Dokle mogu da dovedu falsifikati: Hrvatska uvela "Praznik kravate"

Još od "demokratskih promjena" u Hrvatskoj je počela da se napuhuje priča o tome kako je kravata dobila ime po Hrvatima. Tačnije, prema hrvatskim plaćenicima koji su u 17. veku ratujući za Habsburge tokom tridesetogdišnjeg rata stigli do Francuske i dvora Luja XIII, a koji su, navodno, nosili, prema jednima, kožne štitove okačene oko vrata, a prema drugima, svilene marame vezane oko vrata. Ustalom, je li uopšte bitno da li su nosili štitove ili svilu?

Kako su se nacionalizam i domoljublje razbuktavali, izvađena iz naftalina, priča o kravati i Hrvatima dobijala je na značaju, motivici, ikonografiji, metaforici, čak je ustanovljena akademija kravate "Academia Cravatica" (osnovana 26. marta 1997. godine), da bi propagandistički kulminirala tek u prvoj deceniji ovog, XXI, veka kada su se desila dva veoma slikovita događaja.

Šta se to desilo?

1) 18. 10. 2003. U Puli je izvedena je umetnička instalacija"Krvata oko Arene"

Više od milijardu ljudi putem svjetskih televizijskih postaja vidjelo je taj dosad najveći projekt ustanove Academia Cravatica. Projekt je izveden u Puli 18. listopada 2003. godine a autor instalacije je prof. Marijan Bušić. Instalacija Kravate oko Arene, najočuvanijeg rimskog amfiteatra na svijetu, simbolički je povezala prošlost i budućnost, antiku i suvremenu civilizaciju.

​

2) "Danom kravate Sabor proglašava - 18. listopada!" Dan vezivanja kravate oko pulske Arene ulazi u istoriju da bi Hrvatski sabor 2008. proglasio 18. oktobar "Danom krvate" - cilj je morao imati sredstvo.

Obilježen 'Dan kravate' Zagreb, 18.10.2008., 20:02 | I.D.

'Dan kravate u Republici Hrvatskoj' svečano je obilježen na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Zagreb proslavio 'Dan kravate' (Foto: Dnevnik.hr)


'Ponosni smo da je Hrvatska domovina kravate, a da je Zagreb njezina svjetska prijestolnica', rekao je Ivan Jarnjak, potpredsjednik Hrvatskoga sabora koji je na posljednjoj sjednici 18. listopada proglasio Danom kravate.

Podsjetio je kako je do 1990. to da je kravata hrvatskog podrijetla gotovo bilo nepoznato čak i među Hrvatima, a danas se za to zna diljem svijeta. Zato su svi događaji vezani uz kravatu koje organizira ustanova 'Academia Cravatica' važni za prepoznatljivost i pozitivnu sliku Hrvatske u svijetu, rekao je.
​

Dakle, propaganda. A zašto se toliko novca baca na te kravatarije? Odgovoriće nam Marijan Bušić, utemeljitelj i ravnatelj neprofitne ustanove Academia Cravatica.

Marijan Bušić:

– Kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Stoga Academia Cravatica predlaže da se 18. listopada svake godine obilježava kao hrvatski i svjetski Dan kravate – ističe Marijan Bušić. Dugo su u Akademiji razmišljali o tome koji datum odrediti kao praznik kravate i zaključili su da je spektakularna instalacija “Kravata oko Arene u Puli”, koja se dogodila 18. listopada 2003., bila znak.

​

* * *
​

A sada, na stranu hrvatska propaganda i hrvatsko siromaštvo simbolima - šta je od svega toga istina, a šta mitomanija? Na kraju krajeva, zna li se uopšte koje su od opticajnih teza:

a) kravata je dobila ime po Hrvatima;
b) kravatu su izmislili Hrvati (podatak na engleskoj Wiki);
c) kravata je nastala po uzoru na štit koji su Hrvati plaćenici nosili vezan oko vrata;
d) kravata je nastala po uzoru na svilenu mašnu koju su Hrvati plaćenici nosili vezanu oko vrata?
​

deo tog mita? Dakle, sve je dobrodošlo i sve su to "činjenice", iako pate od međusobnih protivrečnosti.

