Sam ili skoro sam. B29 8 04

Irma ga je gledala nezainteresovano.
- I posle ovoga mi se živi – reče pomirljivo – ali ne više ovako.
- Izvinite gospođo, što sam vas onomad izvređao pred učenicama
- To je bilo užasno. Nisam smela više ni da se vidim sa njima. Tako jedan nevaspitan stvor, ja nemam reči.
- Evo da znate, jako mi je bilo krivo, što ste... što su, što joj, mislim Hermini..., mislim niste je uvek razumeli.
- Da, mlade je nekad teško razumeti, znaš, naročito onda ako i nema šta da se razume, već moraš da saosećaš. To se ustvari najčešće događa. Ne znam da li razumeš, šta sam htela reći.
- Pa da, u pravu ste. Trebao sam onomad možda, više da vas, kako bih rekao, obavestim o nekim sitnim propustima u izvođenju, nego da se ponašam, jel onako. Al oprostite mi, i ako ne biste imali ništa protiv, u znak izvinjenja, ja bih bio voljan da ovih par godina što je prošlo od kako smo se poslednji put jel’, sreli, otpišemo, pa ko voli nek živi, ako mu se živi, kako se to kod nas kaže.
- Kod nas se kaže drugačije, ali mislim da bih možda i mogla, na kraju, da prihvatim tu vašu ideju.
Lanac sa ogrlicom je jednostavno ispario, Smeškao se blesavo i sad je stvarno ličio na malo oljuštenog baštenskog patuljka, nacifranog za Oktoberfest. Prišao je ivici kruga i pružio joj buket ruža kog je prethodno nevešto skrivao za leđima.
- Hvala. Vrlo ste zlatni, ali ne znam smem li.. Znate, možda bi bilo bolje da koji dan svratite na kolače. U utorak sam slobodna popodne i u sredu iza ponoći.
- Hvala na pozivu gospođo, rado ću doći.
- Sad me izvinite već je stvarno kasno, mrtva sam umorna. – ustade polako.
- Do srede gospođo, Laku noć. – ala je finac.
- Laku noć – rekoh.
- Laku noć momci.
Liza pritrča da joj pomogne oko ustajanja, a ona joj se otrže.
- Pusti me dete, mogu valjda i sama, ajde molimte šta će ovaj svet pomisliti.
Polako su izašle.
- Jako ti je dobar fazon da me pozoveš imenom onog malog pedera. – počeo je nekako da biva sve providniji.
- Pa šta? Misliš da one znaju ko je to? I nisam ti ja kriv, na kraju, što to tvoje ime ne može ni da se pomisli. Što im se nisi predstavio? Da i na kraju pozvan si na kolače. Kad si zadnji put jeo kolače a?
- Dobro, dobro zezaj se. Reko sam ti kad staneš pred sudiju tražićeš me levo iza.
- Pa ti si gari, nećeš me valjda, tad ostaviti na cedilu?
- Videćemo, odoh ja za sada.
- Budi dobar.
- Optimisto. Bolje se naspavaj. - bar mi nije rekao da odrastem.
U polumraku, pažnju mi privuče neki predmt na stolici. Priđoh i ugledah oficirski pištollj iz drugog svetskog rata. Uzeh da ga ispraznim i tad primetih da je to ustvari jedna od onih groznih kopija od plastike. E žene. Jesam li rekao da nikad nije htela da me ubije, mada joj je to jednom čak uspelo?
Sveće su gasnule, a ja sam prišao stolu, nema spavanja ima još do jutra. Sto je još nosio tragove moje ljubomore.
Oprosti mi Malena. Oprosti svom Hansu ljubomoru. Nije znao kako da ti daruje ono malo svoje dečačke ljubavi. Četiri relikta su još ležala na stolu kao onoga dana.
Kao uvek u mojim dečačkim snovima.
Dugo sam stajao tako, zureći u njih, sećajući se kako ih je koristila, mada kao Hans to nikad nisam video.
Osetih tada šta je osećala, uvideh šta je znala, sagledah šta je htela i stah konačno na čemu je stajala.
Malena, očiju ti tvojih, nikad ti ja to neću napisati ovim našim rečima, jer tako ni ne umem ništa drugo, do samo da skrnavim i da se posle kajem.
A smem li uopšte?
Oprosti mi Malena.
Tad same od sebe iz mojih usta u tišini julske noći krenuše
davno zaboravljene, reči komšijine:

Oprosti, Majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, Majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak neću nikoga klet';
štagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Laza Kostić

Oprosti Lazo, svom komšiji, koji ni u belom svetu ne ume, bolje neg’ da te potkrada.
Ugasih malu lampu.
Letnje nebo, bez meseca, osuto zvezdama, u mraku, zvalo me je kroz veliki, širom otvoren prozor u dnu sobe. Bio je to onaj njen, veliki kibicfenster, izbačen upolje sa koga se vidi sve, kako je govorila. Pred samim prozorom ugledah visoki podest, nekako kao mali oltar, kao zaravnjena piramida, za onoga ko bi gledao, da može da sedne. Sedoh. Neudobno, tvrdo, nemaš kud’ s nogama i onda svatih. Tu se ne sedi i ne kibicuje okolo, tu se meditira. Da, u Padmasani se itekako ima kud’ s nogama.
Spustih se u Sidhasanu i primetih sa strane, kameni stalak sa mirišljavim štapićem i šibicom. Neka malena, moja vatra je unutra.
Podigoh glavu.
Ursa major, Veliki Medved, pravo preda mnom.
i tad izroni Luna nad horizontom, velika kao pred Veliki Potop.
Disanje.
....
 

Back
Top