Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Mrkalj

Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće

Oceni ovaj blog
Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće
Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
Latinica koju koristimo u srpskom jeziku stvorena je samo i isključivo za srpski jezik. Slověnci i "ostali kajkavci" nemaju sve glasove koje imamo mi u srpskom jeziku, pa tako nemaju ni sva slova (npr. ć, đ, dž, nj, lj). S druge strane, i Hrvati-čakavci takođe imaju različitu fonologiju od srpske tako da latinica koju koristimo ne odgovara ni glasovnom sistemu čakavice, koja, npr. nema glas dž, aima glas ekvivalentan makedonskom tj.

Prema tome, ova latinica koju koristimo, osmišljena je isključivo za srpski jezik, a na osnovu srpske ćirilice koju je ustrojio Vuk Karadžić.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php?datum=2004-10-01&id=42955
Društvo - Petak, 01. oktobar 2004. godine

Preimenovanje nema uporište

- Njemački lingvista Bernhard Grešel (Bernhard Gröschel) je za Evropsku uniju naučno dokazao da krilatica „svaki narod ima pravo svoj jezik da imenuje kako hoće” nema uporišta ni u jednoj pravnoj regulativi UN, Savjeta Evrope i OEBS-a. Prema tome, i u imenovanju jezika moraju da se poštuju naučni kriterijumi. Bilo je više pokušaja u Americi i Austriji da se engleski i njemački preimenuju, ali to nije uspjelo jer nijesu imali uporište ni u naučnoj, ni u pravnoj regulativi. Analogno tome, uzaludni su takvi pokušaji i sa srpskim jezikom, smatra Kovačević, dodajući da srpski, ipak, nije kao latinski, koji se raslojio na narodnim (varvarskim) osnovama na više jezika. Srpski je danas, veli on, jednako i književni govor, pa se ne može ni po toj osnovi raslojiti.
Ovog podebljanog trěba se držati kao pijan plota i forsirati taj stav kroz naučne radove. Priča o "hrvatskoj latinici" suluda je koliko i priča o tzv. "hrvatskoj ćirilici".

Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na Facebook Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na Google Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na My Yahoo! Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na Live Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na MySpace Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na Twitter Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na Digg Pošalji "Bernhard Gröschel dokazao da narod nema pravo da jezik imenuje kako hoće" na del.icio.us

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. MPMcB (avatar)
    Ovog podebljanog trěba se držati kao pijan plota i forsirati taj stav kroz naučne radove
    A zasto,kad je alkohol toksican?

    Trebalo bi se pokrenuti u smeru uvidjanja cinjenice, da je jezik, kojim govore ljudi, dakle ne narodi, nego jednostavno ljudi koji zive na nekom prostoru, cesto pripadnici raznih naroda, dakle da je njihov jezik, svojevrstan zivi stvor, koji poseduje sva obelezja zivog organizma, pa cak i svoj manje ili vise primetan fizicki korpus. Slediti analize koje to ne uvazavaju i drzati se nekakvih kontinentalnih regulativa, pogotovu "kao pijan plota", ne znam kako je ovo uopste naslo svoje mesto u prikazu koji bi trebao da bude racionalan, samo ce nas udaljiti od poimanjea objektivne realnosti.
  2. Mrkalj (avatar)
    Alkohol jeste toksičan - iako u manjim dozama ima izvěsne korisne efekte - ali pijan svakako trěba plota da se drži ako želi da umanji efekte kako alkohola tako i gravitacije. I to, trěba da se drži doslědno.

    "Objektivna realnost" je něšto na čemu živ čověk radi. Nju kreiraju majstori igre - velemajstori samo onu koja im je bitna, a manji majstori i šegrti kreiraju svoje "objektivne mikrorealnosti". Priměra radi, Jovan Cvějić (Cvijić) iscrtao je granice buduće kraljevine SHS - i, niko ga nije optužio za grandomaniju, već je ta mapa uzeta u obzir 1918 kada su velemajstori stvarali novu "objektivnu realnost" zapadnog Balkana. Današnjim se velemajstorima Cvějićev prědlog više ne sviđa, pa u stvaranju novih objektivnih realnosti oni posežu za granicama drugih autora.

