Štrosmajer, koji je jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Mrkalj

Štrosmajer, koji je jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme

Oceni ovaj blog

O Jozefu Georgu Štrosmajeru


Štrosmajera su istovrěmeno vodile četiri međusobno prožete ideje:
a) rimokatolička
b) habsburška
c) jugoslavenska
d) sa centrom u Zagrebu.
Štrosmajer je prema hrvatstvu indiferentan - Štrosmajer kaže:
"I za naziv Hrvatska važi ono isto što je rečeno za Srbiju, samo se naziv Hrvatska javlja prvi put tek u pisaca XVIII. vijeka, a nikad ranije." (Up. Akad. Rječnik s. v. Hrvatska.)
Zašto hrvatstvo nije bilo njegova ideja, iako je na njegovim idejama profitiralo, možemo viděti iz slědećih priloga:

Štrosmajer je jevrejskog porěkla, a najmilije knjige u Štrosmajerovoj roditeljskoj kući bile su Vukove srpske narodne pěsme

http://www.archive.org/stream/nacrtz...igoog_djvu.txt
Majka ga je i narodnoj knjizi privela. „Još se dobro sjećam — veli on u svečanom govoru god. 1880 — da je u očinskoj kući mojoj pored narodnih pjesama Vuka najmilija knjiga bila Relkovićev Satir. Sjećam se živo, kako bi dobra i blažena majka moja nedjeljom i svecem nas djecu ponukavala, da joj Satira čitamo, pa kako bi nas često prekidala usklikom: Alaj baš dobro govori, Bog mu platio! Blažena majka, koja ga je rodila i mlijekom odojila !"

Štrosmajer je jevrejskog porěkla, a biografiju je krivotvorio:

http://bibijana-majglad.blogspot.com...ipa-jurja.html
Josip Juraj Strossmayer[14] rodio se u Osijeku 04. veljače 1815. godine od oca Ivana i majke Ane rođ. Erdeljac.
http://hr-hr.facebook.com/topic.php?...833&topic=8624
Prezime Strossmayer vezano je za malu židovsku obitelj, a potječe iz Češke. Postojala su tri brata od kojih se jedan od braće uputio u Linz, Austrija, gdje se pokrstio te kasnije pobjegao pred pravdom zbog krađe konja i našao utočište u tada istočnom dijelu Austro-Ugarske Monarhije tj. Slavoniji.

Od njega je potekao čuveni biskup dr. Josip Juraj Strossmayer (rođen 4/2/1815 od oca Johannesa Strossmayera i majke Ane Klarić) koji je falcificirao svoju biografiju i izjavio kako je dobio dva imena jer mu je brat blizanac Georg ili na hrvatskom Juraj umro na porođaju što uopće nije točno jer nije imao brata blizanca, nego polubrata istog imena, Josipa, rođenog samo 6 dana poslije njega od istog oca ali od sasvim druge majke po imenu Marija Kunić - vidi priložen izvod iz matične knjige rođenih ovjerene od strane Izvornika Osječke arhive datuma 5/01/2005!).
http://www.archive.org/stream/nacrtz...igoog_djvu.txt
Otac mu je veoma energičan čovjek, dobar trgovac s konjma, premda ne zna ni čitati ni pisati. Voli ipak narodnu pjesmu. Majka blaga duša i žena pobožna. Biskup je sve do svoje smrti razdragan, kada spominje svoju majku. Slušasmo ga mnogo puta i pri najjsvečanijim zgodama: „Ako je što dobra u meni, to je od moje majke"
Naravno, kad su sa očeve strane bili nepismene konjokradice.

I, na kraju sumirajmo. Hrvati bi za Štrosmajera rekli:

Mons. dr. sc. Andrija Šuljak "BISKUP JOSIP JURAJ STROSSMAYER (1815.-1850.-1905.)":
Rodio se 4. veljače 1815. u Osijeku. Iako po muškoj lozi austrijske krvi, u obiteljskom domu vrlo živog hrvatskog duha i kršćanskog odgoja s majčinim je mlijekom zavolio Hrvatsku.
Dok sam Štrosmajer godine 1880. reče:
Još se dobro sjećam da je u očinskoj kući mojoj pored narodnih pjesama Vuka najmilija knjiga bila Reljkovićev Satir.

Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na Facebook Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na Google Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na My Yahoo! Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na Live Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na MySpace Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na Twitter Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na Digg Pošalji "Štrosmajer, koji je  jevrejskog porěkla, odrastao je uz Vukove srpske narodne pěsme" na del.icio.us

Ažurirano 02.12.2010. u 00:25, autor: Mrkalj

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. zxy (avatar)
    Zanimljivo.Puno toga ne znamo pa kad ovako nešto saznamo dobro nam dodje i neka svoja uvrežena mišljenja ispravljamo.
  2. Mrkalj (avatar)
    Za grad Beograd, Stošmajser je u pismu od 19. aprila 1887. Serafinu Vannutelliju, papskom nunciju u Beču, rekao:

    “Biograd je, nekako, Carigrad u malome, grad vrlo važžan, središšte gotovo nedvojbeno i od Boga samoga preodređeno da na Balkanskom poluotoku izvršši veliki utjecaj.
  3. Mrkalj (avatar)
    Evo kako o Štrosmajeru za Tjedan, dodatak Slobodne Dalmacije, 2001. godine piše jedan beogradski diplomac i renegat, matematičar, Bokeljanin i katolik srpskog porekla Josip Pečarić:


    Strossmayerovo apsolutno "ne" savezu sa Srbima

    Piše: akademik Josip Pečarić

    Gojko Borić je u Slobodnoj Dalmaciji od 27. siječnja 2001. dao izvrsnu analizu puzajućeg jugoslavenstva koji današnja vlast sprovodi u Hrvatskoj. Borić kaže: “Ideološki ‘Jugoslaveni’ kao Predrag Matvejević, Slobodan Šnajder i Ivo Banac nastavljaju posao koji su započeli Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Viktor Novak, Ivo Andrić, Stipe ŠŠuvar i Goran Babić (da navedemo samo neke ‘korifeje’ jugoslavenstva u 19. i 20. stoljeću). (…) Ponovno su cijenjeni radovi Dubravke Ugreššić i Lordana Zafranovića koji Hrvatsku ne mogu ni smisliti.” Naravno Borić ne zaboravlja spomenuti i “prvog putnika u Beograd poslije Domovinskog rata” Igora Mandića.


    Čini se ipak da činimo nepravdu i prema Gaju i prema Strossmayeru stavljajući ih u isti koš s onima koji su bili svjedoci (ili su pomagali) zatiranju hrvatskog naroda u zajedničkoj državi sa Srbima. Svima njima pojam jugoslavenstvo upravo znači to, dok Gaj i Strossmayer nisu mogli na tako nešto ni pomisliti.

    Posebna je uloga Josipa Jurja Strossmayera u svemu tome. Upravo će njegovo “jugoslavenstvo” biti jedna vrsta opravdanja svim hrvatskim Jugoslavenima, koji vole reći kako je on “mecena jugoslavenstva”. To su povjerovali i mnogi državotvorni Hrvati, pa i oni Strossmayera izjednačavaju s hrvatskim Jugoslavenima koji zatiru hrvatski narod kroz cijelo dvadeseto stoljeće. U stvari tako državotvorni Hrvati daju alibi hrvatskim Jugoslavenima u njihovom zatiranju svega hrvatskog kroz čitavo dvadeseto stoljeće, pa i danas kada nam se neposredno poslije velikosrpskog genocida nad hrvatskim narodom i krvavo izborene slobode, opet nudi (za početak) carinska unija.


    A da Strossmayer nije nipošto nikakav korifej Jugoslavenstva pokazale su knjige: “Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer”, Zagreb, 1995. i “Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru”, Zagreb, 1997., kao i Korespodencija Josip Juraj Strossmayer – Serafin Vannutelli 1881 – 1887, Zagreb 1999.

    O Strossmayerovoj političkoj ideologiji Blaž Jurišić, Strossmayer iza kulisa, Hrvatska revija, II, 3, Zagreb 1929, str. 145-159, kaže: “Osnovna linija njegove politike uvijek je ista i jednostavna. On hoće da Hrvatskoj osigura samostalnost u federaciji bilo austrijskoj, bilo ugarskoj, bilo jugoslavenskoj. Ni jedna od ovih alternativa nije se ispunila, i Strossmayerov politički san ostao je neostvaren.”