Nu da vidimo jeste li išta od ovog tačno - potražićemo citate iz literature:

1.
Istraživači su napomenuli da se reč cravate pojavila u francuskom pre dolaska Hrvaćana. Oni ukazuju da je pojam iskvaren od rabat, što na francuskom znači viseća kragna.

2.
Francuzi ne mare specijalno za kravatu, ali ne daju da im Hrvati uređuju Wikipediju na francuskom:

http://fr.wikipedia.org/wiki/Cravate

Pendant de nombreuses décennies, on a cru que les cravates venaient de Croatie, mais des textes anciens révèlent la présence de cravate vers les premiers temps du règne de Clovis en particulier dans la région germanique de la Westphalie, ou Allemagne de nos jours.

On lit ou entend encore souvent que le mot « cravate » est une transformation du mot « Croate », en référence aux cavaliers mercenaires du même pays employés par Louis XIII au XVIIe siècle. Ceux-ci avaient pour habitude de porter un foulard noué autour du cou. En réalité, on trouve des traces du mot cravate dès le XIVe siècle, et cela aussi bien en France qu'en Italie, notamment dans les écrits d'Eustache-a Deschamps-a. ​

Prevod na srpski:

Decenijama se se verovalo da su kravate došle iz Hrvatske, ali stariji tekstovi otkrivaju prisustvo kravata u ranim danima vladavine Klodovika, naročito u germanskom regionu Vestfalija, danas Nemačka.

Još uvek možemo čuti ili pročitati da je reč "kravata" transformacija reči "Hrvat", koja se odnosi na konjanike-plaćenike iz iste zemlje unajmljene od Luja XIII u XVII veku. Oni su običavali da nose maramu vezanu oko vrata. U stvarnosti, trag reči kravata postoji još u XIV veku, i to, i u Francuskoj i u Italiji, posebno u delima Eustache Deschamps.​

I tako od Hrvata dođosmo do "(E)ustaše"...


3. I, na kraju - šećer:

However there is evidence that the word was in use in France in the 14th century and in Italy in 16th century. In one of his ballads, the French writer Eustache Deschamps (c. 1340-1407), used the phrase "faites restraindre sa cravate" (pull his cravat tighter).

Međutim postoji dokaz da se reč koristila u Francuskoj u 14. veku te u Italiji u 16. veku. U jednoj od svojih balada, francuski pisac Eustache Deschamps (c. 1340-1407), upotrebio je frazu "faites restraindre sa cravate" (jače stegnuti njegovu kravatu).​

4. I šlag na torti:

(...) There would be no reason to question this etymology were it not for the fact that the word "cravate" was in use in France in the fourteenth century. At the begining of that century it signified a strip of parchment, and in manuscript of the French ballad writter Eustache Deschamps (appr.. 1340 - appr.1407), dating from the year 1380, the phrase "faites restraindre sa cravate" (pull his cravat tighter) appears; this use of the word can only apply to a neckcloth. At any rate it is significant that the term "cravate" was known in France before the first appearance of Croat troops. Another feature worthy of note is the fact that the Italian engraver Cesare Vecellio (about 1530-1606), who was probably a cousin of the painter Titian, published a book on costumes entitled "Degli abiti antichi e moderni indiversi parte del mondo", Venice 1590, in which he described a species of cravat worn by the Roman legionaries (una specie di cravata chiamata sudarium o mappa).

