RazBaškarene ploče i plohe po otoku Krku, lažni fratri i lažni kraljevi

Što to bi s opatom Držihom i Dobrovitom te Zloboslavom? Nedavno je pronađen srednjovjekovni tekst isklesan u kamenu sljedećeg sadržaja:
Ja opat Držiha dlijeto držaše
I kamen klesaše.
Ja opat Dobrovit dodavah poluglasove
I stavljah znake pravopisne.
I ne htjede ja pisaše oblatim,
I ne htjede, ne, pisaše uglatim
No ja pisaše prijelaznim slovesima.
Jer slovesa prijelazna
Zgodna su i svima najnerazumljivija.
I kralj Zvonimir reče:
U dane ja švoje
Ja dajem ovi kamen crikvi švete Lučije.
I ako to tko poreče,
Nek drugu ploču iškleše!
A ja opat Zloboslav
Svoju bratju devetiju u crikvu zazidah.
Ja opat Držiha in continuo pisaše,
I, pisao, dok do kraja kamena ne došao.
(Pa se ne potpisao.)
Kao što su priopćili iz HAZU-a, kameni blok s navedenim tekstom pronađen je u temeljima nepravomoćno sagrađene kuće u Hvarskoj uvali u Baški na otoku Krku te je nazvan Baškanskom plohom. Kameni blok (težine oko 500 kg) helikopterom je prebačen u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu gdje se istražuje.

Tumačenje teksta
U ovom se srednjovjekovnom zapisku iz godine 1111. spominju Dobrovit, Držiha i Zloboslav (svi opati) te nečiji kralj po imenu Zvonimir. Važno je uočiti da oni sebe spominju, tj. svaki spominje samog sebe i govori u svoje ime.

Držiha očito bijaše vičan lijepom klesarstvu, ali ne bijaše toliko dobar u stihovima – te se zato tu ubacuje opat Dobrovit koji naglašava da je on nadopunjavao Držihovo pisanje – stavljao je poluglasove koje je ovaj ispuštao te dodavao znake pravopisne. U zadnjem stihu stoji da je opat Držiha pisao in continuo (bez razmaka između riječi), no opat Dobrovit kaže da je stavljao pravopisne znakove. Izgleda da tu dolazimo do prve kontradikcije – naime, ne može se u jednom te istom tekstu (pa bio on i klesan) pisati i in continuo te istodobno stavljati pravopisne znakove! (Naime, kamo biste pravopisne znakove ugurali ako nemate mjesta između riječi?) Tko laže – opat Dobrovit, koji kaže da stavlja interpunkciju, ili opat Držiha, koji piše kako piše, bez razmaka? Ni jedan. Držiha je počeo klesati riječi in continuo, a u posao mu se ubacivao Dobrovit, pišući po svojem – te su tako jedan drugome smetali.

Držiha kaže da nije pisao ni oblim tipom slova, ni uglatim nego se odlučio za prijelazni tip – a dodamo li tome da je izostavljao poluglasove, nameće nam se jasan zaključak – Držiha je htio da taj njegov zapis ostane skriven, tajan, teško razumljiv, a Dobrovit je radio suprotno – otkrivao, dodavao poluglasove i pravopisne znakove – i tako dotjerivao klesanje onog prvog. To je prva pravopisna problematika (i polemika!) u našoj književnosti! Držiha je predstavnik (sigurno ne jedini) pisanja in continuo (a prednosti takvog načina pisanja su: štedi se prostor na kamenu, brže je), a Dobrovit je predstavnik i zagovaratelj interpunkcije (prednost: rečenice su razumljivije).

Dakle, između dvojice pjesnika – opata Držihe (Držiha dolazi od riječi držati, npr. držati dlijeto) i opata Dobrovita (= dobro vidi) došlo je do uzbudljivog sukoba! Kako je završio taj sukob? Pa tragično! A kako? Opat Držiha je ubio opata Dobrovita zbog miješanja u njegov posao. Ne, nije to nasumična pretpostavka ili fantastično maštanje – kad je iskopana ova ploča, u jami su nađena i dva kostura te jedno dlijeto... I tako je završila prva pravopisna polemika u Hrvata! Tužno. (Da su postojala dva tabora, dvije suprotstavljene strane s različitim pogledima na pravopis, to pokazuju mnogobrojni ulomci – Jurandvorski ulomci npr. – na nekim od njih su zabilježene riječi, a na nekima pravopisni znaci. Nije sačuvan ni jedan veći odlomak. To dokazuje da je jedna strana drugoj razbijala njihove spomenike. Naime, ti su ulomci djelovi većih cjelina, možda i ploča, ali su uništeni.)

Ovdje nastavljamo s analizom teksta...

Dolazimo do glavnog dijela teksta gdje se spominje nečiji kralj Zvonimir (u originalu se vide samo prvo i posljednje slovo Z...r, ostalo je nečitko, no iz toga se vrlo lako izvodi cijelo ime). Kralj Zvonimir veliki je darovatelj – on daruje crikvi švete Lučije tu klesanu ploču na kojoj je zabilježeno i njegovo ime i titula (kralj).

Stihovi se nastavljaju, poetično teku dalje, i dolazimo do kletve – naime, kažu stihovi, tko bi ovu darovnicu porekao, teško bi se zarekao te ako je taj netko toliko vičan, neka iskleše drugu ploču! Vrlo snažno i vrlo zloguko...

U zadnjoj trećini zapisa pojavljuje se još jedna osoba: opat Zloboslav, najtajanstvenija i najmračnija osoba u ovome tekstu – naime, on kaže da je svojih devetero braće zazidao u crkvu (...svoju bratju devetiju u crikvu zazidah...)! Što je bio uzrok tome, da on, Zloboslav, svoju subraću žive zazida u crkvu i pusti ih da umru? Možemo samo nagađati... Ostale su nam samo pretpostavke... Je li štogod to devetero zgriješilo, pa je Zloboslav, po svojim uvjerenjima, bio prisiljen kazniti zlobnike? Jesu li možda oni virkali u tekst ploče (a to nisu smjeli) te vidjeli što je trebalo ostati skriveno njihovim očima? Možda je Zloboslav bio u ortakluku s Držihom koji je ubio Dobrovita? Zašto je Zloboslav opisao svoj teški grijeh? Je li ga mučila savjest? Pitanja se sama od sebe postavljaju, ali ne i odgovori... Teško je ovdje bilo što sa sigurnišću utvrditi... Sve je prekrila tama vremena...

Na kraju ploče, u posljednjim stihovima, javlja se opet – Držiha – ne ubacuje se više Dobrovit – pa možemo sasvim pouzdano utvrditi da je Držiha na svojeg subrata već okrenuo dlijeto... A posljednji stih nam govori – ovdje je kraj, kamen je ispisan, isklesan, (ne)djelo je učinjeno... Držiha se čak nije ni potpisao...

:rotf:
1659615353436.png
 
Poslednja izmena:
E, sad dolazi ono najbolje:


Nova datacija Bašćanske ploče?
Završeni četvrti Dani Cvita Fiskovića / Povjesničari umjetnosti, arheolozi i restauratori održali predavanja pod zajedničkom temom »Iz povijesnog i spomeničkog naslijeđa jadranskih otoka« / Veliko zanimanje izazvale revolucionarne teze prof. dr. Pavuše Vežića o Bašćanskoj ploči koju datira u 1300. godinu
LASTOVO, 25. rujna - Posljednjeg dana znanstvenog skupa posvećenog jednom od najvećih hrvatskih povjesničara umjetnosti Cvitu Fiskoviću, iako su brojni stručnjaci izlagali o prilično širokoj i u prvi mah relativno poznatoj temi »Iz povijesnog i spomeničkog nasljeđa jadranskih otoka«, jedno je predavanje izazvalo veliko zanimanje nazočnih i duge rasprave. Riječ je o izlaganju povjesničara umjetnosti prof. dr. Pavuše Vežića pod naslovom »Crkva sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku«.​
Kao što i sam naslov izlaganja kaže, prof. dr. Vežića je u njegovu istraživanju prvotno zanimala spomenuta crkva, ali je rješavanje nekih problema oko njezine datacije dovelo i do novih pogleda na temeljni spomenik hrvatske pismenosti - Bašćansku ploču, koja se čuvala u toj crkvi. Crkva cv. Lucije oduvijek se datirala u razdoblje prelaska 11. u 12. stoljeće, isto kao i Bašćanska ploča. No, paradoksalno je da stilsko-morfološki element crkve nikako ne upućuju na tako rano razdoblje. Usporedbom klesanog kamena od kojeg je crkva građena, zaključuje se da je apsida (grublje klesani kamen) nešto starija od ostatka crkve koji se odlikuje fino klesanim kockama kamena.​
Prof. dr. Vežić je po elementima arhitekture zaključio da je Crkva sv. Lucije građena u stilu kasne romanike. Budući da se takav stil na Krku javlja relativno kasno, oko 1300. godine, a za to je najbolji primjer Crkva sv. Kvirina, posve je očigledno da je datacija Crkve sv. Lucije u 1300. godinu potpuno realna. Teze prof. dr. Vežića, vezane uz Bašćansku ploču, djeluju krajnje uvjerljivo, a nitko nije pronašao elemente koji bi osporili njegovu tezu. Bašćanska ploča može se podijeliti u dva dijela. U gornjem dijelu se nalazi plitki vegetabilni reljef, koji nosi stilsko-morfološke karakteristike romanike na prijelazu 11. u 12. stoljeće. Ispod tog prikaza dobro je poznat tekst na glagoljici, ali on nije iz istog razdoblja kao gornji reljef. Na Bašćanskoj se ploči jasno vidi da je glagoljični tekst na nešto nižoj razini od reljefa. Zaključuje se da se na tom mjestu također nalazio neki reljef, ali je on izbrisan i na njegovo je mjesto uklesan tekst na glagoljici. Poznato je da je Bašćanska ploča u crkvi korištena kao oltarna pregrada, a upravo je, kako bi ona što bolje legla u utore, na jednoj strani teksta ostala veća margina nego na drugoj. Zaključak je jasan, Bašćanska ploča je rađena točno za potrebe crkve i datacije su im istovjetne.
No, to zapažanje ne znači da je Bašćanska ploča falsifikat :per: ili da je nastala dva stoljeća kasnije, nego što se dosad tvrdilo. Rješenje je u tome što je tekst Bašćanske ploče prvotno zasigurno bio napisan na pergameni ili papiru, :roll: a prepisan je u kamen, koji je bio dio oltarne pregrade. :rotf:
Na taj je način većem broju ljudi bilo pokazano kako posjed spomenut u tekstu pripada crkvi, a izložen je u obliku oltarne pregrade (što je specifikum kada je riječ o profanim temama), da bi se zaštitio od mogućih nasilnih prisvajanja. Prof. dr. Pavuša Vežić je istaknuo da sličnih zapažanja bilo i prije, ali se na njih nitko nije obazirao. Također je kazao da je tu svoju tezu iznio i prije nekoliko mjeseci u povodu proslave 900. obljetnice Bašćanske ploče no nitko od brojnih jezikoslovaca na to nije reagirao.​
Druga predavanja u sklopu četvrtih Dana Cvite Fiskovića obuhvatila su, među ostalim, teme o manje poznatim arheološkim slojevima nekih naših otoka. Bilo je govora i o ladanjsko-gospodarskim sklopovima, u rasponu od antike do renesanse. Uz to obrađene su zanimljive teme vezane uz restauraciju, dataciju i atribuciju nekih oltara i slika s naših otoka.​
Goran Jovetić
Vjesnik, 26. 9. 2000.​


:hahaha:
 
KRIVOTVORBA BOSANCICE I BAŠCANSKE PLOCE

Baština ranohrvatske pismenosti i naš brojevni sustav
Andrija - Željko Lovric

Ranohrvatska pismenost traje barem dva tisucljeca, a možda i preko tri: siguran je dokaz naš zapisnik osnutka ranohrvatskog Sabora (Synodos Horouathon) na Azovu oko god. 200 (vidi prošli broj Hrvatskog Slova), a moguci su najraniji pokazatelj 2 plocice klinopisa mitanoarijskog kralja Dušratta 1370. pr.Kr. iz gornje Mezopotamije s navodom vlastita jezika Hurrwuhe. Zbog ranije jugo-politike u nas glede glagoljice i bosancice još vlada ideološko jednoumlje i tvrdi se da nas je opismenio tek sv. Ciril. Zato domaci autoriteti dosad uporno prešucuju i zanemaruju Marka Japundžica, medjunarodno priznatog nestora za hrvatsku paleografiju i glagoljicu jer je proucavao ranije tekstove. Glavni je smisao cirilske dogme da Hrvati ne mogu biti pismeni prije Srba tj. potiskivanje i skracivanje hrvatske kulture, a nacionalna je sramota da se ova dogma nastavlja i u novoj Hrvatskoj. Dosad silom nametnuta cirilska dogma ce se jednom sigurno rasplinuti kao fata-morgana i buduca ce desetljeca nedvojbeno potvrditi da su Josip Hamm, Branko Fucic i osobito Marko Japundžic usmjerili prave putove za proucavanje glagoljice, dok ini tradicijski autoriteti u nas i dalje lutaju po promašenim sinekurama panslavizma, predvodjeni jugo-zloduhom Staroslavenskog instituta. Glavno nacelo "jugo-istorije" bila je dogmatika po Feuerbachu: Tim gore po cinjenice (koje se ne uklapaju u zadanu teoriju), a tako nametnute "naucne istine" su potom doslovce dokazivane ognjem i macem, tj. progonima, robijama i ubojstvima nepodobnih znanstvenika.

Poredbena tablica krimske praglagoljice
Starohrvatski brojevni sustavi

Izim same glagoljice, najvecu osobitost i arhaicnost pokazuju starohrvatski brojevi, kojima se pobliže bavio Marko Japundžic. U vecini su jezika brojevi najstarije i najstabilnije rijeci i zato važni za etnokulturno podrijetlo. Stari su Slaveni imali skromno racu-nanje (odatle naš strah od matematike) i tek jednostavne znakove za osnovno brojenje tj. prekrižene "crte" ili rovaše iz petornog sustava po prstima ruke, kakve i danas rabe polupismeni seljaci, pastiri i drvosjece diljem Balkana. Naprotiv su Iranohrvati bili puno bolji matematicari, što potvrdjuju složeni brojevni sustavi i matematicki znakovi u glagoljici i bosancici, pa ini pokazatelji iz rano-hrvatskih pradialekata i modela gradnje starohrvatskih crkvica itd. U bosancici je bio prasredozemni sustav brojeva koje su razvili Grci i dosad je još ocuvan u grckom, armenskom, gruzijskom i dijelom u Francuza (redni brojevi). Tu se brojevi oznacuju redoslijedom grckog alfabeta, uz dodatak gornje tocke iza slova (?) kojom se razlikuju brojevi od slova. Npr. iz bosancice, to je u latinskom prijepisu: aA = 1, vA = 2, gA = 3, dA = 4, eA = 5, dzA = 6, zA = 7, iA = 8, thA = 9, /A = 10, kA = 20, lA = 30, mA = 40, nA = 50, xA = 60, oA = 70, pA = 80, cA = 90, rA = 100, sA = 200, tA = 300, uA = 400, fA = 500, hA = 600, psA = 700, wA = 800, cA = 900 (dalje nepoznato).

Naprotiv starohrvatska glagoljica ima posve osobit brojevni sustav iz Starog iztoka i nepoznat u Europi, pa se tipom i redom znakova jasno razlikuje od grckih, rimskih i arapskih brojeva. Ti se brojevi oznacuju alfabetskim redom glagoljice, uz dvostruke tocke ispred i iza slova (.br.). U latinskom prijepisu glagoljski su brojevi (glasovi su po našim pradialektima, ne po vukopisu): .A. = 1, .B. = 2, .V. = 3, .G. = 4, .D. = 5, .E. = 6, .Ž. = 7, .Zj. = 8, .Z. = 9, .Y. = 10, .I. = 20, .J. = 30, .K. = 40, .L. = 50, .M. = 60, .N. = 70, .O. = 80, .P. = 90, .R. = 100, .S. = 200, .T. = 300, .U. = 400, .F. = 500, .H. = 600, .W. = 700, .C. = 800, .C. = 900, .C. = 1.000, .Ž. = 2.000, .Ye. = 3.000, .Ya. = 4.000, .Yu. = 5.000, itd. Npr. god. 1999 = .C.C.P.Z.

Predslavensko podrijetlo tih ranohrvatskih brojeva osobito potvrdjuje njihov izgovor u reliktnim pradialektima, blizak ili isti kao perzijski ili vede, npr. arhaicna Baegnjunska prakajkavica sjevernog Zagorja: 10 = dasat (isto vede: dasat), 1.000 = jazere (iranski hezare) itd. Najarhaicnije predslavenske brojeve u nas ima pradialekt Veyska zayk iz nutarnjih sela na Krku: 1 = eny (vede: eka), 2 = duy (vede: dua), 3 = tary (mitanoarijski: tera), 4 = cetyr (vede: catur), 40 = cetyrdešet (vede: caturdasat), a redni brojevi I. = parva (vede: paurva), III.= treta (vede: trita), IV. = cetyrta (vede: caturtha), C. = štotar (vede: satar), M. = yadna (mitan. jadnana), pa veyski zbirni brojevi npr. dvoje = dwoydi (vede: dvaidhi), troje = troydi (iran. troidi), cetvero = cetyrje (vede: caturya), kao i umnožni brojevi npr. triput = trytrat (vede: tritavat) itd. Taj je ranohrvatski brojevni sustav bar dijelom predslavenski iz prapovijestnog indovedskog doba.