    Pitanje jezika na Balkanu prědstavlja ključno političko pitanje, a odgovor na njega koji još nije dat, prědstavlja rěšenje i stabilizaciju ovog trusnog područja. Kako rěšiti problem - upoznati ljude sa činjenicama.

    Činjenica je da se na području četiriju država zapadnog Balkana govori srpski jezik. Srpski jezik koji je policentričan, varijantski raslojen jezik.
  3. Mrkalj (avatar)
    Hrvati govore srpski

    Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


    (Koncept)

    I. Prvi razlog zašto nema Hrvata koji su višestoletnim poreklom štokavci leži u činjenici da su svi štokavci srednjovekovnim poreklom Srbi.

    Sve tri grupe katoličkih štokavaca - Bunjevci, Šokci i Južni Primorci - srpskog su porekla.

    Original postavio Mrkalj ...


    Mario Grčević: "čakavski je bio prvo i svojevremeno jedino hrvatsko narječje koje se do 15. stoljeća koristilo", 1993, Buenos Aires

    U Bosni su do 14. věka živěli Srbi ikavci

    Evo citata Petranovićevog teksta iz njegove knjige (Bogomili. Crvka bosanska i krstjani, Zadar, 1867):


    Ovo politično ustrojstvo srbskih saveznih županija postojalo je još za života Konstantina porfirogenita koj nam je u tome jedini rukovoditelj jer se on jedini bavio istorijom srbsko-rvatske seobe. On poimenice nabraja više ili manje neodvisne države koje su srbsku federaciju onda sastavljale. U taj savez spadahu: sobstvena Srbija (današnja od prilike kneževina s Metohijom ili starom Srbijom); Bosna na istok od Rvata’; Neretva ili poganska zemlja (Pagania) međ riekama Cetinom i Neretvom s obližnjim otocima Mljetom, Lastovom, Krkrom (Korčula), Visom, Hvarom (Lezina) i Bračom; Trivunija (Trebinje) s Konavljem između Dubrovnika i Crnegore; Duklja ili Dioklea (stara Zeta s Crnomgorom) na jug od Rvata’ po jadranskom moru.

    U tim provincijama svaki je ban ili župan nezavisno i na svoju ruku gospodario, zemlju je svoju na pose uređivao, danak od naroda i manjih župana pobirao, – i rod Vlastimirov ostade od Česlava u napried po svoj prilici ograničen na samo županstvo raško ili zagorsku Srbiju, dok poslje dvjesta i nešto više godina pođe za rukom prvome Nemaniću (1159-1195) da ih opet, izuzevši Bosnu, sajedini pod jedan skiptar, u jedno politično tielo.

    Među tima saveznim županijama bila je kao što spomenusmo i Bosna. Ona se ranije i mnogo jače nego druge županije odielila bila od srbske glavne otačbine te pošavši svoim osobitim putem došla je kroz nekoliko stoljeća da uredi i ustroi svoj državopravni građanski i crkveni život podosta različan od podobnih pravnih i religioznih odnošaja u susjednima srbskim zemljama. O tome otuđenju Bosne vriedno je da navedemo ovdje rieči učenoga Hilferdinga (Pisьma obъ istorii Serbovъ i Bolgarъ str. 236); one su važne za nas i s toga najviše što od te savršene odvojenosti ili da bolje rečem osamljenosti Bosne usred okružavajućih ju srbskih srodnih plemena biva mnogo što šta jasno u izvanjskom obliku i unutrnjem ustrojenju bosanske crkve, glavnome predmetu ovoga književnoga truda. “Bosnu” veli Hilferding “podčini sebi Kresimir kralj rvatski; ali sva je prilika da nije dugo dvorila Rvate. Pošto se oslobodila, ostade kao izvan kruga obšte istorije Srba’. Ova odvojenost bosanske banovine vidi se iz svega kazivanja dukljanskoga ljetopisca. Nije sumnje da se od toga vremena počelo prepravljati ono ubitačno odmetništvo Bosne od drugih srbskih zemalja, što ga poslje ne mogoše svladati ni najveća usiljavanja najmoćnijih srbskih vladatelja i koje još XII. vieka bijaše takovo, da je povod dalo Kinnamu grčkome istoriku kazati: da Bosna ne poznaje nad sobom vlasti vrhovnoga srbskog župana nego živi sama o sebi pod svojom domaćom u pravom”.