(...) Ne bi bilo razloga za preispitivanjem ove etimologije (kravata od Hrvat, op. Mrkalj) da nije činjenice da je reč "kravata" bila u upotrebi u Francuskoj u 14. stoleću. Početkom toga veka, predstavljala je traku pergamenta, a u rukopisu francuskog pisca balada Estaša (Eustahija) Dešana (oko 1340-1407), pojavljuje se fraza "faites restraindre sa cravate" (jače stegnuti njegovu kravatu) datirana u 1380. godinu; ova upotreba te reči može se odnositi jedino na maramu za vrat. U svakom slučaju, značajno je da je pojam "kravata" bio poznat u Francuskoj pre prve pojave hrvatskih vojnika. Sledeća pomena vredna značajka jeste činjenica da je italijanski bakropisac Ćezare Većeljo (oko 1530-1606), koji je verovatno bio Ticijanov rođak, objavio knjigu o nošnjama pod naslovom "O odeći drevnoj i savremenoj u pojedinim delovima sveta", Venecija 1590, u kojoj je opisao vrstu kravata kakve su nosili rimski legionari ("una specie di cravata chiamata sudarium o mappa").

Ciba review, Volume 4; CIBA Limited, 1941 - Art, str. 1368​

 

[123loncar]

...kad nemaš identitet ti moraš da ga gradiš - mukotrpno stvaraš ...neki idu prečicom , kradu tuđe
( svraka / basna )...i baš kao u basni , kad svak uzme svoje pero, ostanu " ustaški fašisti " ...
no idemo dalje ...možda upali dan svraki -- ko zna .

 

[Mrkalj]

Ko je izmislio kravate?
Prva kravata zabeležena je na vojnim figurama Kineskog Imperatora Shi Huanga Tija 210 godina pre Hrista. Kravate su zabeležene i u starom Rimu - na prikazima oratora. U to doba, 113 godine, Car Trajan je posle pobede na Dačanima u današnjoj Rumuniji svoje vojne kipove ukrasio "kravatama".

Poreklo reči kravata
Reč "kravata" bila je u upotrebi u Francuskoj još u 14. stoleću. Početkom toga veka, predstavljala je traku od pergamenta, a u rukopisu francuskog pisca balada Estaša Dešana (oko 1340-1407), pojavljuje se fraza "faites restraindre sa cravate" (jače stegnuti njegovu kravatu) datirana u 1380. godinu; ova upotreba te reči može se odnositi jedino na maramu za vrat. Takođe, italijanski bakropisac Ćezare Većeljo (oko 1530-1606), koji je verovatno bio Ticijanov rođak, objavio je knjigu o nošnjama pod naslovom "O odeći drevnoj i savremenoj u pojedinim delovima sveta", Venecija 1590, u kojoj je opisao vrstu kravata kakve su nosili rimski legionari ("una specie di cravata chiamata sudarium o mappa"). Godine 1789. francuski kralj Luj XVI formirao je regimentu "La Cravate Royale", koja je tako nazvana jer su njeni vojnici nosili "kravate".

Le mot « cravate » se retrouverait de même avant, en France, dans une ballade d’Eustache Deschamps (vers 1340 – vers 1405) intitulée Faite restraindre sa cravate, mais que je n’ai pas retrouvée. Plusieurs articles sont publiés sur internet sur ce sujet, comme celui-ci. N’ayant pas retrouvé les sources indiquées, je ne peux donc pas affirmer que cela soit vrai.

 

[Mrkalj]

"Čuveni hrvatski pleter" uvezen iz severne Italije!

Vinko Dionizije Lasić (znanstvenik i franjevac rođen 1913. godine) desetljećima je proučavao povijest i rasprostranjenost pletera i zaključio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istočnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve češći tek od IX. stoljeća. On je konkretno precizirao da su Hrvati primili pleter tek s pokrštavanjem i to iz sjeverne Italije. Iz toga je dalje zaključio da je većina stanovništva na današnjem hrvatskom teritoriju do IX. st. bila poganska. (Vinko D. Lasić, Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas. Njegov likovni oblik i značenje. ZIRAL, Chicago, 1995., str. 918.)