    U stvari, stvarna Strossmayerova želja je bila oslobađanje hrvatskog naroda, što se vidi iz njegovog pisma Račkom (9. prosinac 1882.): “Rado bi doživio oslobođenje svoga naroda ali nemam nade”, a kao pragmatičar svjestan pozicije u kojoj se njegov narod tada nalazio, mogućnost za to je vidio jedino kroz ostvarenje jedne od tih alternativa. Pri tome je najvjerojatnije njegovo jugoslavenstvo bio oblik pritiska na austrougarsku vlast upravo da bi ostvario hrvatsku samostalnost.


    Možda ideja princa Ferdinanda o davanju Slavenima ravnopravnog statusa u Monarhiji, zbog čega je i bio ubijen, leži i u Strossmayerovom djelovanju. Jer ugled Strossmayera je bio doista veliki. Recimo, talijanski državnik Marko Minghetti, koji je imao prilike upoznati najistaknutije ličnosti svoga vremena rekao je: “Postoje samo dvojica pred kojima sam imao dojam da pripadaju nekoj drugoj vrsti, nego mi ostali.” Ta dvoj ica su Bismarck i Strossmayer.

    Matija Pavić i Milko Cpelić (Josip Juraj Strossmayer, Biskup bosansko-đakovački i sriemski god. 1850-1900. Zagreb, 1904.) ističu da je najvažnija obilježje biskupovog državno-političkog djelovanja nastojanje da se Hrvatskoj osigura slobodan i samostalan razvitak. To je konkretno značilo (str. 428) ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu Hrvatsku, te državnu samostalnost Hrvatske u okviru Habsburške Monarhije, te preuređenje Monarhije u “federaciju” u kojoj bi Hrvati okupili oko sebe druge južne Slavene u Austriji i Bosni. Oni istiću: “On nikada nije promijenio toga svoga načela.”

    Ali dopustimo da je biskup, kako kaže Jurišić, mogao misliti i širu jugoslavensku zajednicu, tj. da je to nešto više od pritiska. Razmotrimo takvu Strossmayerovu jugoslavensku ideju. Ona ima tri bitne komponente:
    - Zagreb je centar južnoslavenskog okupljanja;
    - Približavanje pravoslavnih južnoslavenskih naroda Rimu i
    - Bugari su uključeni u takvo okupljanje južnoslavenskih naroda.

    Ako se govori o nekoj ideji, ona mora biti ostvarena ili ne. Očito da ni jedna točka Strossmayerove ideje nije ostvarena, pa je očito da hrvatski Jugoslaveni nemaju nikakvo uporište u opravdavanju svog sluganstva velikosrpskoj ideji.

    Recimo, odmah po pojavi Strossmayerove Okružnice iz 1881. godine o sv. Ćirilu i Metodu, gdje je elaboriran njegov poziv pravoslavnim Slavenima da priđu Rimu, doživio velike napade iz Srpske pravoslavne crkve, pa je Strossmayer bio i “duhom nečistim zaveden”. O samoj ideji o uniji Ivo Pilar (Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin 1990, str. 336-340) kaže: “Namisao bijaše upravo veličanstvena, ali već unaprijed osuđena na neuspjeh; morala je doživjeti istu sudbinu, koju je doživjela papinska politika i koju će uvijek morati doživjeti.”

    Naravno, takve ideje i mogu ostvariti samo tako veliki ljudi kakav je i bio biskup Strossmayer. Upravo zato što je on pokušao i nije uspio dokazuje Pilarovu tvrdnju da je tako nešto unapred osuđeno na neuspjeh! Zašto je sama ideja po Pilaru bila veličanstvena? Odgovor je opet jednostavan. Strossmayer želi zlo sasjeći u korijenu. A zlo u korjenu velikosrpskog zla je oduvijek bila Svetosavska crkva. To je tako zorno pokazala i uloga SPC u Domovinskom ratu.