Posrbitva ikavske bosancice

Seoski fratri u hrvatskih ikavaca nisu uzalud ni slucajno nazivali bosancicu glagoljicom ili hrvašticom, što nije njihovo neznanje: oni se time sjecaju stare predaje o zajednickom ranohrvatskom podrijetlu glagoljice i bosan-cice. Naprotiv naši vrli akademici te veze jednostavno ne žele i ne mogu vidjeti, pa ih nisu ni proucavali u tom smjeru, jer su im bile nemoguce i nepodobne zbog sinekurnog straha što ce na to reci Srbi. Zato je bez pogovora bosancica prozvana cirilicom, pa pogledajmo bez ideološke sinekure materijalne cinje-nice o bosancici. Prvo, vecina tekstova na bosancici pisana je šcakavskom ikavicom i ostali barem poluikavski (Zelic-Bucan, Tomislav Heres, Ivan Mužic), a ikavci su vecinom katolicki Hrvati i kasnije dio pod Turcima muslimani, dok ikavski Srbi "postoje" tek u velesrbskoj promicbi. U bosancici su tri slova kao u latinici (E, M, O), a barem 8 njih je vrlo slicno ili jednako kao u glagoljici: C, J, K, N, V, Ž, U, Ž, dok su preostala nalik grckima. Povrh toga je bosancica vrlo slicna prvotnoj antickoj praglagoljici na Krimu iz I. - VIII. stoljeca, koju je proucio niz ruskih znanstvenika: Cernych, Konstantinov, Aleksandar Figurovsky, Viktor Aleksandro-vic - Istrin itd. Baš tamo su živjeli anticki Iranohrvati koje spominju 2 ploce iz Tanaisa u II.i III. stoljecu, pa Orosius Presbyter godine 418, Zacharias Rhetor 559, itd. Potom Rafael Levakovic, Tomislav Heres i Ivan Mužic navode u nas prve domace tekstove na glagoljici: Psaltir biskupa Teodora iz godine 640 i plominski nadpis na crkvi sv. Jurja iz VII. - VIII. stoljeca, a nedavno je u Madjarskoj arheolog Gyula Laszlo dokazao glagoljske zapise iz VIII. st. Dosad je vec poznato bar desetak glagoljskih tekstova prije Cirila.

Iz svih dostupnih podataka, domacih i ostalih izvan "jugo-nauke", može se slijediti iduci najvjerojatniji razvitak glagoljice i bosancice. Cirilica je posebno pismo srednjovjekog podrijetla, a uz ostale pokazatelje i samo njezino ime upucuje da ju je sastavio sv. Ciril po uzoru kasnobizantskog alfabeta. Ostala su starohrvatska pisma predslavenska, jer potjecu od kasnoanticke praglagoljice na Krimu, o kojoj naši ideologizirani slavisti uporno šute kao da ni ne postoji. Nakon doselidbe do Jadrana su se iz nje razvila tri slicna alfabeta: u inih Slavena slavizirana okrugla glagoljica koju je kasnije vecinom zamijenila nova cirilica, pa u ikavskih šcakavaca bizantizirana bosancica koja je bliska ranoj praglagoljici, a u cakavaca iranizirana uglata glagoljica u kojoj uz praglagoljicu ima i drugih utjecaja, osobito germanskih runa i mezopotamskog klinopisa. Neka su glagoljicna slova kao u levantskim alfabetima, a niz glagoljicnih ligatura slici na slogovne znakove prapovijestnog klinopisa. Zato se bosancica može logicno objasniti iz praglagoljice, gdje su neka slova u doba Cirila pod novobizantskim utjecajem promijenjena i slicnija grckima, pa je tek njih 7 nalik cirilici (F, H, L, P, R, S, Z), što je ipak premalo da se cijela bosancica proglasi cirilicom.

....
 
....
Krivotvorbe Bašcanske ploce

Zbog etnokulturne važnosti kao temelj starohrvatske pismenosti, Bašcanska je ploca nizu naših akademicara postala kultnim simbolom na kojem vježbaju svoju ideološku vjernost panslavizmu. Zbog sveslaven-ske dogme za njih Bašcanska ploca mora biti pisana staroslavenskim (crkvenoslavenskim) jezikom, kojim su ju uporno citali što je uspijevalo tek dijelom, jer su smisao mnogih glagoljicnih slova i više rijeci ostali zagonetni. Zbog jugoslavenske zaslijepljenosti, nisu vidjeli informativne poruke, koje na toj ploci donosi 7 prastarih znakova podrijetlom iz Starog iztoka. Prvi se izdvojio od tog jednoumlja Fucic, koji je nastojao bar dijelom protumaciti tekst ploce pomocu domace cakavice. Vukovsko tumacenje glagoljice bez poznavanja cakavice je promašena iluzija, kao teologija bez latinskog ili tehnika bez engleskog. Jedini se Hamm pobliže bavio tim dvostrukim znakovima na ploci za slicne glasove i ispravno zakljucio da se oni razlicito izgovaraju, ali nije znao kako. Ova dvojnost tocno odgovara govornoj dvojnosti tih glasova u ranohrvatskom pradialektu Veyska zayk iz nutarnjih brdskih sela na Krku oko Sv. Lucije (usp. Hrvatsko Slovo 5. veljace 1999). Tumacenjem Bašcanske ploce pomocu staroga veyskog je povecana razumljivost njezine grafike, stila i sadržaja, pa je konacno razjašnjen niz zagonetnih slova i rijeci.

Uz kasnije znakove glagoljice, na Bašcanskoj ploci se ponavlja 7 ranih dvovrstnih slova za A, E, O, U, T, V i poluglas, kojih su podrijetlo, svrha i izgovor iz slavenskog gledišta nejasni. To su prastare svrhovite oznake posebnih veyskih glasova antickog podrijetla, cime se Veyska zayk razlikuje od staroslavenskog i novoštokavskog. Na toj je ploci, uz obicno glagoljsko A kao križ ili trozub, još i drugo A kao polegla caša i posve slicno pradavnu znaku u ranosemitskim jezicima prednje Azije za otegnuto-pjevajuce "AA" i isto se tako dosad izgovara u veyskom kao aa. To je najstarije slovo glagoljice, što upucuje na pradavne dodire hrvatskih predaka s prapovijestnim Levantom i Mezopotamijom. Slicno je spojeno dvostruko EE kao znak veyskog otegnutog ee, pa prekriženo O za dvoglas uo i posebni znak za veysko preglašeno y (= ?), pa tronožno T za umekšano tj (izmedju t i c) i posebni znak za mekani poluvokal W (= vu) itd. Uza sam stil teksta, ova slova jasno dokazuju da je ploca pisana tim ranohrvatskim pradialektom, a ne staroslavenski iz kojega su pod utjecajem liturgije na ploci unesene tek 2 rijeci: az (= ja) i yže (koji). Tada su ovdje ocito supostojala dva paralelna jezika: liturgijski staroslaven-ski i javnouporabni ranohrvatski, najbliži reliktnom veyskom govoru, koji je na ploci osobito izrazit u završnom tekstu opata Dobrovita. Sada slijedi arhaicno veysko cita-nje glagoljicnih tekstova iz obje Zvonimirove ploce gdje su dijelovi u zaporkama još nesigurni zbog oštecenog izvornika, dok su tockice ... otrgnuti dio druge ploce, a stari je nagla-sak oznacen podvucenim slogom (po uzoru na reliktni Veyska zayk):

+ .C.R.(D. Va yme) Otca i Sina (Sta)go duha. Az opate Drežihaa pisah se o ledi(ne), yže da Zvanimer kral Hravaatsky (va) dni svojee va Svetyu Lucyu i svydoke mi župaan Desi(meraa) Karbave, (Martina) Luce, Prbanega siposle Vi(nodoli) va otoci. Da iže tuo porece kleni Bog, B.A. (apostole) i .G. evangliste i Stae Lucye amen. Da iže sdy živete muoli zaone Boga. Az opaat Dbrovit zidaah crykav syu (i) svoey braty si deveti -P.- va dni kneza Kosematjaa obladayušcago vasu Kraay. Nu byše va tie dni Mikulaa wu otocec (si) swetyu Lucyu va edino. II. ploca (fragmenti): +... Az opaat ... prosih u... Zvanim(er)... Luc(ya)... si križ... (Hra)vaatski ...C.(T. leta)...

Štokavski prijevod Zvonimirovih ploca iz novoga vejskog ocitanja bi glasio:
+ 1105. U ime Oca i Sina Sv. duha. Ja opat Držiha zapisah to o ledini, koju dade Zvonimir kralj hrvatski u svoje doba za Svetu Luciju i svjedoce mi Desimir župan krbavski, Martin licki, Prvaneg poslanik Vinodola na otoku. Tko to porekne proklet bio od Boga, 12 apostola, 4 evandjelista i Sv. Lucije, amen. Tko ovdje živi neka se za njih moli Bogu. Ja opat Dobrovit sazidah ovu crkvu sa svoje devetero brace (1190 god.) u doba kneza Kosmaca vladara cijeloga Primorja. No bijaše u to doba Mikula na otoku ujedinjen sa Svetom Lucijom. II. ploca (citljive krhotine): Ja opat ... prosih u... Zvonimir ... Lucija ... taj križ ... hrvatski ... (god. 13... ?)...