    ...


    Iz te Bosne pred najezdom Turaka migriraju jedini štokavci (ikavci) prema Lici (Bunjevci) i prema Dalmaciji i iz Hercegovine (Huma ili Bunije) prema Slavoniji (Šokci) te jekavci iz Zahumlja migriraju ekonomski prema Dubrovniku. Sve njih Porfirogenit smatra Srbima.



    Nema nijedan Hrvat koji je poreklom štokavac. U 18. veku se javljaju prvi bunjevački pohrvaćenici, u 19. veku prvi šokački, a krajem 19. i početkom 20. veka prvi dubrovački.

    Sve je to rađeno planski od strane Vatikana nakon Orbinijevog Kraljevstva Slovena. Angažovali su Đovanija Lucija da uništi Orbinijevu "velikosrpsku" paradigmu, izmisli hrvatski narod i spremili teren za novu katoličku naciju. Kontinuitet ovog rimskog nastojanja može se pratiti kroz jezikoslovne (Levaković, Kašić, Micaglia, Dela Bella itd.) i istoriografske (Vrančić, Lucius, Ritter) katoličke autore.

    Iz ovoga je potpuno jasno zašto će Bosna uvek biti conditio sine qua non hrvatske istoriografije, hrvatske nacije, hrvatskog jezika, hrvatske nacionalne politike i strategije. Budući da su definisani kao neko čiji je dobar deo naroda (srpskog porekla) kao i jezik (srpskog porekla) kao osnov nacionalnog identiteta (srpskog porekla) došao iz (srpske zemlje) Bosne, a ne manje i zbog geografskog položaja tj. "kompleksa trbuha", kad god se Hrvatima pruži prilika dolaziće do agresije prema Bosni i krvoprolića jer su tako definisani. Zato je potrebno da svi oni koji misle da se uzvicima "mir, tolerancija!" može zaustaviti to ludilo shvate da nisu u pravu, već da se to ludilo može zaustaviti samo naučnom redefinicijom onoga što možemo nazvati hrvatska paradigma.

    * * *
    Ažurirano 26.05.2018. u 08:56, autor: Mrkalj
  4. Mrkalj (avatar)
    Hrvati govore srpski

    Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


    (Koncept)

    II. Drugi razlog zašto štokavica ne može biti hrvatska dat je u mom članku "Ime jezika".

    Original postavio Mrkalj ...
    Ime jezika

    Meni je jedan naš istaknuti jezikoslov postavio pitanje "zašto srpski jezik ne bi mogao biti - i hrvatski?", aludirajući pritom na opravdanost srpskohrvatskog naziva za srpski jezik.

    Ne može biti - "i hrvatski" jer je književna upotreba srpskog jezika od strane nosilaca hrvatskog imena bila isključivo u cilju misionarsko-prozelitističke aktivnosti rimokatoličkog klera. Ovaj jezik nije koristio hrvatski narod, već rimokatolički kler. Ne samo srpski jezik, već i srpsko pismo (ćirilica; vidi Matija Divković - Nauk krstjanski) kao i nemali broj srpskih rečnika upotrebljavani su sa ciljem preobraćanja srpskog parvoslavnog naroda u rimokatolike koji su kasnije uopšteni kao "hrvatski narod" (Svehrvatski katolički kongres 1900.) sa posledičnom tendencijom preimenovanja srpskog jezika u hrvatski. Eto, zato naziv "hrvatski", makar se našao i u kovanici "srpskohrvatski" nije istorijsko-faktički opravdan.

    Irci koriste engleski jezik, govore i pišu engleskim jezikom, razvijaju njegovu književnost i jezik uopšte, ali Irci kao emancipovan, istorijski i identitetski utemeljen narod poštuju poreklo jezika koji upotrebljavaju, a nečija eventualna želja da engleski jezik nazove "engleskoirskim" ili "irskim jezikom" nikada ne bi naišla na opravdanje.


