde widely as the only possibility for the cultural development.


Sažetak
Rasprostranjeno je uverenje da je narodni jezik u srpskoj pismenosti počeo da se upotrebljava tek sa pobedom ideja Vuka Stefanovća Karadžića, a da je pre toga bio u upotrebi samo jezik koji nije bio razumljiv narodu.

Međutim, istina je da se od prvih dana srpske pismenosti, dakle od dvanaestog veka upotrebljava narodni jezik paralelno sa srpskoslovenskim, književnim jezikom srpskog naroda. O tome najbolje svedoči jezik jevanđelja koja su pisana srpskoslovenskim, srednjovekovnim književnim jezikom i povelje, testamenti, pisma i druge isprave, pisane narodnim jezikom. Srpskoslovenski kao književni jezik koristio se od dvanaestog do osamanestog veka, a uporedo sa njim u srpskoj pismenosti živeo je i narodni jezik. U osamnaestom veku srpska crkva prihvata ruskoslovenski za bogoslužbeni i književni jezik Srba, ali bilo je dosta srpskih intelektualaca koji su smatrali da je narodni jezik jedino pravo rešnje. Unošenje crta iz narodnog jezika u ruskoslovenski stvorilo je nov tip jezika - slavenosrpski, ali ni to nije mogao biti jezik kulture i literature. Sve se više uviđalo da je uvođenje narodnog jezika u srpsku kulturu jedina mogućnost za njeno napredovanje.

Početak devetnaestog veka doneo je Srbima sopstvenu državu i Vuka Karadžića koji je jezik narodnih umotvorina podigao na nivo jezika srpske pismenosti i kulture.

Ključne reči: staroslovenski jezik, srpskoslovenski jezik, slavenosrpski jezik, srpski jezik, narodni jezik, pismenost, diglosija
 

Back
Top