Za podrobniju razradu veyskog teksta Bašcanske ploce, vidi Hrvatski književni list 31/1997. Prijelazom iz staroslavenskog na ranohrvatsko citanje, prvi dio ploce od opata Držihe se bitno ne mijenja, ali u završnom veyskom tekstu opata Dobrovita pridolaze znacajne novosti: moguce dovršenje crkve oko 1190, dok istodobni Kosmac tu ne vlada nikakvom vukovskom (? srpskom) Krajinom, nego cijelim Primorjem jer je ranocakavski kraay (plural kraye) = primorje. To je najvjerojatnije bio neki iranohrvatski ban iz dinastije Khadziki (kasnije slavizirani Kacici), koji su u tada vladali autonomnom Oront-skom banovinom u Dalmaciji i na otocima (pobliže Ognjište br. 6, Karlovac, 1994). Preostale oskudne krhotine iz gornjega dijela druge Zvonimirove ploce (jurandvorski ulomci), zbog nestanka veceg dijela ploce su teže razumljivi, ali vec i ocuvani citljivi pocetak potvrdjuje navode iz prve ploce, jer se i tu opet na veyskom ponavljaju znakovita imena (kralj) Zvonimir, (Sv.) Lucija, pridjevak hrvatski itd. Njezino nejasno datiranje (? oko god. 1300) je vjerojatno doba pregradnje vece crkve i podizanja sadanjeg zvonika.

Tekst tih ploca dijelom dopunjuju i prastare krcke legende Veyske Povede ocuva-ne na arhaicnom veyskom pradialektu, gdje nam pucka "Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu" (Poveda od kruola Zminivera tar Zarjah Harwatjeh) prica o kra-ljevu dolazku na Krk (vaon skopaal Khark), govoru na narodnom skupu, gradnji "crykve svete'Lucye" s kraljevim grbom "Zarje Har-watje" na ulazu i njegovih dvora nasred otoka gdje su do danas ostale "Zvonimirove zidine" (Zminiverove kuore). Zato su Bašcanska plo-ca i "Veyske Povede" dosad najstariji veci izvornici ranohrvatskoga jezika i pucke književnosti nakon naše doselidbe na Jadran. Ovi nalazi dviju Zvonimirovih ploca u kombinaciji sa slicnom vejskom legendom o kralju Zvonimiru na Krku tvore jedan od prvih i najznacajnijih pokazatelja o srednjovjekom Hrvatskom kraljevstvu. Posebna stara veyska slova za prapovijestne dvoglase, inace nepoznata u vecini ostalih naših glagoljicnih zapisa, upucuju da je baš veyska prijelazna glagoljica iz Zvonimirovih ploca vjerojatno najstariji i prvobitni tip glagoljice najbliži krimskoj praglagoljici, iz koje paralelno zatim nastaju uglata i obla glagoljica, a ne kako su dosad htjeli slavisti da je hrvatska uglata glagoljica mladja i tek naknadno nastala iz bugarske okrugle glagoljice.

http://www.dalmatiahus.com/Hrvatat/HRVATI02.html
 
Starina hrvatske glagoljice

Baščanska ploča, krivotvorina iz XIX. st

Bašćanska ploča može se podijeliti u dva dijela. U gornjem dijelu se nalazi plitki vegetabilni reljef, koji nosi stilsko-morfološke karakteristike romanike na prijelazu 11. u 12. stoljeće. Ispod tog prikaza dobro je poznat tekst na glagoljici, ali on nije iz istog razdoblja kao gornji reljef. Na Bašćanskoj se ploči jasno vidi da je glagoljični tekst na nešto nižoj razini od reljefa. Zaključuje se da se na tom mjestu također nalazio neki reljef, ali je on izbrisan i na njegovo je mjesto uklesan tekst na glagoljici.
Rješenje je u tome što je tekst Bašćanske ploče prvotno zasigurno bio napisan na pergameni ili papiru, a prepisan je u kamen, koji je bio dio oltarne pregrade. (Goran Jovetić, Vjesnik, 26. 9. 2000. i prof. dr. Pavuša Vežić »Crkva sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku«.)

Vinodolski zakon, prepis iz XVI. st.

Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeća ne poznajemo, a tekst je sačuvan samo u mlađim prijepisima. Najvažniji je i najstariji prijepis koji potječe iz XVI. stoljeća: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjižnom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadrži nekoliko inicijala, crteža i kasnijih pripisa. Čuva se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 4080).
Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. u časopisu "Kolo" latiničkom transliteracijom ("kako je u rukopisu") i transkripcijom ("kako se čita"). U tom je izdanju A. Mažuranić komentirao glavne značajke vinodolskoga govora kao jednoga od govora čakavskoga narječja. Njegove komentare danas smatramo počecima čakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagić, H. Jiriček, F. Rački, R. Strohal, M. Kostrenčić, M. Barada, Margetić, J. Bratulić) i preveden na nekoliko svjetskih jezika. http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-vinodol-zakon.html

Vrbnički (Krčki ili Vrbanski) statut prepisan u Vrbniku u XVI. st.

Statut je prepisan u Vrbniku u XVI. st. (prema predlošku iz 1388.), i to, glagoljičnim ustavom (l.1r-13r) i glagoljičnim kurzivom (pisalo više ruku, l. 13v-18v, 22v-31v, 32r, 34v) te latiničnim kurzivom (l. 19r-22r, 32v-33r, 35r-36v) na + 36 pergamenskih listova vel. 16×11,5 cm. Drugi je po postanku među hrvatskim statutima uopće, jer dolazi odmah iza Vinodolskog, te kao i ostali većinu svojih propisa posvećuje kaznenom pravu.

Odredbe statuta nisu kodificirane u isto vrijeme ni od iste kategorije vlasti: najstarija je datirana 1362., a najmlađa 1599. No ova zbirka statutarnih odredaba, kako se ogleda u našem rukopisu, zasnovana je i najvećim dijelom prepisana iz starijeg rukopisa 1526. http://db.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=905


Istarski razvod, prepisao Levac Križanić u XVI. st.

Osim izvorne latinske i njemačke inačice Istarskoga razvoda postojala je i izvorna hrvatska inačica, što je naglašeno u tekstu toga pravnoga akta. Stari izvornici na trima jezicima nisu sačuvani do danas, a tekst razvoda poznajemo po mlađim prijepisima hrvatske redakcije (Kršanskom i Momjanskom prijepisu), koji potječu iz XVI. stoljeća te mlađim prijevodima (latinskim i talijanskim). Važna je najstarija sačuvana hrvatska redakcija Kršanski prijepis Levca Križanića iz 1546. (35 fol., 32 x 22 cm), koji je prepisan s danas izgubljenoga, nekoliko desetljeća starijega hrvatskoga prijepisa Jakova Križanića (1502). Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (signatura: R 3677) u Zagrebu. Sačuvani mlađi prijepisi ispisani su kurzivnom glagoljicom. http://www.ihjj.hr/oHrJeziku-Istarski-razvod.html
 
Poslednja izmena:
Inače, ono po čemu se iz aviona vidi da je baška ploča falsifikat, najverovatnije devetnaestovekovni, jeste činjenica da se na baškoj ploči sedam puta javljaju dvostruki, odnosno drugačiji znakovi za iste glasove (A, E, O, T, U, V i poluglas). Josip Hamm se tom nevoljom bavio pa je u zaključku napisao da se ti znakovi verovatno različito izgovaraju, ali nije znao kako. Naravno da jedan pisar, u jednom jedinstvenom tekstu ne bi za iste glasove koristio različita slova. Uzrok ove pojave je pabirčenje gotovih glagoljičkih reči iz različitih izvora, odnosno naručiočevo nedovoljno poznavanje glagoljice koje je urodilo izostankom unifikacije sedam slova u nacrtu baške ploče. Otprilike, kao kada bismo klesaru dali da u reljefu iskleše sadržaj ovakvog ili sličnog papira:

Lat4oBC.jpg




* * *​

YUAtfBN.jpg

Lujo Margetić (1920-2010)
hrvatski povjesničar i akademik

„Ali, s druge strane, ako je ploča nastala najednom, treba objasniti kako se u drugom dijelu ploče postupno pojavljuje sve vise slova koja ne nalazimo u prvom dijelu. Štefanić se 1955 god. zadovoljio time što je napomenuo da „u BP strana slova „I”, „O”, „M”, „N”, „T” dolaze pored glagoljskih slova”. Ali, on nije pokušao objasniti razlog neobičnoj postupnosti pojavljivanja. Mislim da pitanje zaslužuje da ga se ponovno otvori. Naime, ne može, a da ne izazove čuđenje da se od devetog redka dalje pojavljuje izmjenično poraba starih i novih oblika.” (L. Margetić, O Baščanskoj ploči, str. 46-50, Krk, 1997)

dt4LeJM.jpg


* * *
1ae6e23fa59ca532f79ae1d34b796de8_medium.jpg

"Nada Klaić je dokazala da su sve hrvatske darovnice lažirane, pa je valjda i Baščanska ploča falsifikat." (Boris Beck – Nacional.hr)
 
Poslednja izmena:
Može biti da je taj Sakcinski baš mnogo naručivao kod svog kamenosresca. Čovek mora da je pune ruke posla imao. Podsetimo se da Sakcinski (Bassani de Sacchi) stoji i iza "otkrića" Baške ploče. Tamo je postojeća ploča sa gornjim ornamentom uzeta, prebrisan je sadržaj ispod ornamenta i uklesana poznata recitacija sa šatro en passant pomenom "Zvonimir kralj hrvatski".

bascanskaploca.jpg

u105nma.jpg

Sakcinski u akciji

Prof. dr. Vežić je po elementima arhitekture zaključio da je Crkva sv. Lucije građena u stilu kasne romanike. Budući da se takav stil na Krku javlja relativno kasno, oko 1300. godine, a za to je najbolji primjer Crkva sv. Kvirina, posve je očigledno da je datacija Crkve sv. Lucije u 1300. godinu potpuno realna. Teze prof. dr. Vežića, vezane uz Bašćansku ploču, djeluju krajnje uvjerljivo, a nitko nije pronašao elemente koji bi osporili njegovu tezu. Bašćanska ploča može se podijeliti u dva dijela. U gornjem dijelu se nalazi plitki vegetabilni reljef, koji nosi stilsko-morfološke karakteristike romanike na prijelazu 11. u 12. stoljeće. Ispod tog prikaza dobro je poznat tekst na glagoljici, ali on nije iz istog razdoblja kao gornji reljef. Na Bašćanskoj se ploči jasno vidi da je glagoljični tekst na nešto nižoj razini od reljefa. Zaključuje se da se na tom mjestu također nalazio neki reljef, ali je on izbrisan i na njegovo je mjesto uklesan tekst na glagoljici.
(Goran Jovetić, Vjesnik, 26. 9. 2000. i prof. dr. Pavuša Vežić »Crkva sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku«.)