    Slično je i u slučaju Norvežana, koji su standardni jezik usvojili od Danaca ali ga, za razliku od kleroimperijalističke velikohrvatske ideologije, ne krste pogrešnim imenom:

    Bokmål ([ˈbuːkmɔːl], lit. "book language") is one of two official Norwegian written standard languages, the other being Nynorsk. Bokmål is used by 85–90%[1] of the population in Norway, and is the standard most commonly taught to foreign students of the Norwegian language.

    Bokmål is regulated by the governmental Norwegian Language Council. A more conservative orthographic standard, commonly known as Riksmål, is regulated by the non-governmental Norwegian Academy for Language and Literature.

    The first Bokmål orthography was officially adopted in 1907 under the name Riksmål after being under development since 1879.[2] The architects behind the reform were Marius Nygaard and Jonathan Aars (no).[3] It was an adaptation of written Danish, which was commonly used since the past union with Denmark, to the Dano-Norwegian koiné spoken by the Norwegian urban elite, especially in the capital. When the large conservative newspaper Aftenposten adopted the 1907 orthography in 1923, Danish writing was practically out of use in Norway. The name Bokmål was officially adopted in 1929 after a proposition to call the written language Dano-Norwegian lost by a single vote in the Lagting (a chamber in the Norwegian parliament).[2]

    http://en.wikipedia.org/wiki/Bokm%C3%A5l

    Urdu /ˈʊərduː/ (اُردُو [ˈʊrd̪u] ), or more precisely Standard Urdu, is a standardized register of the Hindustani language (Hindi-Urdu). It is the national language and lingua franca of Pakistan. It is also widely spoken in India, where it is one of the 22 scheduled languages and an official language of five Indian states.

    Based on the Khariboli dialect of Delhi, Urdu developed under the influence of Persian, Arabic, and Turkic languages over the course of almost 900 years.[5]...

    http://en.wikipedia.org/wiki/Urdu


    Koliko je hrvatomanija uzela maha vidimo po prisustvu radikalno-šovinističke struje hrvatskih jezikoslovaca od Vatroslava Murvara preko Mire Kačića do Marija Grčevića koja, suštinski priznajući gorerečeno, pokušava da dokaže kako su Srbi Hrvatima preko Vuka Karadžića ukrali jezik jer "Srbi su do tada govorili rusko-srpskim", a da je "ovaj današnji jezik nastao na temelju hrvatske književnosti". Ovaj smešni diskurs odbacuju iole pismeniji lingvisti (Katičić, Babić, Brozović) i istoričari književnosti (...), pa se autistično drže kursa da su u pitanju dva (brojem "2") slična jezika, ali ne jedan jezik. Treći priznaju da je u pitanju jedan standardni jezik i ne ulazeći u njegov istorijat autistično tvrde da dva naroda mogu imati isti jezik. Jeste, mogu, ako, kao što je slučaj sa Norvežanima i Ircima, pored službenog standardnog jezika zaista imaju svoj vlastiti jezik koji je iz pragmatičnih razloga ostao substandardan. Hrvati imaju zaista težak problem ‒ oni nemaju svoj jezik kao Norvežani i Irci. A još veći je problem što, mimo rimokatoličke književnosti na srpskom jeziku, oni nemaju gotovo ništa od nacionalnih kulturoloških obeležja. To je problem nacionalnog identiteta u Hrvata.




    HRVATI (I)JEKAVCI NE POSTOJE




    Kada se ovome doda gornje (I.) o poreklu tri grupe štokavaca inkorporiranih u hrvatsku naciju, onda je još samo potrebno to objaviti u formi naučnog rada.

    Time bismo zadovoljili Ljudevita Jonkea koji je jednom prilikom na kongresu lingvista u Zagrebu rekao da mu je žao što sa srpske strane nije bilo odlučnijeg insistiranja na tome da je štokavica srpska. O tome svedoči Branislav Brborić u jednoj od svoje dve knjige s početka milenijuma.
    Ažurirano 27.05.2018. u 06:40, autor: Mrkalj
  5. Mrkalj (avatar)
    Hrvati govore srpski

    Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


    (Koncept)

    III. Notorno suluda nastojanja akademskog objašnjenja nemogućeg ‒ "jezik bez organske osnove" ‒ dodatna su potvrda da Hrvati govore srpski jezik.

