IN MEMORIAM - VESNA PARUN - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Maha-maja

IN MEMORIAM - VESNA PARUN

Oceni ovaj blog
Citat Original postavio Maha-maja Pogledaj poruku
Jutros je preminula velika pesnikinja Vesna Parun.
Odajmo joj poštu prijatelji moji , svako od nas bar jednom strofom ili stihom, bar muzičkim linkom , ružom...
Večna joj slava i hvala, i od mog srca, mada je ona već odavno u večnosti. .

Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na Facebook Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na Google Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na My Yahoo! Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na Live Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na MySpace Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na Twitter Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na Digg Pošalji "IN MEMORIAM - VESNA PARUN" na del.icio.us

Kategorije
Nekategorizovano

Komentari

  1. LJILJA MMM (avatar)
    Vesna Parun
    Ne pitaj više

    Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
    zašto raste trava i zašto je nemirno more.
    Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
    i bijelom lađom snova tko krmani
    kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

    Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
    Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
    Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
    ali ti živiš daleko od glasa valova.
    Tvoja je misao strma pećina
    o koju se uzalud razbija moj život.

    Ne pitaj zašto te ljubim.
    Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
    Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
    na visokoj planini zaborava.
  2. xena7 (avatar)
    Nismo se mogli sjetiti

    Nismo se mogli

    sjetiti nekog imena.

    Nekog vrlo

    dragog imena.

    Nikada se dakle

    nećemo više

    Ničega sjećati.

    samo ćemo živjeti.

    Vesna Parun
  3. pely (avatar)
    Uniđi pod naš krov

    Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
    u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
    Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
    skini sa umornih čela pečat brige i znoja.
    Neka se pjesma domi i radost neka gazdi,
    neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
    Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
    obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!
    Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
    svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
    U nas je sijaset srca i alata,
    ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.
    I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
    prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
    Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
    sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva.

    Vesna P.





    Otišla je...
    Gore još uvek
    plete vence pesmama,
    pa ih dušama dariva.


    Večna joj slava!
  4. Prisoner (avatar)
    Čežnja
    Danas ću ti dati, kada veće padne,
    u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
    u čistoti duše moje, nekad jadne,
    čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

    U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
    srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
    Na oknima svjetlim zablještat će boje,
    u taj svježi trenut prvog saznanja...

    Sve će biti ljepše, sve draže i više,
    noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
    dugo, mrtvo polje na kome miriše
    kržljava i rijetka na busenju trava...

    I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
    Proliće se tada, kao bujne kiše,
    stidljivi šapat u blaženoj tami,
    i riječi iz kojih proljeće miriše..


    Slava joj !
  5. pely (avatar)
  6. Tijara (avatar)
    Ti koja imaš nevinije ruke
    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
    i koja si mudra kao bezbrižnost.
    Ti koja umiješ s njegova čela čitati
    bolje od mene njegovu samoću,
    i koja otklanjaš spore sjenke
    kolebanja s njegova lica
    kao što proljetni vjetar otklanja
    sjene oblaka koje plove nad brijegom.

    Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
    i tvoja bedra zaustavljaju bol,
    ako je tvoje ime počinak
    njegovim mislima, i tvoje grlo
    hladovina njegovu ležaju,
    i noć tvojega glasa voćnjak
    još nedodirnut olujama.

    Onda ostani pokraj njega
    i budi pobožnija od sviju
    koje su ga ljubile prije tebe.
    Boj se jeka što se približuju
    nedužnim posteljama ljubavi.
    I blaga budi njegovu snu
    pod nevidljivom planinom
    na rubu mora koje huči.

    Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
    ožalošćene pliskavice.
    Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
    neće ti učiniti zla.
    I žedne zmije koje ja ukrotih
    pred tobom biti će ponizne.

    Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
    u noćima oštrih mrazova.
    Neka te miluje dječak kojega zaštitih
    od uhoda na pustom drumu.
    Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
    svojim suzama.

    Ja ne dočekah naljepše doba
    njegove muškosti. Njegovu plodnost
    ne primih u svoja njedra
    koja su pustošili pogledi
    goniča stoke na sajmovima
    i pohlepnih razbojnika.

    Ja neću nikad voditi za ruku
    njegovu djecu. I priče
    koje za njih davno pripremih
    možda ću ispričati plačući
    malim ubogim medvjedima
    ostavljenim u crnoj šumi.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    budi blaga njegovu snu
    koji je ostao bezazlen.
    Ali mi dopusti da vidim
    njegovo lice, dok na njega budu
    silazile nepoznate godine.
    I reci mi katkad nešto o njemu,
    da ne moram pitati strance
    koji mi se čude, i susjede
    koji žale moju strpljivost.

    Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
    ostani kraj njegova uzglavlja
    i budi blaga njegovu snu.
  7. andjeo sa dva lica (avatar)
    [B]Stablo

    Rekao si: budi stablo.
    I bijah stablo.

