Moja prica

Ovim pripovedanjem duse,zelim da Vam se predstavim, ko sam,zasto pisem...ovo je prica moje duse koja jos uvek traje, sa kojom sam naucila da zivim, posle mnogo godina cak i da se ponovo radujem, da opet bolujem kad pozelim. Ovde cu ostavljati beleske svoje duse, pisma onome ko ih procitati ne moze...ili moze.

Ovo nerado pricam..ovo je ljubav..kazivanje duse
Neko ce reci jedno, neko drugo-ali niko nece tugo da razume da ce da me udavi!!
A onda cu iznova pogledati na svet iz drugog ugla.
Zivot i svet u srce smestam..ono sada bira reci..

Svice..jos malo i jutro ce..svice taj utorak 04.11.1997.godine- Ona vec dva dana sklapala oci nije, bdela je nad malim plavim Andjelom, koji je u polumraku te teskobno bezlicne sobe, u polusnu trazio njenu ruku,govoreci joj vec po hiljaditi put te noci: 'Volim te, volim te najvise na svetu celom, volim te dalje i od neba,sve do zvezde Danice..volecu te uvek' Zabrinuta, srca stegnutog, mazi tu zlatnu svilenu kosicu misleci u sebi...doktori su rekli..virus je..ma bice dobro. Svanulo je i nastade trka. 'Brze,brze' vikala je med.sestra,a ona izbezumljena od straha, noseci u rukama svoje zlato,bez daha trci kroz hodnike bolnice, sve do natpisa 'Intenzivna nega'.Uspela je samo jos jednom da poljubi zlatnu kosicu..Gledala je pogledom zamucenog od suza kako sneg polako veje,i u mislima je dozivala samo jedno ime, zeleci da se vrati..vec se pale svetla, noc polako pada nad ovim gradom.
Kada su posle par sati izasli..ne..nista joj nisu morali reci...majka zna.
Cuti,nema reci,u njenoj dusi veju crni snegovi,a nemi krik..iz dubine duse..prolomio se rasparao nebo, kao najveca ikada vidjena munja..sve do Boga..Zasto? Zasto? Ne..ona to ne moze izdrzati, ne ona to ne zeli da izdrzi, ne zeli dalje, jer dalje za nju ne postoji.Nastaviti dalje?? Kako lako to zvuci,a koliko tesko pretesko izvesti..u sebi je stalno ponavljala.. 'Oprosti mi za sve sto sam cinila ili ne cinila.Oprosti za svoje i moje snove.Oprosti mi za moju sebicnu ljubav,..oprosti sto spasla te nisam'!!
Tisinu ulice kojom koraca, prekidaju njeni koraci, i suze koje liju niz njene obraze. Kupila mu je davno zeljenu igracku i nerazmisljajuci krenula ka njemu. Hladno je, temperatura se spusta a gola ruka u kojoj drzi igracku poce da oseca hladnocu. Mraz ju je stipao za oci,obraze,nos,usi..Vec skoro pada mrak,a sunce se nekako i dalje bori da obasja svaki njen korak ka njemu. I na kraju ugleda ga, stoji i ceka je.Srce joj je pocelo jace kucati, neobicnim ritmom, ubrzavalo joj svaki korak nestabilan i tezak. Osetila je drhtanje, ruke su same pocele da joj se tresu. Nista u tom momentu nije moglo da joj smiri dusu.Cekao je..cekao je njen plavi mali nasmejani Andjeo. Zastala je..i posmatrala ga, sve dok nije cula otkucaje pulsa na vratu. Stajala je kao kip, pognute glave, iz nje ni jedna iskrena rec nije mogla da bude recena u tom trenutku. Ispusti donetu igracku, noge je vise nisu drzale, klekla je pored, oslonivsi se rukama na zemlju.Klecale su joj i ruke,osetila je strasni umor u svom telu.Podigla je glavu i pogledala ga, zatim sklopi oci i leze na njegova mala krila..Osetila je..da osetila je kako joj prstima mrsi kosu, a drugom rukom miluje lice.Mislila je u sebi'Drzi me,drzi me za ruku,zelim da me vecno drzis. Ne zelim vise ni jednog trena da se rastajem od tebe. Ti si moj zivot,moja sreca, i moja dusa.' Iz sveg glasa uzviknula je njegovo ime..po prvi put. Dva oblaka u daljini spojila su se u jedan. Poslednji zraci sunca obasjavalji su crvenu mermernu plocu, na kojoj zlatnim slovima pise njegovo ime. Njeno bezivotno telo, lezalo je pored njega...Tada je cetiri nezne rucice obuhvatise, prigrlise,podigose i u glas rekose'Mama hajdemo, pusti neka bata spava'..
I samo nakon dva meseca,neka pijandura naleti kolima na mog supruga...I njega mi uzese neki ljudi,bahati i neodgovorni...eh..
A godine idu...zivot tece...redjali su se rodjendani, bilo je vencanja i slavlja..i sve je to ona morala da odzivi, da na pravi put izvede i odgoji, sada vec dve divne devojke, tada, dve malene devojcice...
Govorim Ona..jer samo tako mogu da pisem..
Moj zivot je lavirint iz kojeg izlaza nema.
Tamo sam ja...a lik moj ovde cuti!!!

A zivot tece dalje praveci od nje sve jacu stenu, spremnu da izdrzi sve vremenske prilike, da izdrzi i zegu i led…i smeh i tugu stojecki…i pored neizrecivog bola koji vec godinama pece..Stojim uzdignute glave sa osmehom na licu..zbog njih, u njihovo ime..i za njih…
Za koji dan, 22.10. bi moj Andjeo napunio 18.godina...bio bi covek...
Da,jos uvek se sudim sa lekarima,borim sa vetrenjacama, i znam,znam da niko ne voli tuzne...

Tijara
 
Ja.......ruke mi drhte .....sva drhtim......i znam, znam....kako je....bila sam sa malim na toj granici....Bogu hvala vratismo se nazad...iako to znam ne mogu da zamislim kako je sa druge strane...
Za snagu......:heart:
 
Najteže je napisati priču o sebi i bolu......najteže.Znam, jer je meni trebalo mnogo vremena i snage da svoju napišem.....i još neke vezane za neizmernu tugu i bol. Zato i znam, zapravo osećam, koliko si jaka. Čast mi je :zag:
 

Back
Top