“Kod Hrvata dvopleter je opća kršćanska baština svojom vanjskom, tehničkom izradbom i svojim nutarnjim simboličkim vjerskim sadržajem. On je došao u Hrvatsku s kršćanstvom iz Italije u 7. 8. i 9. stoljeću. Tada su općenito kršćanski spomenici bili zasićeni i preplavljeni simboličkim znakovima, koji su označavali plodove križa i krsnu vodu, odnosno preobilnu otkupiteljsku milost Isusa Krista. Sama ova činjenica pobija sva mišljenja, da su Hrvati ovaj pleterni ukras donijeli sa sobom, ili ga primili od naroda sjeverne Europe, ili iz Bizanta.“ (V. D. Lasić, Pleterni ukras, str. 734.)​

Činjenica da u najvećem dijelu srednjovjekovne Bosne uopće nema pletera identičnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu („Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.“ (V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985., str. 140.)) potvrđuje da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem.




http://www.muzic-ivan.info/hrvatska_povijest_9_stoljeca.pdf

Crkva Lazarica, Kruševac

Grb Hrebeljanovića

Grb Republike Srpske

 

[Mrkalj]

Još jedan hrvatski kralj ‒ koji to nije

Reljef prikazuje zapravo Kristovu parabolu o okrutnome dužniku, temu iz Matejeva evanđelja (Mt 18, 23–27).

ево нас опет на овој красној теми

Kameni reljef s likom hrvatskog vladara iz Krstionice sv. Ivana Krstitelja u Splitu

Budući da je "hrvatski" vladar na slici anoniman, da se ne zna odakle reljef potiče, da je pleter naknadno dodat, a sa slike je očigledno da se radi o kralju, otkud ideja da je "hrvatski"?

изванредно питање

гледе позорности коју нам је штовани колега Орион обратио на познату представу краља у Сплитској крстионици- бит ће да се ту уопће не ради о неком хрватском краљу или било ком владаоцу из повијесне збиље, него о рељефном приказу библијске сцене, тј. новозавјетне Присподобе о окрутном дужнику:

''Zato je kraljevstvo nebesko kao kralj, koji htjede da se obračuna sa svojim slugama. Kad se počne uračunati, dovedoše mu jednoga, koji mu je bio dužan deset tisuća talenata. A jer nije mogao platiti, zapovjedi gospodar da ga prodadu sa ženom i djetetom i svim imanjem njegovim i s tim da se dug izravna. Tada mu se sluga baci pred noge i zamoli: Gospodaru imaј strpljenja s menom, sve ću ti platiti! Gospodar se smilova slugi, pusti ga i dug mu oprosti.'' (Мt 18.23-27)

ну, ево што о том има рећ повијесничарка Павуша Вежић у свом знанственом раду Plutej s likom vladara iz krstionice u Splitu:

Krsni zdenac baptisterija u Splitu srednjovjekovna je tvorevina. Nastao je u 13. st. Ima križni oblik kojega tvore znatno stariji pluteji. Među njima većina su ranoromaničke umjetnine iz 11. st. Posebnu pozornost već od sredine 19. st. zaslužuje plutej s likom vladara. U izvornoj postavi bio je smješten s boka prednjega kraka zdenca. Međutim, u prošlom je stoljeću premješten na njegovu čeonu stranu. Ikonološki zanimljivu temu na pluteju čini još donekle zagonetna kompozicija likova triju muškaraca u karakterističnoj međusobnoj dispoziciji. Zdesna je prikazan vladar na tronu. Okrunjen je. U jednoj ruci drži kuglu, u drugoj križ. Slijeva je stojeći muškarac. Ruke su mu u položaju nošenja nekoga predmeta koji je naknadno radiran. No, skromni se tragovi još naziru na grudima i trbuhu. Pri dnu je treći lik. Leži potrbuške s rukama ispruženim prema tronu. Iznad prizora proteže se široka traka s pleternim ornamentom te pod njom uska i glatka sa slabim tragovima radiranih slova.