    Veliki problem za kroatiste leži u činjenici da jezik ima srpsku organsku osnovicu ‒ istočnohercegovački dijalekat do danas govori isključivo srpski narod. I sad je pitanje, kako to sakriti, kakve mozgolomke pritom upotrebiti? Katičić se tu svakako istakao.



    Ovo je suštinsko priznanje da to nije jezik naroda, nego rimokatoličke elite koja je razvojem književnosti na srpskom jeziku (koji zovu na latinskom ilirski, na srpskom slovinski, a na italijanskom slovenski i srpski, počev od Bartolomea Kašića 1604. pa nadalje) bila spremna da katoliči pred osmanlukom izbegle Srbe, kao i da prodre dalje ka istoku (vidi citat don Krasića od 28.2.2010. u Glasu Koncila).

    Imitirali Srbe, imitirali srpski jezik ("imitirali model određenog dijalekta" Katičić, 2010) da bi im posle rekli kako nisu Srbi nego Hrvati i kako ne govore srpski, nego hrvatski.

    U svakom slučaju, koncept i viševekovni kontinuirani trud po lukavstvu i po uspehu dostojan autorstva vatikanske kuhinje.

    PS. I kada pominju frazu "jezik i nacionalizam" kao nešto što je započeo Vuk Karadžić pa je od tada postalo karakteristično za srpske prostore, treba imati u vidu da je Vuk naučnim pristupom problemu pokušao da ispravi viševekovnu spletku Kongregacije za propagandu vere. Neko će verovatno u tome i uspeti. I, verovatno neće biti sa ovih prostora jer je na srpskim prostorima koncentrisana snažna antisrpska obaveštajna aktivnost, već će to, po izgledu, biti neko sa Zapada, gde postoji kolika-tolika nezavisnost naučne misli.
  6. Mrkalj (avatar)
    Hrvati govore srpski

    Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


    (Koncept)

    IV. Naredni pokušaj da se izbegne imenovanje istočnohercegovačkog dijalekta kao organske osnove za zajednički standardni jezik zbog tradicionalno jasne srpske etničke konotacije, pribegava se na prvi pogled etnički neutralnom terminu "novoštokavština". Koji to narod govori novoštokavske dijalekte?


    Snježana Kordić, Forum: La situazione linguistica attuale nell'area a standard neoštokavi (ex-serbo-crvato), Studi Slavistici III, Firenza: Firenze University Press, str. 324. prvi pasus http://fupress.net/index.php/ss/article/download/3292/8818


    Prvo, neispravno je formulirano da je do 90-ih godina to bio “jedinstveni jezik s regionalnim varijantama” jer ako ima varijante to znači da nije jedinstven - jedno drugo isključuje. Istovremeno se kaže i da je od onda nastupilo “razbijanje jezičnog jedinstva”. Činjenica je, međutim, da to nikada nije bio jedinstveni jezik, nego jezik s nekoliko centara i varijanata, a takvi jezici se u lingvistici nazivaju policentrični standardni jezici. Skoro svi veći evropski jezici su policentrični jezici, i mnogi neevropski jezici su također takvog tipa, npr. engleski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, malajski, arapski itd. (Blum 2002: 124). U lingvističkim leksikonima definira se policentrični standardni jezik kao “jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)” (Glück 2000: 472). Ili: “Policentrični jezik. Jezik s više nacionalnih ‘centara’, koji izgrađuju različite standardne varijante: te (prvenstveno) leksičke i fonetsko-fonološke razlike su doduše jasno izražene, ali ne opravdavaju da se govori o različitim jezicima. Primjeri su nacionalno različiti oblici engleskog ili njemačkog (njemački naspram austrijski naspram švicarski standardni njemački jezik)” (Bußmann 2002: 521-522). Međusobna razumljivost među govornicima različitih varijanata pokazuje da se radi o istom jeziku (Mattusch 1999: 74). Jednako to pokazuje i skoro potpuna podudarnost jezičnog sistema (Ammon 1995: 1-11). Isto pokazuje i treći kriterij za utvrđivanje da li se radi o jednom policentričnom jeziku: sve varijanate počivaju na istoj dijalektalnoj osnovi (Cooper 1989: 139). U slučaju srpskohrvatskog počivaju sve varijante na novoštokavskoj osnovi.