Otprilike ovako je izgledala pre nego što je donji deo šlajfericom prebrisan:

UIuoVqU.jpg
 
Poslednja izmena:
Čitanje Baščanske ploče Branka Fučića:

1. A/ZЪ VЪ IME O/TCA I S(I)NA /I S/V(E)TAGO DUHA AZЪ
2. OPAT/Ъ/ DRŽIHA PISAHЪ SE O LEDI/N/Ě JUŽE
3. DA ZЪVЪNIMIRЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪI /VЪ/
4. DNI SVOJĘ VЪ SVETUJU LUCIJU I SV<E>/DO/ –
5. MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ/BA/VÊ MRA/TIN/Ъ VЪ L(I) –
6. CÊ PRBЪNEBŽA /S/Ъ POSL/Ъ/ VIN(O)DOLÊ / ÊK(O)VЪ VO –
7. TOCÊ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BI AP(OSTO)LA I G E –
8. VAN(ĴE)LISTI I S(VE)TAÊ LUCIÊ AM(E)NЪ DA IŽE SDÊ ŽIVE –
9. TЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ DBROVITЪ ZЪ –
10. DAHЪ CRÊKЪVЪ SIJU I SVOEJU BRATIJU S DEV –
11. ETIJU VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD –
12. AJUĈAGO VЪSU KЪRAINU I BÊŠE VЪ TЪ DNI M –
13. IKULA VЪ OTOČЪCI /SЪ S/VETUJU LUCIJU VЪ EDINO

Prijevod Baščanske ploče:

Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane svetoj Luciji, i svjedoci: Desmira, župan Krbave, Mratin u Lici, Prbineža, poslanik u Vinodolu, Jakov na otoku. Da tko to poreče, nega ga prokune Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko ondje živi, moli za njih Boga.

Ja, opat Dobrovit, zidah crkvu ovu sa svoje braće devetero u dane kneza Kosmata koji vladaše svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.
 
Moguće poreklo tzv. baščanske ploče iz 19. stoleća

Kao materijalna osnova spomenika poslužio je kameni plutej, nalik do danas očuvanom pluteju iz Vrlike, a koji je pripremljen za klesanje teksta tako što je donjih 85% originalno ornamentirane površine mehanički prebrisano i izglačano.

Kao osnovni predložak za tekst poslužila su dva postojeća, nezavisna dokumenta, pisana na papiru ili pergamentu, dok su subjekti koji postoje u kamenom natpisu preuzeti ili iz daljnjih postojećih dokumenata (svjedoci: Desmira, župan Krbave, Mratin u Lici, Prbineža, poslanik u Vinodolu, Jakov na otoku; knez Kosmat, Mikula u Otočcu) ili su naprosto dodati (Zvonimir, kralj hrvatski), u čemu i leži stvarni motiv devetnaestovekovne fabrikacije lažnog istorijskog artefakta. Nakon izrade tzv. baščanske ploče od strane I. K. Sakcinskog u 19. stoleću, predlošci koji su poslužili za njenu izradu su uklonjeni, najverovatnije fizički uništeni.

U osnovi inspiracije ili neposrednog povoda za akciju fabrikacije tzv. baščanske ploče, moguće je da stoji niz srpskih povelja, koje su svetlo stručne i šire javnosti ugledale neposredno pre "otkrića" baščanske ploče, a kakva je, na primer, darovnica Stefana Uroša iz 1305. kojom "Stefan Uroš kralj srbski i pomorski" daruje neka mesta crkvi i manastiru sv. Marije Rotačke.

Jedan od dokaza pabirčenja delova teksta na ploči jeste činjenica da se na tzv. baščanskoj ploči sedam puta javljaju dvostruki, odnosno drugačiji znakovi za iste glasove (A, E, O, T, U, V i poluglas). Josip Hamm se tom nevoljom bavio pa je u zaključku napisao da se ti znakovi verovatno različito izgovaraju, ali nije znao kako. Naravno da jedan pisar, u jednom jedinstvenom tekstu ne bi za iste glasove koristio različita slova. Uzrok ove pojave je pabirčenje gotovih glagoljičkih reči iz različitih izvora, odnosno naručiočevo nedovoljno poznavanje glagoljice koje je urodilo izostankom unifikacije sedam slova u nacrtu tzv. baščanske ploče.

Na kraju, nakon njene objave pa sve do danas, donekle licemerno, ali ne paradoksalno već sasvim indikativno, suštinski značaj tzv. baščanske ploče tumači se kroz prizmu njene jezičko-spomeničke vrednosti, tumači se dokazom "900-godišnje pismenosti u Hrvata", često stavljajući u neki dalji plan ili sasvim prećutkujući ono osnovno i sasvim očigledno ostavljajući ga drugima pod nosom, kao što počinilac zločina skriva svoj motiv jer upravo motiv potvrđuje zločin, a to je da je tzv. baščanska ploča jedini originalni pisani dokaz postojanja hrvatske države i njenog vladara kralja Zvonimira. U tome je suština tog devetnaestovekovnog falsifikata koji svuda po sebi ima otiske Sakcinskijevih prstiju.
 
Poslednja izmena:
.. посебно кад се има на уму да Звонимир није правилно написано (тј. уклесано), јер се убацивао полуглас и где треба и где не треба: ЗЪВЪНИМ[И]РЪ, што значи да се на кратком течају глагољице научило да преписује, али не и да пише :mrgreen:

Hvala ti na ovoj oštroj opasci!
 
кад се разматрају правописне недоследности Башчанске плоче, треба обратити позорност и на следеће-
ни Свинимир ни његови претходници нису имали глагољашку канцеларију. све повеље хрватских ''народних'' владара писане су искључиво на латинском, што значи да је и текст Свинимирове ''даровнице'' која се можда налази у основи глагољичког натписа могао бити само латински. тим пре чуди каквом је то вратоломном транслитерацијом латинично Suinimir прешло у Зъвъним(и)ръ?!

спорна је и сама та изворна (латинска) ''даровница'', јер се Крк није налазио у оквиру Свинимирове Хрватске- што би значило да је она ''ледина'' коју краљ наводно поклања Св. Луцији могла бити само на копну, а судећи по контексту каменог натписа налазила се тик уз манастир. (занимљиво је да поред навођења имена дародавца и бројних сведока, нема никаквог ближег описа саме парцеле, него стоји неодређено ''ледина''.. као да сама ''ледина'' није ни била разлог да се текст уклеше у камен :D)

све то указује да је Башчанска плоча фалсификат. поставља се само питање из ког времена.

PS. Jednog dana će na forumu Istorija biti ustanovljena nagrada koja nosi ime po ovom kolegi

TMS-Statler%26Waldorf-BalconyBox.jpg

a dodeljivaće se za genijalne postove. Ovaj je antologijski, i to van forumskih okvira.
 