Spojler

U liku vladara na reljefu pojedini su autori prepoznavali Krista kao Spasitelja (F. Bulić i L. Jelić npr.), a drugi hrvatskoga kralja kao Pravednoga vladara (I. Kukuljević-Sakcinski, M. Abramić i Lj. Karaman). Tako je u znanosti u nas uspostavljena do danas neprevladana dilema: koga stvarno predstavlja vladar na pluteju iz krstionice u Splitu? Da li izravno Krista, ili, pak, hrvatskoga kralja? Čini se da je tu dilemu ipak razriješio S. Radojčić, upozorivši kako reljef prikazuje zapravo Kristovu parabolu o okrutnome dužniku, temu iz Matejeva evanđelja (Mt 18, 23–27). Prema tome lik vladara ne predstavlja izravno ni Krista niti nekoga kralja iz realne povijesne zbilje. Takvo je objašnjenje u našoj historiografiji prihvatio I. Petricioli. No, u novije vrijeme nekolicina je autora objavila opsežne studije braneći upravo tezu o prikazu hrvatskoga kralja na tome pluteju. Tako J. Belamarić izražava uvjerenje da lik vladara predstavlja upravo kralja Zvonimira. T. Marasović također prihvaća »davno iznesenu pretpostavku o kralju Zvonimiru, kao liku prikazanom na reljefu iz krstionice«. I. Fisković, pak, pedantnom analizom nešto ranijega vremena, pretpostavlja da je plutej nastao u doba Petra Krešimira IV, »s likom ondašnjega hrvatskog kralja«. Osim domaćih i poneki su strani autori prihvatili tezu da je na reljefu prikazan »monarca in trono e vassalli«. Među njima svojim se analizama i zornim grafičkim rekonstrukcijama ograde svetišta »krunidbene bazilike« u Solinu posebno istakao istraživač crkve sv. Petra i Mojsija, danski arhitekt E. Dyggve. Zapažanja o mogućnosti višesmislenoga tumačenja reljefa, a na tragu sličnih promišljanja Lj. Karamana i S. Radojčića, u svojim je člancima iznijela I. Prijatelj-Pavičić. Ipak, dominantna teza naše historiografije i nadalje počiva na uvjerenju kako lik vladara stvarno predstavlja hrvatskoga kralja. Pretpostavku je možda najzornije definirao i najkompleksnije razradio I. Fisković govoreći o reljefu kao umjetnini »svjetovnopolitičke, a ne sakralne ikonografije«

Koga stvarno predstavlja taj lik, kao i dva ostala pored njega, doista nije lako razriješiti bez čvršćega oslanjanja na spomenutu priču iz Matejeva evanđelja. ...

Oko svega toga se i nadalje množe pitanja te se čini da među znanstvenicima nema potpunoga suglasja valjda ni oko jednoga problema u vezi s tom umjetninom. No, makoliko da su tumačenja u cjelini ili u pojedinostima međusobno različita, ipak postoje tri točke relativne suglasnosti među autorima koji su o reljefu pisali od vremena Lj. Karamana do danas. To je već spomenuto doba nastanka umjetnine – 11. st.; zatim, uvjerenje da lik vladara predstavlja svjetovnoga vladara; te, naposljetku, da je reljef zapravo plutej ograde svetišta. Smatram presudnom potonju činjenicu. Pritom uopće nije važno što se upravo svi historičari oko nje slažu koliko je značajna činjenica sama po sebi; tj. da je plutej doista dio ograde svetišta. Dakle, govoreći o pluteju u njegovoj prvotnoj namjeni, mi zapravo govorimo o cancellumu neke crkve. Na toj točki razmatranja valja uputiti pitanje: da li je uopće moguće da na ogradi svetišta bude predstavljena profana tema pa makar ona prikazivala i državnoga suverena? Nisu mi poznati takvi slučajevi. Pojedini srodni primjeri, poput onih na antependiju oltara, ili, pak, na fresakama ili mozaicima u svetištu, prikazuju vladare tek kao ponizne donatore pred božanskim likom Krista ili pred nekim svecem. Dakle, strogo u funkciji vjerske odanosti vladara. (Zoran primjer takve odanosti u umjetnosti Zapada predstavljaju klečeći car Oton II sa suprugom i sinom podno Kristovih nogu na bjelokosnoj ploči u Museo del Castello u Milanu; ili, pak, sitni likovi cara Henrika II i carice Kunigunde ponizno pokleklih podno visoke figure Krista na tzv. »bazelskom antependiju« iz drugoga desetljeća 11. st.) Inače, narativni prizori na ogradama svetišta redovito su ciklusi s biblijskim prizorima koji funkcioniraju kao likovna cjelina, kao svojevrsna Biblia pauperum. Stoga, čini mi se, i lik vladara iz krstionice u Splitu, a zapravo s ograde svetišta neke crkve, valja tumačiti isključivo kao lik sakralnoga, a ne profanoga sadržaja.