    Za razliku od hrvatskih Jugoslavena koje spominje Borić, i koji se bore za jugoslavenstvo u kome je jasna vladajuća srpska pozicija, Strossmayer je bio svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo. On je dobro poznavao srpski narod i njegovu mržnju prema katoličanstvu i Hrvatima. To nam zorno pokazuju njegova pisma Račkom. Tako 15. prosinca 1861. piše: “Ako drugo, onda sam opazio, da se neke stvari po srpskih ruku sasvijem srpski, ili bolje rekuć turski rješavaju. Ima Srbina u namjesništvu, koji se gledaju i meni i crkvi katoličkoj osvetiti, što se ne ćemo posrbiti.”

    U pismu od 25. lipanja 1883. Strossmayer piše o srpskom “barbarstvu” i “okovima srpskim”, a posebno je znakovito pismo od 10. travnja 1884. gdje kaže “Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao - mislim Marković - da dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje.” U istom pismu spominje i “grob, kog Srbi nam kopaju”.

    U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču, od 2. prosinca 1885. biskup Strossmayer ukazuje na velikosrpske težnje za obnavljanje Duššanovog carstva, a spominje i balkansku federaciju: “Mađari već dva i više desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio (….) Ponavljam: tu misao ponovno oživljeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, nažalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom koje traže žrtve i požrtvovnost.

    (nastavlja se)
    Ažurirano 27.06.2014. u 01:54, autor: Mrkalj
  4. Mrkalj (avatar)
    Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugari satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdašnje Dušanovo carstvo obnove. (…) Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu, dokle se za to svojom vjerom, krepostima i žrtvama, jednako tako ljubavlju i međusobnom slogom, budu znali svoga božanskog određenja dostojno pokazati. (…) Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto, pobjedivši i sebi prije svega podloživši srca i savjesti naroda pošto zauzme i podvrgne sama njihova područja i zemaljske granice. No, zaista je istina, da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. (…)

    Meni se čini da je skrajni čas da se jadnoj Hrvatskoj pomogne. Ako se ne varam, kao što je godine 1848. i 1849. početak spasa krenuo od Hrvatske, tako i danas mogu, kako se čini, počeci njena popravka i njezine snage biti ono, čega se Austrijsko Carstvo iz dana u dan sve većma trebati da svoju moćnu jakost i djelotvornost posvuda iskaže. U tom pogledu pitanje Hrvatske podnipošto nije, kako tvrde Mađari, samo nutarnje pitanje Ugarske, nego je pitanje cijeloga Carstva i uzvišene dinastije.”

    Zgodno je Strossmayerovu zalaganju da Zagreb, a ne Beograd, bude centar južnih Slavena dati dio iz pisma Vannutelliju od 19. travnja 1887. gdje biskup kaže da je “Biograd, nekako Carigrad u malome, grad vrlo važan, središte gotovo nedvojbeno i od Boga samoga preodređeno da na Balkanskom poluotoku izvrši veliki utjecaj. Iz Biograda rijekom Savom lagan je pristup Zagrebu koji je također grad vrlo važan i dostojan pažnje, k oji premda nije tolike važnosti za trgovačku i gotovo svjetsku politiku kao Biograd, ipak je nedvojbeno predodređen za atenej južnih Slavena, o čemu već sada ima jasnih naznakah. Ja i moji prijatelji htjeli smo na svaki način prvenstvo sačuvati Zagrebu, tim prije što je on središte katoličanstva, pa dakle iz zapadne kršćanske kulture. No, nažalost, onima koji su tu namjeru trebali objeručke prigrliti ponestalo je pravog razumijevanja i snage da na tome najodlučnije porade te sve zapreke, koje su se pojavile, nadvladaju.”

    Ali posebno su znakoviti događaji u svezi sa Zavodom sv. Jeronima u Rimu iz 1901.-1902. - veoma značajni događaji u hrvatskoj povijesti o kojima se, nažalost, u Hrvatskoj i među povjesnicima malo zna, a trebali bi biti uključeni u sve školske udžbenike povijesti. Naime, 1901. godine papa Lav XIII dao je Zavodu hrvatsko ime. To je uzbudilo diplomatske krugove diljem Europe. Usprotivile su se Italija, Francuska, Austrija, Mađarska, Rusija, Srbija i Crna Gora, pa se i šlo i do izravnih ucjenjivanja Svete Stolice.