Mlađa Bašćanska ploča


Na tom tragu, vodeći se isključivo dosljednom znanstvenom metodologijom i opsežnim istraživanjima, Vežić je prije dvije godine na Danima Cvita Fiskovića pobudio zanimanje kolega dokazujući da je naš najstariji spomenik nacionalne pismenosti, Bašćanska ploča, dva stoljeća mlađi nego što se dotad držalo. Odnosno da ne potječe s kraja 11. stoljeća ili početka 12. već da je nastao krajem 13. ili početkom 14. stoljeća. Vežić je do tih spoznaja došao analizom arhitekture Crkve sv. Lucije u Jurandvoru u Bašćanskoj dragi na otoku Krku u kojoj se Ploča nekada nalazila kao plutej u ogradi svetišta.
- Analizom načina građenja i arhitektonskih elemenata, nedvojbno ukazujem da je Crkva sv. Lucije u Jurandvoru mlađa za 200 godina, s konca 13. vjerojatnije početka 14. st. na što ukazuju i neki arhivski podaci. Drugo što je važno prije mene je nepobitno ustvrdio akademik Branko Fučić: da je pregrada kora građena istovremeno kad i sama crkva. Sastavni dio pregrade je i Bašćanska ploča. Ona je kao izvorni plutej znatno starija i pripadala je nekoj starijoj ranoromaničkoj crkvi, na što upućuje i florealni motiv u gornjem dijelu ploče, a u Crkvi sv. Lucije je preupotrebljena. Postavlja se pitanje je li tada nastao napis Bašćanske ploče ili je on postojao i ranije? Po mome mišljenju natpis je nastao u vremenu pregrade kora, dakle iz vremena podizanja Crkve. Tragovi preklesavanja ukazuju na tu mogućnost. Tekst na Ploči ispisan glagoljicom prepisan je na plutej u trenutku kad se gradi nova crkva, najvjerojatnije iz nekog starijeg crkvenog kartulara ili sličnog crkvenog dokumenta kojeg je posjedovao benediktinski samostan, mišljenja je Vežić. U tome je suglasna i profesorica Nada Klaić kada govori da nije riječ o zavjetnom karakteru teksta već pravnoj ispravi koja je u nekom trenutku potrebna redovnicima da je uklesaju u pregradu kora kao svjedočenje o pravima koja su stekli u vrijeme kralja Zvonimira.
- Sam raspored teksta na ploči koja je u 14. stoljeću bila ugrađena u zid crkve ukazuje da je to doista bilo tada. Jer – pojašnjava Vežić - margina s lijeve strane s koje je ploča bila ugrađena u zid je znatno šira nego margina s desne strane gdje ploča nije bila ugrađena u zid. Ta neobičnost centriranja teksta, da je margina s jedne strane 10 cm a sa svih drugih 4 cm, za mene je dodatno važno svjedočanstvo da je tekst uklesan u vremenu gradnje same Crkve.

Reakcija Luje Margetića

Na ove Vežićeve navode "reagirao" je akademik Lujo Margetić prošle godine u časopisu Rijeka. On prihvaća analizu arihitekture crkve i njenu pomaknutu dataciju, ali ističe da nema dokaza za tvrdnju da je Ploča izvorno bila plutej neke starije crkve. Po njemu se Bašćanska ploča izvorno nalazila na pročelju crkvice, iznad ulaza, gdje je zajedno s četiri reljefa evanđelista činila privlačnu ikonografsku kompoziciju.
- Ono što akademik Margetić u svojim domišljanjima pokušava dokazati čini se da nije vjerodostojno. Jer, Bašćanska ploča svojom veličinom i oblikom, kao i arhitektonskim i likovnim elementima, jasno ukazuje da je bila plutej ograde svetišta, odnosno pregrade kora. Meni se čini da je to neupitno. Što će, pak, na sve to reći jezikoslovci i mene jako zanima. Naime, kao povjesničar umjetnosti i povjesničar arhitekture, paleografima glagoljice mogu samo ponuditi neko rješenje za njihove nove analize – zaključuje Vežić.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020522/forum03.asp

дакле, и проф. др Павуша Вежић је сагласан да се овде ради о каснијем фалсификату, само што га он датира у 14. век.

а сад питање за милијун долара:
коме је краљ Свинимир (Званимир?Звонимир??) даривао ''ледину'' кад у његово време није ни било самостана Св. Луције :lol:
измишљени су дакле и опат Држиха и опат Добровит.. као и сам краљ дародавац - Званимир, тј. Звонимир ::rotf:
 

U članku Ranka Starca ''Osnovni rezultati (arheoloških) istraživanja Opatije Sv. Lucije'' (str. 89-104) prezentiraju nam se rezultati arheoloških iskapanja (1995-1999) ostataka benediktinskog samostana Sv. Lucije i obližnjeg groblja. Od objekata identificirani su: kasnoantički kompleks seoske vile, ranokršćanska crkva (oko VI. st.), a u IX. i X. st. oko ostataka te crkve ''pokapali su svoje umrle tek krstijanizirani Hrvati'', a u XI. dolazi do djelomične obnove tog crkvenog objekta, ''a među ostatke zgrada vile novodoseljeni monasi - glagoljaši uređuju skromne opatijske ćelije. Početkom 12. stoljeća u novim političkim prilikama ovaj samostan prima regule Sv. Benedikta, da bi ubrzo uslijedila potpuna rekonstrukcija crkve, kojoj je zadržano staro ranokršćansko svetište. Tijekom 14. stoljeća zbog trošnosti obnavljaju se samostanske zgrade, a crkvi uklanja pročelje te gradi zvonik, radikalno rekonstruirana oblika u 19. stoljeću''.
900 godina Bašćanske ploče (1100.-2000.) radovi sa znanstvenog skupa

дакле, Св. Луција је постала самостаном тек почетком 12. стољећа, кад је ранокршћанска црква дјеломично обновљена.
(неких пола вијека послије краља Звонимира ''Дародавца'' :lol:)
 

Na pluteju nije ni Krist ni hrvatski vladar!

Za razliku od ranijih uvjerenja u hrvatskoj historiografiji da se na reljefu splitskog baptisterija nalazi Krist ili pak kralj Zvonimir ili Petar Krešimir IV., Vežić podrobnom ikonološkom i usporednom stilskom analizom reljefa dokazuje da se zapravo radi o liku vladara iz biblijske Prispodobe o okrutnom dužniku

U novom broju Radova Instituta povijesti umjetnosti iz Zagreba, koji bi trebao izaći do kraja svibnja, uvršten je članak docenta dr. Pavuše Vežića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru, Plutej s likom vladara iz krstionice u Splitu. U njemu je riječ o poznatom artefaktu hrvatske srednjovjekovne umjetnosti s prikazom vladara na tronu i njegova podanika u proskinezi, koji je u 11. stoljeću bio dio ograde svetišta neke crkve, da bi u 13. stoljeću dospio u parapet splitskog krsnog zdenca. Zbog ikonografski zanimljivog sadržaj reljefa, plutej je za generacije naših uglednih povijesničara umjetnosti postao intepretacijski izazov.

Nekritička čitanja

U trenutku kada je hrvatska državnost neupitna, nije potrebno inzistirati na argumentima koji su bliski nekakvu mitološkom odnosu prema spomeničkom naslijeđu - veli Pavuša VežićŠtoviše, kod nekih je autora dominantno tumačen kao stvarni prizor iz povijesnice hrvatskih kraljeva, pa je od 19. stoljeća na ovamo, a u interesu afirmacije nacionalne baštine, nerijetko bio nekritički čitan, zbog čega je zauzimao amblematsko "opće mjesto" u bogatoj riznici svekolikih hrvatskih kulturnih pa i političkih mitova. Slično kao i onaj o dolasku Hrvata na ove prostore u "stoljeću sedmom", koji se tek dokazima multidisciplinarne grupe istaknutih medievista okupljenih na pripremi izložbe Hrvati i Karolinzi definitivno premjestio dva stoljeća kasnije. Što, dakako, nije prošlo bez ozbiljnih otpora u određenim arheološkim krugovima, pa i optužbi za namjerno iskrivljavanje činjenica i povijesni revizionizam.
Za razliku, dakle, od ranijih uvjerenja u hrvatskoj historiografiji da lik vladara na reljefu splitskog baptisterija prikazuje Krista kao Spasitelja (F. Bulić, L.Jelić) ili pak hrvatskog kralja kao Pravednoga vladara (I. Kukuljević-Sakcinski, M. Abramić i Lj. Karaman), odnosno novijih tumačenja po kojima se radi o prikazu kralja Zvonimira (J. Belamarić, T. Marasović) to jest Petra Krešimira IV. (I. Fisković), Vežić podrobnom ikonološkom i usporednom stilskom analizom reljefa dokazuje da se zapravo radi o liku vladara iz biblijske Prispodobe o okrutnom dužniku, na što je još 1973. godine upozorio ugledni beogradski povijesničar umjetnosti Svetozar Radojčić. Usto, Vežić podržava pretpostavku E. Dyggvea iz 1951. godine da je plutej nekada bio dio ograde svetišta u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu.