Spojler

Još od ranokršćanske liturgije ograde svetišta svojim su likovnim programima bile namijenjene temama iz kršćanske ikonografije i simbolike, primarno kristološke. U kasnoj antici to bijahu simboli vjere, ujedno znakovi Krista: križ (upravo osobni znak Krista), krizmon (Kristov monogram), riba (grčka riječ ikhthýs za rane je krščane skrivala poruku o Kristu kao Spasitelju), drvo života (po značenju je srodno križu), kantaros s lozom (simbolizira Izvor života i Pravi trs, ponovno znak Krista), itd. No, u ranome srednjemu vijeku, uz brojne primjere predromaničkih kompozicija pleternih ornamenata, koji također imaju simboličko značenje, pojavljuju se i rijetki primjeri onih s ljudskim likovima. U ranoromaničkoj umjetnosti, pak, često se kristološke teme na ogradama svetišta iskazuju upravo figuralnim kompozicijama s ljudskim likovima koji predočuju novozavjetne prizore. Skupa s programima zidnoga slikarstva ograde su postale doista spomenuta Biblia pauperum, likovnim jezikom ispričana religijska tema iz biblijskih ili pogodnih apokrifnih tekstova. Pritom je bilo važno literarni zapis doslovno »prevesti« na likovni jezik slike ili reljefa. Tek na doslovnosti likovnoga prepričavanja literarnoga predloška i njegova tumačenja (sensus litteralis), bilo je moguće protumačiti duhovni sadržaj (sensus spiritualis), tj. alegorijsko značenje biblijskoga doga|aja. To doslovno prenošenje značenja iz jednoga medija u drugi, iz jednoga jezika umjetničkog izražavanja u drugi, bilo je strogo pravilo srednjovjekovne kršćanske umjetnosti. Ono je bilo nužno u poduci vjere podjednako poradi teoloških i pedagoških motiva. Tu obvezujuću podudarnost biblijskoga zapisa i vjerske slike moguće je provjeravati na mnoštvu primjera kršćanskih likovnih umjetnina pa tako i na ranoromaničkim plutejima s ograda svetišta iz bazilike sv. Ivana Krstitelja (Sv. Nediljice) i crkvice sv. Lovre u Zadru. Poslužit ću se upravo njima stoga što proistječu iz dalmatinske kulturne baštine i što su stilski, kronološki i funkcionalno srodni s plutejom iz splitske krstionice. Na njima su prikazane isključivo kristološke teme, uglavnom iz djetinstva Kristova: 1) Navještenje, 2) Pohođenje, 3) Rođenje, 4) Pohod pastira, 5) Put triju mudraca, 6) Poklon triju mudraca, 7) Pokolj nevine djece, 8) Bijeg u Egipat i 9) Krštenje Kristovo.