    Odlučujuću ulogu tada je odigrala Crna Gora. Naime, na Berlinskom kongresu 1878. Crna Gora je dobila Bar, pa je knjaz Nikola proglasio tamošnje katolike (Hrvate) Srbima (tzv. Srbi-katolici), i tražio da se Zavodu sv. Jeronima uz hrvatsko doda i srpsko ime! Tim povodom biskup Strossmayer piše kardinalu Rampolli: “U srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoičkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrebiti”. Papa je 1902. vratio Zavodu ilirsko ime, a hrvatsko on dobiva tek 1971.

    Kolika se nepravda čini Strossmayeru izjednačavajući njegovo jugoslavenstvo s hrvatskim jugoslavenima iz vremena postojanja Jugoslavije najbolje pokazuje usporedba s jednim drugim velikim hrvatskim političarem iz dvadesetog stoljeća – s Mačekom. Naime, Maček je naslijedio Stjepana Radića, koji je umro od posljedica ranjavanja u beogradskoj Skupštini, preživio je Drugi svjetski rat, pa sigurno zna za četničke zločine tijekom tog rata, ali i za stotine tisuća ubijenih Hrvata poslije rata. Pa ipak je umro vjerujući da Hrvatska treba biti u Jugoslaviji, državi koja nije bila, niti može biti, ništa drugo nego Velika Srbija. A i prva i druga Jugoslavija nastale su na zločinima nad hrvatskim narodom!

    Slično stajalište ima i njegova stranka danas. Sjetimo se da su na posljednim izborima na kojima je pobijedio HDZ išli s parolom: “Stvorili smo Banovinu bez kapi prolivene krvi”. Dakle: “S nama bi imali bolju Hrvatsku u Jugoslaviji bez kapi prolivene krvi”. To i nije ništa drugo nego Mačekova vizija Hrvatske u Jugoslaviji.

    Kako izgleda Strossmayerovo apsolutno ne u usporedbi s politikom HSS-a. Zar sama činjenica da papa Lav XIII. tada nije uspio jednom svom Zavodu dati ime koje je htio jer je to ime bilo hrvatsko ime, ne opravdava Strossmayerovu pragmatičnu politiku u njegovoj borbi za slododu hrvatskog naroda? To Strossmayerovo apsolutno ne, je značilo apsolutno ne bilo kakvom savezu sa Srbima. A ono njegovo “Rado bi doživio oslobođenje svoga naroda” zorno pokazuje gdje bi se on svrstao da je živio u vremenu kada je nada za slobodom postala realnost! To njegovo apslutno ne vrijedi i danas. To je apsolutno ne carinskim unijama, tj. balkanijama, jugoslavijama, svemu sličnom što nam pripremaju bjelosvjetski sponzori velike Srbije.

    Objavljeno u prilogu Tjedan, magazina Slobodne Dalmacije od 4. veljače 2001.
  5. Mrkalj (avatar)
    ĆIRO TRUHELKA: Kako je biskup Strossmayer odnio vrijedne starine iz Bosne


    U današnjem odlomku autobiografije "Uspomene jednog pionira" Ćire Truhelke, koji objavljujemo zahvaljujući ljubaznosti izdavačke kuće Vrijeme iz Zenice, možemo čitati kako je Bosna i Hercegovina ostajala bez vrijednih kulturno historijskih starina