Ništa svjetovno

- Na plutejima se redovito još od ranokršćanskog razdoblja pa kroz srednji vijek pojavljuju kršćanski simboli (križ, kanatros, lozica, ribe i sl.) koji interpretirani ukazuju na osobu Isusa Krista – objašnjava dr. Vežić. - Ako su u pitanju figuralne teme onda su to određene teme iz Evanđelja koje govore o Kristovom životu. Nisu mi poznati primjeri gdje bi se na ogradi svetišta ili pregradi kora nalazile teme iz svjetovnog života. Iz te, rekao bih, zakonitosti crkvene umjetnosti pretpostavljam da je i u ovom slučaju riječ o Kristološkoj temi i to iz Matejeva Evanđelja koja govori o Okrutnome dužniku.
Tema po Vežiću predstavlja parabolu Kristove priče o kraljevstvu nebeskome koje Isus uspoređuje sa kraljevstvom na zemlji kojeg, pak, simbolizira zemaljski vladar. Umjetnik ga prikazuje s krunom i križem, u duhu ikonografije svoga vremena. Ispod njega leži sluga koji moli vladara da mu oprosti dugove što se izrijekom spominje u Evanđelju, ali se ne spominje treći lik prikazan na pluteju uspravno do vladara, upozorava Vežić. On je međutim implicitno sadržan u samoj radnji na koju parabola ukazuje. Vežić ga tumači kao lik pisara s dvora zaduženog za evidenciju dugova na što upućuje slabo vidljivi (zapravo naknado izradirani) tragovi rotulusa na grudima pisara.
- Kad su u pitanju biblijski prizori u crkvenoj umjetnosti uopće, važna je doslovnost u prevođenju literalnog sadržaja u likovni zapis kako bi biblijski sadržaj bio shvatljiv neukom vjerniku. Ukoliko ta doslovnost ne bi bila sačuvana onda je, naravno, moguća kriva religiozna i teološka intepretacija pojedinog sadržaja. Zbog toga mi se čini da je ta doslovnost bila kanon u likovnim umjetnostima tokom cijelog kršćanskog razdoblja – nastavlja Vežić potkrepljujući svoju tezu usporednom stilskom i ikonografskom analizom pluteja splitskog baptisterija s plutejima iz 11. stoljeća u ranosrednjovjekovnim crkvama Sv. Nediljici i Sv. Lovre u Zadru.
- Niz naših historičara još od 19. stoljeća pokušava interpretirati plutej ograde svetišta, vjerojatno iz tzv. krunidbene bazilike Sv. Petra i Mojsija u Solinu, kao plutej s likom hrvatskog vladara. U kontekstu 19. stoljeća, kada je bilo itekako potrebno afirmirati nacionalnu kulturu, takva je pomisao bila potpuno logična. No danas s odmakom od stoljeća, u trenutku kada je hrvatska državnost neupitna, nije potrebno inzistirati na argumentima koji su bliski nekakvom mitološkom odnosu prema spomeničkom nasljeđu. Mislim da možemo s dovoljno znanstvene kritičnost pristupiti analizi toj vrlo važnoj umjetnini te iz rakursa crkvene likovne umjetnosti sagledati plutej i prepoznati elemente iz Evanđelja.
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20020522/forum03.asp

толико о рељефу владара из Сплитске крстионице.

ну, има ту још нешто вриједно наше позорности-
.. u bogatoj riznici svekolikih hrvatskih kulturnih pa i političkih mitova. Slično kao i onaj o dolasku Hrvata na ove prostore u "stoljeću sedmom", koji se tek dokazima multidisciplinarne grupe istaknutih medievista okupljenih na pripremi izložbe Hrvati i Karolinzi definitivno premjestio dva stoljeća kasnije.

:D
 

други (доњи) део натписа са Башчанске плоче:

Аз опат Добровит з'дах црекв сију и својеју братију с деветију в дни кнеза Космата обладајућаго всу Краину:
И беше в та дни Микула в Оточци с светју Луцију в једино.
(Ја опат Добровит зидах ову цркву са своје деветеро браће у дане кнеза Космата који је владао целом Крајином.
И у те дане био је (самостан) св. Микуле у Оточцу са светом Луцијом у заједници.)


из овог би се дало закључити да је црква Св. Луције зидана у време кад су њени глагољашки монаси били у редовничкој заједници са самостаном Св. Николе код Оточца у Гацкој (дубоко на копну). судећи по археолошким истраживањима и анализи архитектонских особености Св. Луције - црква је (на остацима ранохришћанске богомоље) обновљена тек у 14. веку, од кад потичу и манастирске зграде. но, ни Оточац се не помиње у историјским изворима пре почетка 14. века (кад је зидана и Св. Луција), нити је тамо било глагољаша пре тог времена. сама жупа Гацка је од 13. столећа била у рукама крчких кнезова Франкопана, који и јесу заслужни што се глагољичка писменост са Кварнера проширила међу Хрвате на копну- најпре на приобално подручје сењске бискупије, а онда и даље у унутрашњост. (о томе сам већ писао раније на другој теми:

изгледа да се глагољица с Кварнерских острва проширила на копно упоредо са ширењем моћи крчких Франкопана- најпре на суседно сењско приморје- 1248. године сењски бискуп Филип добија писмено допуштење папе Иноћентија IV за богослужење на народном језику у сењској катедрали и свим подручјима његове бискупије (основана око 1150.) где постоји тај обичај. (исто допуштење дато је 1252. бенедиктинцима самостана Св. Николе поред Омишља на Крку). та дозвола је била важан преседан који је утицао на ширење глагољице на копну, јер су сењској бискупији припадали Гацка, Лика и Винодол (а одатле и на суседну Крбаву). иначе, 1271. град Сењ је изабрао кнеза Вида Франкопана за свог ''потестата и ректора'' с правом наслеђа, што је потврдио и мађарски краљ па је Сењ остао у поседу Франкопана све до 1469. год. од тог времена можемо пратити настанак глагољичких скрипторијума у Лици и Крбави, где ће у 14. и 15. веку настати многи значајни рукописи.)

према томе, Башчанска плоча никако се не може датирати пре 14. века, јер пре тог времена није било ни самостана Св. Луције код Башке ни Св. Николе код Оточца ни самог Оточца ни бенедиктинских глагољаша у Гацкој (који би са оним на Крку били у некаквој заједници). међутим, у 14. веку имамо правописни стандард који не познаје ''недоследности'' којим Башчанска плоча обилује. ниједан писмен монах са Крка не би у 14. веку правио онакве правописне вратоломије. проблем је што филолози већ 150 година Башчанској плочи приступају као изворном књижевном споменику и узалуд лупају главу покушавајући некако дати одговор на правописне недоумице и пронаћи узрок њеним бројним ''недоследностима''.. а решење је врло једноставно - Башчанска плоча је фалсификат - и то лош фалсификат.
 

Башчанска плоча 2. део - Јурандворски уломци

Bašćanski ili Jurandvorski ulomci pronađeni su gdje i Bašćanska ploča, u crkvici sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku. Riječ je o tri kamena fragmenta s glagoljskim zapisom iz istog vremena, s prijelaza 11. u 12. stoljeće. Budući da je Bašćanska ploča služila u crkvici kao lijeva okomita pregradna ploha (septum) između svetišta i prostora za puk, Jurandvorski ulomci su najvjerojatnije ostatci uništene desne pregradne plohe, na kojoj se nastavljao tekst Bašćanske ploče. To znači da su oni zapravo – druga Bašćanska ploča. Dva se kamena ulomka nalaze u zagrebačkom Povijesnom muzeju, dok je treći nestao 1879. Sačuvan je precrt nestalog ulomka, učinjen 1864., na kojem je uklesan dio hrvatskog imena. Svojom lako pretpostavljivom važnošću za hrvatsku kulturnu povijest, a podjednako toliko svojim zagonetnim sadržajem i zagonetnim nestankom, ulomci ne prestaju poticati radoznalost kulturne javnosti.
http://www.kvarner.hr/kultura/glagoljica.html

Na desnoj ploči oltarne pregrade također je postojao glagoljski natpis. Od te tzv. druge Bašćanske ploče pronađena su samo četiri mala fragmenta koji se nazivaju Jurandvorski ulomci. Pronađeni su u opločenju poda na lijevoj (sjevernoj) strani svetišta.

Bašćanska ploča služila je kao lijeva pregradna ploha koja je odvajala prostor za svećenstvo od prostora za puk. Postojala je i desna Bašćanska ploča, od koje su preostala samo četiri mala odlomka (nalaze se u Muzeju grada Zagreba, jedan je ukraden).

Jurandvorski II. ulomak, vjerojatno ostatak druge Bašćanske ploče (desni plutej), pronašao je i objavio 1864.
zajedno s I. odlomkom Ivan Črnčić. No Geitler ga 1879. više nije našao. Po [Fučiću, Glagoljski natpisi, str. 63],
on je ili uništen ili završio u nekoj stranoj zbirci. Na njemu se nalazi dio hrvatskog imena
...VATSK...

fucic_2ulomak_vatsk63.jpg


fucic_2ulomak_vatsk63p.jpg


... V A T S K ...


Fotografija Jurandvorskog I. odlomka koju je napravio J. Brunšmid najkasnije 1914.
Prema [Fučiću, Glagoljski natpisi, str. 65], I. Jurandvorski odlomak mogao je pripadati
kao lijevi gornji ugao drugoj Bašćanskoj ploči, tj. desnom pluteju.

fucic_1ulomak_zvonim62.JPG


U tom odlomku vidimo ime U ZV'ONIM... , a to je bez sumnje dio imena kralja Zvonimira, 11. st.
Tu vidimo tzv. granati M, spojenicu ZV, te poluglas ' u obliku lijevog ključa. Ovo je fotografija iz najkasnije 1914.

fucic_1ulomak_zvonim62p.jpg


..U - Z V ' O N I M ..