 

[Mrkalj]

Lik stojećega muškarca do vladara, s karakterističnim položajem ruku i s tragovima svitka, doista predstavlja pisara u trenutku kada vladar »uređuje račune sa slugama«, kako to stoji zapisano u Kristovoj paraboli o »kraljevstvu nebeskom«. Treći lik posve odgovara eksplicitno navedenome položaju sluge pred kraljem u toj prispodobi. On prikazuje čovjeka koji je doista »pao ničice« pred vladara moleći za »strpljenje«; a potom ovaj »ga otpusti i dug mu oprosti«, kako je to zapisano u Evanđelju. Gledano u cjelini, prizor s likom vladara na pluteju iz krstionice u Splitu, sa svojom naracijom, ikonološki dobro odgovara priči iz Matejeva evanđelja.
(Pavuša Vežić: Plutej s likom vladara iz krstionice u Splitu, 2001)

...

Na ogradama svetišta, kao što smo vidjeli i na zadarskim primjerima, tu Bibliju tvore kristološke teme. U skladu s time, važno je provjeriti koliko plutej s likom vladara iz krstionice u Splitu, kao element ograde nekoga svetišta pa time ujedno i kristološka tema, odgovara tome kanonu; u ovome slučaju »Prispodobi o okrutnom dužniku«, na što nam je ukazao S. Radojčić. Zapravo, u toj je paraboli riječ o »Kraljevstvu nebeskom« na što Krist upozorava svoje učenike. »Stoga je kraljevstvo nebesko«, veli On, »kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji... padne ničice preda nj...« (Mt 18, 23–27). Dakle, Krist uspoređuje, tj. predočuje kraljevstvo na Nebu s opšim kraljevstvom na Zemlji. U njemu upravlja zemaljski, odnosno svjetovni, kralj - vladar. Dakako, u paraboli je riječ o ideji zemaljskoga vladara, a ne o bilo kojemu stvarnome vladaru iz povijesne zbilje. Umjetnik tu ideju prikazuje prema ikonografskom predlošku za općeniti lik vladara svoga vremena. Kada je riječ o ranosrednjovjekovnoj umjetnosti, onda taj predložak možemo fino slijediti npr. od lika Karla Ćelavoga na minijaturi iz 9. st. do, na primjer, lika Petra Krešimira IV. na pečatnjaku iz 11. st. Na svim takvim primjerima pojavljuje se praktično ista shema kojom se predočuje vladara: on sjedi na tronu, okrunjen je, u jednoj ruci nosi kuglu, a u drugoj žezlo, ili često križ, znak da je kršćanski vladar. Ti likovi nisu portreti; oni nemaju osobne već idealizirane crte; oni su zapravo znakovi vladarske osobe o kojoj govori katkada popratna legenda, ili kakav zasebni atribut. Uz lik vladara iz splitske krstionice takvih elemenata nema. No, tragovi na traci poviše prizora ukazuju da se tu doista nalazio natpis, ali je zauvijek ostalo nepoznato vrijeme njegova uklesavanja i preklesavanja, kao i sam sadržaj. No, nije naodmet spomenuti da prizore na pluteju iz Sv. Lovre u Zadru npr., ili, pak, na tranzeni i kamenome raspelu iz Biskupije, prate legende koje opisuju likove iz Evanđelja.