    Da vidimo, čija je novoštokavština na kojoj je izgrađena "standardna novoštokavština"? Čiji su novoštokavski dijalekti?

    Vuk je srpski jezik (štokavske dijalekte) prema izgovoru jata podelio na južno (ijekavsko) i zapadno (ikavsko) narečje. Južno narečje čine pravoslavci te katolici u Južnom Primorju, a zapadno čine ikavci Bunjevci, stanovnici doseljeni iz, prema Porfirogenitu, srpskog Huma i Zahumlja.



    Jekavska novoštokavština (Vuk: "južno narječje")





    Ikavska novoštokavština (Vuk: "zapadno narječje")


    Ažurirano 06.07.2018. u 10:13, autor: Mrkalj
  7. Mrkalj (avatar)
    Hrvati govore srpski

    Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


    (Koncept)

    V.
    Izoglosa razlikovanja č i ć koju sve varijante ("standardi") uredno beleže, a izgovaraju samo Srbi dokazuje da je zajednički standardni jezik standardizovan kao jezik Srba.

    Osim (1) dijalekatske osnovice, koja je srpska, istočnohercegovačka, osim (2) istorijske činjenice o standardizaciji od strane Vuka Karadžića, još jedan parametar nam ukazuje da su svi današnji standardni štokavski jezici ustvari srpski jezik. A to je (3) izoglosa razlikovanja č i ć:



    ... izoglosa razlikovanja č i ć koju sve varijante ("standardi") uredno beleže, a izgovaraju samo Srbi. Ostalima je bilo teško da nauče srpski.
  8. Mrkalj (avatar)
    Hrvati govore srpski

    Ne postoje Hrvati poreklom štokavci, već Hrvati štokavskog porekla


    (Koncept)

    VI. Iako hrvatska varijanta refleks dugog jata zapisuje kao ije, kako se on i izgovara u istočnohercegovačkom dijalektu srpskog jezika koji je uzet kao osnovica (svih varijanata) standardnog srpskog jezika, zapisano ije izgovara se kao dugo je [jeee], čak uz jotovanje l i n kada se jat nađe posle tih fonema (lijepi [љееепи], Nijemac [Њееемац]); ovo jotovanje se sprovodi iako se ta činjenica ne pominje u pravogovornoj normativistici.

    Po jekavskom refleksu jata, kao i po nerazlikovanju određenih fonema standardne azbuke (č i ć) te nestandardnom izgovoru č i ć među Hrvatima, vidimo da standardni jezik koji koriste i nije pravljen za Hrvate. To je još jedan razlog zašto se taj standardni jezik ne može nazivati hrvatskim jezikom.

    https://forum.krstarica.com/entry.php/19366-Bernhard-Gr%C3%B6schel-dokazao-da-narod-nema-pravo-da-jezik-imenuje-kako-ho%C4%87e?bt=307804#comment307804
    Ažurirano 15.06.2018. u 12:13, autor: Mrkalj
  9. Mrkalj (avatar)
    Original postavio Mrkalj

    ...
    I? Ovo je nepotrebna i trapava digresija. Zar nije moguće napisati originalnu kontratezu sa isključivim osloncem na citate iz radova sa čijom je tezom u suprotnosti? Da ne govorimo o pojedinim stavovima istog autora u različitim oblastima (kao što je tvoj primer etnogeneze i istorije književnosti).

    Ono u čemu je originalnost mojeg koncepta jeste da su Horvati jedno od turkijskih plemena Ugarskog plemenskog saveza i da su na Balkan došli kad i Ugri (Mađari) i da se otud ime Horvat vuče svuda kuda sežu mađarska plemena. Naprosto, Horvati su jedno od mađarskih plemena koje ima diskutabilnu etnogenezu među čakavskim Liburnima, nakon čega dolazi do centralizacije vlasti ("pacta conventa") i osipanja započete etnogeneze.