Stanje Jurandvorskog II. odlomka iz oko 1980. izgleda ovako, vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 62]:

fucic_1ulomak_zvonim62b.jpg


http://www.croatianhistory.net/etf/basska.html

____________________

краснога ли чуда! од три уломка (пронађена фрагмента некадашње ''Башчанске поче бр. 2''), сачувани су управо- један на коме пише ''(ХР)ВАТСК(И)'' (који је убрзо после открића нестао) и други на коме пише ''ЗВОНИМ(ИР)'' :D

али кад упоредимо натписе са Башчанске плоче бр. 1 (левог плутеја) и оне са ''Башчанске плоче бр. 2'' (претпостављеног десног плутеја)- видимо да су кључне речи (Звонимир и Хрватски) исписане на различите начине (употребљена су различита слова):

zkh.jpg

zvonimir_kralj_hrvatski800.jpg


ZЪVЪNIM ... HRЪVATЪSKЪÏ

док на уломцима пише ZVЪONIM[IRЪ] ... [HRЪ]VATSK[ЪÏ]

чак и да претпоставимо да се делови речи који недостају сасвим поклапају на обе плоче, и они који су преостали указују на необичне недоследности - у уломку су З и В спојени, а између њих недостаје полуглас Ъ, док је остатак недовољно читак да би се недвосмислено закључило да ли је у питању ONI или ЪNI (као на плочи бр. 1).
још је већа загонетка натпис са (у међувремену несталог) уломка II, где пише [HRЪ]VATSK[ЪÏ] - ту између Т и С недостаје полуглас Ъ, док је употребљено глагољичко ''аз'', другачије од троугластог
aaa.jpg
из речи HRЪVATЪSKЪÏ са плоче бр. 1. то не би било толико чудно да хрватски филолози различита слова за исти глас не оправдавају њиховим различитим изговором (мада ни сами не знају каквим).. проблем је кад се различит изговор односи на једну исту реч - Хрватски :lol:
 
quote_icon.png
Original postavio Statler and Waldorf
Na pluteju nije ni Krist ni hrvatski vladar!


ну, има ту још нешто вриједно наше позорности-
.. u bogatoj riznici svekolikih hrvatskih kulturnih pa i političkih mitova. Slično kao i onaj o dolasku Hrvata na ove prostore u "stoljeću sedmom", koji se tek dokazima multidisciplinarne grupe istaknutih medievista okupljenih na pripremi izložbe Hrvati i Karolinzi definitivno premjestio dva stoljeća kasnije.

:D






Sakrij sadržaj
DHKSpY6.jpg


7D7DuXb.jpg


IqNYUxD.jpg


Langobardska umetnost. Datira se između 737 i 744.







"Od 1878. do 1914. godine u Bosnu i Hercegovinu dos

DHKSpY6.jpg


7D7DuXb.jpg


IqNYUxD.jpg


Langobardska umetnost. Datira se između 737 i 744.
 
Gos'n Statleru, mi se ogrešismo o hrvatsko autorstvo na ovom pluteju.

UfgtTLR.jpg



Gde je na ovoj langobardskoj ploči hrvasko autorstvo? Pogledajmo:
rNCqMlL.jpg

PoIožaj reljefa u krstioničkom zdencu potkraj 19 stoljeća. (Prema I. Fisković, 2002. str. 23)
kwVPDuc.jpg


Dakle, cenim da ova zdepasta ruka koja drži šar kao suštinski znak svetovnog suverena pripada vrhuncu hrvatske secesije. :hahaha:
 
content


Die mittelalterlichen Kunstdenkmale Dalmatiens in Arbe, Zara, Traù, Spalato und Ragusa: Aufgenommen und dargestellt vom Architekten W. Zimmermann. Beschrieben von Rudolf Eitelberger v. Edelberg. (Mit 20 Tafeln und 116 Holzschnitten)


R. EITELBERGER von EDELBERG, Die Mittelalterliche Kunstdenkmäler Dalmatiens, Wien, 1861, 123. ISIO i drugo izd. 1884 .. 287, smatrajući reljefne ploče dijelovima sarkofaga. Zapravo on prvi s putovanja iz 1859. godine uz naznaku domaćeg vladara iznosi i podatak o prijenosu ploča iz Solina, što već bijaše ili tek postaje usmena predaja na raspolaganju ostalima.
 
"Kao dokaz postojanja hrvatskog kralja Zvonimira dugo se navodila tzv. “Bašćanska ploča” koju su ideolozi hrvatstva nazivali “temeljnim spomenikom hrvatske pismenosti” i datirali je u 11. vijek. Na toj ploči neki svećenik spominje kralja Zvonimira. Ploču je “pronašao” Ivan Kukuljević Sakcinski. Međutim, najnovije analize su pokazale da je ploča falsifikat.
Oblik i stil ploče nemaju veze sa 11. vijekom. Crkva u kojoj je ploča pronađena građena je najranije u 14. vijeku u stilu kasne romanike. Kako je ploča korištena u crkvi kao pregrada, izrađena je kada i crkva. Na ploči se nalazio neki reljef preko kojeg su falsifikatori uklesali sadašnji tekst. Kada je sve ovo otkriveno, hrvatski su istoričari rekli da iako je ploča faslifikat, možda je postojao neki tekst koji spominje Zvonimira, pa je stoljećima kasnije isklesan u ploči. Možda, a možda ga je isklesao i vanzemaljac."
 
Crkva sa šahovskom tablom na fasadi: kako zgodno mesto za otkriće jedinog onovremenog svedočanstva o postojanju jednog hrvatskog kralja i implicite, države.

CdeeVoe.jpg

Toffia, Rieti, Italia, Crkva San Lorenco (Sv. Lavrentije)

Na fasadi nalazimo dve šahovske table:
dV9Hxdd.jpg


1p2qqQq.jpg



Toffia, Rieti, Italia, Crkva San Lorenco (Sv. Lavrentije)
https://toffiartestoria.wordpress.c...ole-e-chiavi-darco-in-pietra/#jp-carousel-573

https://sh.wikipedia.org/wiki/Toffia,_Rieti

GgEluHI.jpg




Ritornando un poco più a nord, in Toscana, troviamo il Vico Pancellorum a Pieve di San Paolo (Lucca).

Returning a little further north, in Tuscany, we find the Vico Pancellorum in Pieve di San Paolo (Lucca).


Questo piccolo e isolato borgo, frazione di Bagni di Lucca, nasconde un angolo davvero misterioso. Qui è possibile incontrare la Chiesa di S. Paolo Apostolo, edificata nell’anno 873 circa, sul cui portaleemergono una serie di simboli molto antichi e di strana disposizione.

This small, isolated hamlet, hamlet of Bagni di Lucca, hides a really mysterious corner. Here you can meet the Church of St. Paul the Apostle, built in the year 873, on whose portal are emerging a series of very ancient and strange symbols.



Vi troviamo, infatti posti da sinistra verso destra un Gesù crocifisso, un albero della vita molto elaborato, un cavaliere con in mano una spada, una scacchiera e, infine, una madonna con il bambino. Messaggio indecifrabile e rebus esoterico! Di certo una decorazione inusuale. L’elemento dominante resta la scacchiera, una tra le prime scacchiere in Italia, essendo la stessa chiesa databile intorno al mille. Il valore simbolico è quello già illustrato della metafora dell’eterna lotta tra il bene ed il male.

We find ourselves, in fact, from left to right a crucified Jesus, a very elaborate tree of life, a knight with a sword, a chessboard, and finally a madonna with the child. Undecided message and esoteric rebus! Certainly an unusual decoration. The dominant element remains the chessboard, one of the first chessboards in Italy, being the same church dating back to a thousand. The symbolic value is the one already illustrated by the metaphor of the eternal struggle between good and evil.


Altri pavimenti a scacchi li troviamo al Mugello ovvero nella Pieve di S. Agata alla frazione Scarperia e a Firenze nel Palazzo Davanzati.

Other checkered floors are found at the Mugello or in the S. Agata Pieve at the Scarperia and Florence in the Palazzo Davanzati.


In Liguria, a Genova, troviamo la Cattedrale di San Lorenzo ove molto particolare è l’effetto che la luce solare produce sulle pietre che compongono la facciata, disposte in fasce bicrome bianche e nere: a tratti sembra di vederle color sabbia, se i raggi le colpiscono al tramonto, se invece sono in ombra si scuriscono come a scandire una dualità fatta di luce e di tenebre. Una dualità che pare estrinsecarsi anche in un simbolismo presente sul lato nord (torre di sinistra),verso la porta di San Giovanni (che affaccia sulla piazzetta omonima), in cui è collocata una scacchiera bicroma (forse in origine bianca e nera) di 64 caselle.

In Liguria, in Genoa, we find the Cathedral of San Lorenzo where the particular effect of sunlight on the stones that make up the façade, in white and black bands, is very particular: at times it seems to see them in the sand, if the rays they hit them at sunset, but if they are in the shade, they shade as if to dictate a duality made of light and darkness. A duality that seems to extrude even in a symbolism on the north side (left tower), to the door of San Giovanni (overlooking the square of the same name), where there is a chrome (possibly white and black) chessboard of 64 boxes.
(Engleski prevod: Google Translate)

scacchi9.jpg

Khm, khm....


YEtdtV1.jpg

Crkva sv. Lucije u Jurandvoru na otoku Krku, mesto gde je navodno pronađena Baška ploča sa poznatim glagoljičkim natpisom

https://sh.wikipedia.org/wiki/Jurandvor

fWSt2Hb.jpg



B6rfrHB.jpg


Jurandvor, Krk: navodno najstariji prikaz "hrvatskog grba" - zgodna lokacijska koincidencija pomena kralja Zvonimira na Baškoj ploči i pirkaza "hrvatskog grba".

Sledi nastavak...
 

Back
Top