Kristova prispodoba prepričava događaj na dvoru u kome vladar sređuje »račune sa slugama«. U priči se izričito ne spominje drugi lik, dvorjanin što stoji do vladara u trenutku »obračunavanja« na našem pluteju, ali je očito da u zemaljskome kraljevstvu, s kojim Krist uspoređuje ono nebesko, sam vladar ne popisuje niti ne obračunava dugove svojih slugu već za takve poslove ima posebnoga pisara koji »vodi knjige«. Stoga je logično pretpostaviti da se upravo dvorski bilježnik nalazi pored vladara u trenutku kada ovaj »odluči urediti račune« te je prirodno u dvorjaninu na pluteju prepoznati pisara s knjigom, zapravo sa svitkom, na što je upozorio već M. Pejaković. Dakle, taj lik ne bi bio vojnik s mačem, kao što je npr. onaj na minijaturi o kojoj govori S. Radojčić. Ipak, u slučaju splitskoga reljefa pojedini su autori raspravljali o maču, ali bespredmetno jer tragova maču na pluteju naprosto nema. Međutim, obris rotulusa zorno se razabire na grudima notara. Dakle, čini se da je riječ o liku koji doista nije izrijekom naveden u Kristovoj paraboli, ali je implicitno sadržan u samoj radnji na koju parabola ukazuje te je stoga i predočen. Zanimljivo je da taj dvorjanin ikonografski posve odgovara liku pisara Vigila na minijaturi iz tzv. Codex Vigilanus, iz 10. st. Tu scriptor, s rukama na grudima u gotovo jednakome položaju kao i kod onoga na reljefu iz Splita, pridržava svitak. Nad likom stoji natpis: VIGILA SCRIIBA. Stoga se čini logičnim zaključiti da lik stojećega muškarca do vladara, s karakterističnim položajem ruku i s tragovima svitka, doista predstavlja pisara u trenutku kada vladar »uređuje račune sa slugama«, kako to stoji zapisano u Kristovoj paraboli o »kraljevstvu nebeskom«. Treći lik posve odgovara eksplicitno navedenome položaju sluge pred kraljem u toj prispodobi. On prikazuje čovjeka koji je doista »pao ničice« pred vladara moleći za »strpljenje«; a potom ovaj »ga otpusti i dug mu oprosti«, kako je to zapisano u Evanđelju. Gledano u cjelini, prizor s likom vladara na pluteju iz krstionice u Splitu, sa svojom naracijom, ikonološki dobro odgovara priči iz Matejeva evanđelja. Razmatran kroz prizmu sakralne, a ne »svjetovno-političke« ikonografije, on uvjerljivo prepričava parabolu o Kraljevstvu nebeskom i tako predstavlja doista kristološku temu, poput navedenih priča na plutejima ograde svetišta iz Zadra; ili, pak, srodnih na plutejima iz Udina, Barbana i Akvileje. Dakako, lica u njemu, posebno lik vladara i pisara, likovnim su jezikom prikazana u skladu s ikonografijom vremena u kome je nastala umjetnina. Zato mi se čini da ona ne predstavlja profanu dvorsku ceremoniju s prizorom proskineze, scenu koja je poradi razumljivih motiva toliko privlačila naše starije historiografe.

Stoga, valja zaključiti: lik vladara na tome reljefu ne predstavlja izravno ni Krista iz evanđeoskoga mita, niti nekoga kralja iz realne povijesne zbilje. Naravno, parabola o Kraljevstvu nebeskom, kao i ostale Kristove prispodobe, ima alegorijsko značenje pa u tom smislu posredno govori o Kristu. Naposljetku, dospjevši u 13. st. na prvotnu dispoziciju u parapetu krsnoga zdenca u Splitu, lik vladara na pluteju mogao je poslužiti i kao lik Krista, o čemu je utemeljeno raspravljala I. Prijatelj-Pavičić. No, prvotno, u 11. st., zamišljen je i modeliran zacijelo kao lik vladara u prizoru iz rečene parabole. Štoviše, čini se da to nije jedini slučaj neke Kristove prispodobe primijenjene u kristološkim temama na ogradama svetišta. Naime, G. C. Menis pretpostavlja da reljef na pluteju iz Barbana također predstavlja Kristovu parabolu, onu o Neplodnoj smokvi. (Lk 13, 6–9).
_____________________

а сад питање за милијун долара:

зашто би нетко избрисао натпис изнад рељефа и свитак у писаревим рукама, кад то не вријеђа богоштовану кршћанску природу самог призора... осим ако тај нетко у 19. стољећу није канио знанственој и политичкој јавности тај лик у камену представити хрватским краљем...

 

[Mrkalj]

SantApollinare-in-Classe-ciborium