    Rekao si:
    budi plaha.

    I neusudih se
    zatrepariti liscem.

    Rekao si: budi vjerna
    I ja cekah.

    Onda si usutio.
    A stablo je jos tu.

    I ne usudi se
    zatreperiti liscem.[/B]
    [IMG]http://1.*****************/_Y3KOfxZu7n0/SiQ1PK4OkoI/AAAAAAAAExU/HkKm5WO1VpQ/s400/vesna_parun1.jpg[/IMG]
    Ažurirano 26.10.2010. u 08:28, autor: andjeo sa dva lica
  8. koto (avatar)
    Nikad
    Ne znam gdje počinje praznina mora
    Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
    koji je blizu negdje rekao:
    nikad.

    To je rijeka koja se ne više ne vraća
    u svoj izvor
    jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
    koji čeka u daljini.

    To je cvijet koji ne silazi više
    u svoj korijen
    jer se ondje naselila budućnost.
    Nikad.
    Šumna trava neizgaženih visoravni,
    snijeg na planinama
    ljubičastim.

    Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
    u travi sluha i vida naraslo
    u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

    Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
    po iščezlim nizinama prostrto.
    I teška misao koju si zanjihao
    postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
    nerazumljiv u svojoj samoći.

    A kad se on pomakne u Noć
    i u veliki uspavani prostor,
    ispružit ćeš za njim svoje ruke
    i viknuti: ne odlazi!
  9. gagili48 (avatar)


    Kad ptica prestane voljeti

    Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
    "Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
    kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
    Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
    lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
    Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
    stopa duboko ispod zemlje,
    da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
    nježnu uspavanku drugoj dragani,
    koja leži s kljunom u mome krilu !"
    Jer ptica nije površna kao čovjek;
    ona zna da se otkucaji srca
    pod zemljom propinju još snažnije,
    i umjesto umirujućih zvukova
    uspavanke cijela bi šuma morala slušati
    tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
    Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
    ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
    A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
    od stida i pomutnje ne zna što bi i,
    bježeći sve to dalje od njega,
    ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
    Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
    One su lijepe, a ne bole mnogo.
    Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
    još manje skupe i manje bolne -
    jer bol iskustvom otupljuje,
    a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
    Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
    male doživljaje za koje ne treba tražiti
  10. Maha-maja (avatar)
    ROPSTVO

    Zena sam...
    Moja ispovjest prastara i tuzna
    drhtala je neizgovorena
    pred nepomicnom savjescu planina.
    Ostanite bezazleni
    dok pjevam ovu himnu istinitu
    o robinji i zeni i orlu
    koji je uzletio u modrine.

    Ljubila sam najljepse mladice
    u ovoj dolini i u svim dolinama
    kojima proticu necujne rjeke bezbriznosti.
    Da znate kako sam ih ljubila
    vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
    vi nikad nebi spavali spokojno
    pokraj zene ili pokraj sume
    ni pokraj ognja skitnica.

    Ljubila sam ih kao istrazivac predio neznani
    u koji se zaputi, ni od koga pracen.
    Nema mocvare koju ne pregazih
    ni stabla pred kojim neklonuh
    ni brda put kojeg ne dizah oci
    trazeci spas.

    Ljubav je bila jaca od mene.
    Moje tjelo je strepilo.
    Dodirujuc srecu, cestu otkritu
    koja izmice u nedogled.
    O, vi koji trosite suze za svaki rastanak,
    za svaki cvjet
    za svaki krug koji nedostaje na vodi,
    vi, koji bedra svoja cuvate za najvecu bol
    i ostajete ponizeni pred sudbinom;

    Pomozite mi da izreknem nistavilo naseg sjaja
    prasinu ljepote koja nas zasipa.
    Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
    noseci ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
    svoje crne utrobe.
    Kao da nosimo zapaljenu buktinju zivota.
    Ja nisam nista mudrija od vas.

    Moj put je isti put kao vodonose
    koji nemoze izbjeci strminu izvora
    i pocinkom neumanjuje jaram svoj.
    Gledajte moja ramena.
    Oziljci na njima isti su kao i vasi.
    I bore oko mojih usana
    gorke su od godina strpljenja
    i od pelina sutnje.

    Ne zatvarajte prozore, djevojke!
    Ovo je i vas glas, ovaj glas preplasene noci
    sto je prezrela svoje ropstvo,
    i hoce da postane orao.
    Izadjite na ulice i vidjet cete
    kako klecim na svakom pragu
    na kojem je klecala Zena.

    Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.
    I nijedna od vas nije tako prkosno
    i gnjevno uspravila svoje lice,
    i pogledala nad vrhove smreka
    gdje su orlovi
    i gdje je Ljubav.

    O, sta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
    sta mi je da pregorim nekoliko proljeca
    nekoliko izvora, i zetve najljepse
    koje se nece vratiti nikada!
    Sta je meni da prebolim travu svog djetinstva
    i grad svoje mladosti.