    http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/3/35/Liburnia_5th_BC.PNG
  10. Mrkalj (avatar)
    Citat Original postavio Zarathustra Pogledaj poruku
    Mit o tome kako je Karadžić Hrvatima poklonio jezik izgrađivan je dugo i sustavno, ušao je u svijest ili barem podsvijest mnogih proučavatelja raznih jezika i književnosti širom Evrope. Zato se takav mit ne pobija otvoreno, bučno i ofenzivno, takovu mitu treba naprotiv prirediti svečani sprovod” (Dalibor Brozović).
    Citat Original postavio Mrkalj Pogledaj poruku
    ...
    Samo, Karadžić im jezik nije poklonio - naprosto su ga prisvojili, tj. naprosto ukrali. A onda, kao da je ukradeni automobil, uterali ga u lakirnicu, premazali i promenili ratkapne, da se ne vidi ono očigledno.

    Na nivou Vukovog standarda koji danas koriste Hrvati, očigledno je:

    - u Hrvata koji su pre standardizacije primili jekavicu od Srba dominira jednosložan izgovor dugog jata (ljeeepi Njeeemci), dok je Vukov standardni pravopis koji danas koriste u Hrvatskoj zasnovan na istočnom delu istočnohercegovačkog dijalekta kakav se govori u srpskim krajevima od Trebinja preko Nikšića do Užica i Bijeljine (lijepo cvijeće). Budući da nema Hrvata koji izgovaraju l-i-je-po, vidi se jasno da je danas u Hrvata u upotrebi srpski standardni jezik. Uporedi Josip Lisac: Hrvatska dijalektologija i Ivo Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie).

    - u Hrvata ili nema razlikovanja Č i Ć ili je ta razlika nestandardna (kod čakavaca umesto Č : Ć više kao ć : tj) što znači da Vukov standardni jezik nije pravljen za Hrvate, već je to srpski jezik (up. Josip Lisac: Hrvatska dijalektologija); na odbacivanje dvaju grafema za Č i Ć pozivali su hrvatski lingvisti tokom devedesetih [up. Ivo Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie)].

    - U Hrvata nema razlikovanja ni Dž i Đ; Vukov standardni fonem Dž Hrvati izgovaraju nestandardno, dok velikim delom fonem Đ izgovaraju tvrđe od standardnog, pa su ova dva fonema kod njih jednaka: džep = đep, đevrek = dževrek, đak = džak. Za izbacivanje digrafa Dž i njegovu doslednu zamenu grafemom Đ zalagalo se više hrvatskih lingvista tokom 1990-tih [up. Ivo Škarić: Kakav pravopis (između fonetike i fonologie)].

    - u Hrvata dominira izgovor slogovnog R sa neutralnim vokalom ispred njega, tako da Vukov standardni jezik nije pravljen na osnovu njihovih, već na osnovu srpskih govora u kojima dominira samoglasno R. Nasuprot srpskom izgovoru, starija katolička tradicija zapisuje samoglasno R kao er ili ar (umesto prst, krv, crven, prvi pišu perst ili parst, kerv i karv, cerven ili carven, pervi ili parvi) - uporedi petu stavku Bečkog dokumenta iz 1850. Ivo Škarić 1990'tih predlaže poseban grafem za slogotvorno R.
    itd.

    - Može se dati primedba da je Karadžić u svoj standard uneo dubrovačke oblike bez najnovijeg jotovanja i oblika sa fonemom H, ali se mora tome odmah odgovoriti da su dubrovački katolici svoju jekavicu iz srpskog istočnohercegovačkog zaleđa usvojili te od pravoslavaca ranijom pismenošću na srpskom narodnom jeziku konzervirali srpski arhaični narodni jezik bez najnovijeg jotovanja (starije djevojka umesto najnovijeg đevojka) čije je elemente Karadžić uneo u svoj standrad srpskog jezika.

    Prema tome, nema nikakve dileme da su Hrvati preuzeli srpski standardni jezik. (Tačka.)

    To je nivo standardnog jezika, a moguće je lako dokazati i da je na idiomatskom nivou, dakle ukupna štokavština, srpska.



    PS. Dakle, Brozović je sahranio živu istinu pred očima živih srpskih lingvističkih mrsomuda i zato, svaka njemu (njima) čast.
    Ažurirano 17.07.2018. u 10:38, autor: Mrkalj