    Biskup Josip Juraj Strossmayer

    Pisao: Ćiro Truhelka

    Bosanskim starinama i njihovu očuvanju nije se prije okupacije obraćala nikakva pažnja, a nije bilo bolje ni prvih godina iza okupacije. Što bi se u zgodama nalazilo vrijedno već prije, to se preko Dalmacije prodavalo u inozemstvo, a u prvim godinama okupacije slali su se nalazi veće vrijednosti u dvorski muzej u Beč, a nešto i u Zagreb.
    Tako je glasoviti nalaz brončane dobe iz Krehina gradca došao dijelom u Beč, dijelom u Zagreb, dok su iskopine sa Crkvine na Glasincu, s osobito vrijednim votivnim kolima u obliku ptice, poslane u Beč. Mnogo toga su raznijeli i privatnici kao uspo­menu na Bosnu, te je i tim načinom mnogo izgubljeno. Ali je bilo sabirača koji su iz Bosne izvozili znamenite zbirke.
    Tako me je jednom upozorio kanonik Jagatić da je još prije okupacije biskup Strossmayer poslao u Bosnu povjerljive fratre da obiđu samostane, pa ako tamo nađu vrijednih sta­rina, neka gvardijane sklonu da mu to predadu na čuvanje, jer postoji mogućnost da bi to, dok je Bosna pod turskim jar­mom, moglo propasti, kako je već mnogo toga propalo; on će to čuvati kao amanet, a čim se Bosna oslobodi turskog go­spodstva, vratit će prijašnjim vlasnicima.
    Da je biskup u svojoj zbirci u galeriji doista imao nekoliko bosanskih starina, paramenata i oružja, vidio sam uređujući galeriju, a osobito mi je ostala u pameti slika kralja Tome, komu se ukaza Isus pokazujući mu svoje rane, što je po predaji ponukalo kralja da prijeđe na katolicizam. Na leđima je te slike bio prili­jepljen list pergamene, a na njemu rodoslovlje bosanskih kra­ljeva naslikano rukom onog istog Petra Istije Ohmučevića, za koga sam utvrdio da je autor fojničkog grbovnika.

    Pošto se tu radilo o važnim povijesnim i umjetničkim spomenicima Bosne, nastojao sam najprije utvrditi da li su Jagatićevi podatci vjerodostojni i ustanoviti da li po njegovu sjećanju postoji negdje u franjevačkoj pismohrani izvorna po­tvrda, sastavljena prigodom predaje rečenih spomenika.
    Još točnije sam podatke dobio od tadašnjega gvardijana i žu­pnika u Jajcu fra Ive Kneževića, kojega sam cijenio kao pozna­toga bosanskog povjesničara. Njegovi su podatci bili toliko važniji što je Strossmayer njega glavom poslao u Bosnu da mu dobavi te slike i starine. Sve to mi je rekao ne samo usmeno nego i u opširnom pismu, u kojem potanko opisuje razgovor što ga je imao s biskupom u Đakovu o toj stvari, te me na kraju poziva da nastojim kako bi se ti predmeti vratili na svoje mjesto. Kako je i provincijal pristao da se zauzmem za to, napisao sam Strossmayeru pismo i zamolio ga da one slike i umjetnine vrati na staro mjesto, jer im sada ne prijeti sa strane Turaka nikakva opasnost.

    Morao sam čekati na odgovor dok ga ne dobih od bi­skupova tajnika mons. Cepelića, koji mi u biskupovo ime javlja da je ovaj predao sve te stvari zajedno sa svojom ga­lerijom slika jugoslavenskoj akademiji i neka se za to obratim njoj.
    Pisao sam, dakle, predsjedniku dr. Franji Račkom, koji mi, ne obazirući se nimalo na nepovoljno svjetlo koje bi, u slu­čaju da odbije, palo na njegova pokrovitelja, odgovori da je akademija te stvari dobila od biskupa bez ikakva ograni­čenja, da ih smatra svojom svojinom i da nema govora da bi to akademija vraćala.

    I tako sam se našao pred alternativom da spor predam javnosti, zbog čega bi biskupova osoba došla u neugodno sv­jetlo, ili da čitavu stvar u interesu njegova ugleda prešutim. Odlučio sam se na potonje.
    Tek oko četrdeset godina poslije dospjelo mi je ono pismo fra Kneževića opet u ruke i ja sam ga kao kulturno-povijesni dokumenat priopćio u Narodnoj starini, a čudnim je slučajem i Šišić u Strossmayerovoj korespondenciji priopćio jedno pismo koje se odnosi na istu stvar, prema kojemu se čini da je mislio da me je na onu akciju potakao Kršnjavi, i nas obadva zove “nevaljalcima”. Mene to naravski nije ozlovoljilo, s tim manje što me je stavio u isti red s Kršnjavijem, čije će se ime još dugo spominjati u povijesti hrvatskoga kulturnog preporoda, ali pitanje po­vratka tih starina i umjetnina još je i danas otvoreno, pa držim da su nadošli i vrijeme i ljudi koji će poraditi oko toga da se ono konačno riješi i da se franjevcima vrati nji­hova starina, a s imena jednog mecene da se skine sjena koja ga zamagljuje.