    Bila sam odana miru ljubavi.
    I plakala sam kad bi vjetar zatresao
    njene krosnje u nevrijeme.
    Ljubav je bila jaca od mene,
    A muskarac je bio hram
    s proceljem zlatnim od mojih sanja
    na stupovima moje smjernosti.

    Dok je spavao, na prstima sam silazila
    pred prag, i legla na kamen
    pokrivsi se mokrim zvjezdama.
    A kad je ustajao, zalila sam njegove ruke
    jednako umorne kad stiscu hljeb
    i kad nose oruzje i stijegove.

    Govorila sam da moju mladost
    jos nije dodirnula noc.
    I skrivah suze da bi mi vjerovao.
    I kad su prepoznali u mojim ocima osmijeh
    kojim zena sebe dariva zauvjek
    onom s kim ce podjeliti tajnu,
    oni su odvrnuli svoje lice od mene
    i gledali su nekuda u daljinu
    ljubomorni na slobodu
    visoko raskriljenih ptica,
    sto su odabrale pustocu vidika
    i odrekle se ljupke doline
    koje se oni nisu mogli odreci.

    I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
    I svlacili me kao krivca, ne kao zenu.
    I te noge su me gazile,
    te ruke su me bicevale,
    ta usta narugala su se cjelovima.
    Ali ja sam se smjesila i dalje
    postojano i bezazleno.
    Ja sam ih ljubila.

    Govorila sam da su dobri i mudri
    i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
    Zatim su me milovali
    kao sto kraljevi miluju robinju najdrazu.
    A ja sam se u njihovim rukama osjecala
    usplamtjeli zar bica. I u njihovu glasu
    zavijanje vukova u divljini.

    Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
    prah ove ceste i ovaj zdenac
    kome zazvah vodu duboku.
    Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
    To bjese zaista divljina i noc,
    a ja tek plijen, pred pecinu domamljen
    u brlog pohotnika, pred noge osvajaca.

    A oni su i dalje gledali spokojno
    u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
    i za koju mislim da bijase orao
    sto je kruzio nad dolinama.
    I kad su vec sasvim vjerovali
    u moju blizinu i moju postojanost,
    ja sam pogledala onam kud su gledali oni
    u daljine modre i raskopane, u visine
    put kojih se vinuse najsmjeliji.

    I pozeljeh da sam ja ta zlatna ptica,
    raskriljeni orao nasred neba.
    Tada stadoh da se smijem.
    Otvarala sam vrata siroka i smijala se, smijala
    mimo trave i plastove psenice,
    do crne vjetrometne zemlje
    kojom su mi snagu opasali.

    I smjeh moj budio se u zoru
    i prosipao do prvih zvijezda.
    A onda sam zaspala umorna
    kao od hoda kroz planinu.
    Cudila sam se tom putniku podmuklom
    koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
    na ovom pijesku.

    I trazeci nociste na pragu zene.
    I zeli da mu pjevam uspavanku
    ja, koja cu prezreti njeznost
    da bih dosegla svoju istinu.
    Ja, koja svoju sutrasnju ceznju
    vec citam u ljetu ptice izgubljene.

    I odvrnula sam svoje lice
    da zelju na njegovu licu ne vidim.
    I prestala se smijati.
    I krisom placuci odoh.Odoh posve sigurno.
    Odoh na put zalosnih da budem pjevac lutanja.

    Ja vise ne trazim. I ne vjerujem...
    Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
    Pamtim kako ruke bicevi postaju,
    i kako je zagrljaj muskarca strasan
    kada se odmaraju osvajaci
    i kad se u njihovu zahvalnu glasu
    opet cuje zavijnje vukova.

    Zato, mladici iz moje doline,
    ne vjerujte mi kad lezim pored vas u travi
    krotka i pokorna kao srna.

    Ni kad vas napajam i tetosim,
    ni kad istem vasu vjernost
    u zamjenu za proljetni oblk u visini,
    za oluje mog promjenljivog srca.

    Jer, jao onom ko mi povjeruje
    i ko dovede svoje stado pred moj sator, da ga othranim.
    Ja cu ga napustiti
    u cas kad tama obavije polja.

    Uspravit cu svoje lice
    i stresti cvijece kojim ste me okitili.
    I drhtat cu, jer je stablo u daljini velicanstveno,
    a vasa ljubav nistavna.
    I vasi ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
    Idite svojim putem zaljubljeni!

    Moja svirka nije za vase uho!
    Ljubav je bila jaca od mene.
    Ali pjesma postade orao i napusta svoju dolinu.
    Put modrih gora lete orlovi i ne okrecu se.
    To je ispovjest zene i robinje.
    Himna ponizene ljubavi.
    To je pjesma o mojoj istini
    sto je istina ostavljenih...
  11. Maha-maja (avatar)
  12. Maha-maja (avatar)