AKO NIJE , ONDA NEKA BUDE 2

Pogledajte prilog 544

Pogledajte prilog 545

PESMA O KERUŠI


Jesenjinov evanđelistički metaforični jezik

želim da verujem , da je ova pesma posvećena stradanju ruskog naroda , naročito stradanju u sibirskim izgnanstvima . To stradanje koje je trajalo više vekova u ruskim državama - bilo je javna tajna , i svako zaouzimanje za njegovo ukidanje , završavalo se njamanje sa sibirom . Ako razmišljamo o razmerama tog viševekovnog proganjanja evropskog rusa i o njegovom prisilnom iseljavanju na severo istog - možemo slobodno reći da su to radnje sa genocidnim namerama prema sopstvenom stanovništvu . Imajući u vidu ovakav prilaz razumevanju ove pesme , onda ona prerasta u poemu neviđenih razmera .
Sibir,
čistilište evropskog rusa od Ivana groznog do krvavog oktobra - kako je govorio pesnik .
Polazilo se usred zime da se stigne u rano proleće , kako bi se izgradio smeštaj i obezbedila hrana za dugu zimu .
Kolone prognanih pratile su majke sa smotuljcima , da ih održe u životu -- do ivice sibira ; baš kao kuja što je pratila surovog gazdu do ledene reke .
Sve ostalo ostavljam vama da dogradite.
P.S. Ako me iko razume , razumeće me majke.
 
Ispunio si dato obećanje za nastavkom,Lončaru.
Zanimljivo je tvoje tumačenje "Keruše",može biti realno...znajući kakve su bile političke prilike u Rusiji u vreme njegovog života (Gulag,užasne Staljinove tzv."čistke").

I na ovaj tvoj post ću ostaviti komentar u vidu njegovih pesama.
On je pesnik neprolazne ljubavne poezije,što se najčešće i citira.
Moj izbor je opet,kao i predhodnom tvom postu,pripao životinjama.
Jesenjin ih je veoma voleo.


KRAVA

Iznemogla, ispali zubi
Svitak godina na rogovima.
Tuko ju je poljak grubi,
Na pašnjaku, međ stogovima.

Duša ne voli zvuke, ni zvona,
U kutu gricka miš slamu mnogu.
Razmišlja tužne misli ona
O telencetu belih nogu.

Prva radost – ne vredi nikom,
Uzeše majci sina-belca.
Na kočevima, pod jasikom,
Vetar je njiha kožu telca.

Sudbina sina, svakog sata
Može je snaći u ravnu polju,
Vezaće i nju oko vrata
I povešće – da je zakolju.

Žalosno, tužno, u zemlju celi
Zabiće se rogovi tavni...
Sad su joj u snu šumarci beli
I lugovi zeleni, travni...



LISICA

Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Sklupčala se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.

Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.

Kao žbunje nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.

Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla...
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, na mahove, lagano je tekla.


Ps.Nadam se nisam smorila ovakvim izborom...
 
Poslednja izmena:
lejla.al.dbuni;bt108941:
Ispunio si dato obećanje za nastavkom,Lončaru.
Zanimljivo je tvoje tumačenje "Keruše",može biti realno...znajući kakve su bile političke prilike u Rusiji u vreme njegovog života (Gulag,užasne Staljinove tzv."čistke").

I na ovaj tvoj post ću ostaviti komentar u vidu njegovih pesama.
On je pesnik neprolazne ljubavne poezije,što se najčešće i citira.
Moj izbor je opet,kao i predhodnom tvom postu,pripao životinjama.
Jesenjin ih je veoma voleo.


KRAVA

Iznemogla, ispali zubi
Svitak godina na rogovima.
Tuko ju je poljak grubi,
Na pašnjaku, međ stogovima.

Duša ne voli zvuke, ni zvona,
U kutu gricka miš slamu mnogu.
Razmišlja tužne misli ona
O telencetu belih nogu.

Prva radost – ne vredi nikom,
Uzeše majci sina-belca.
Na kočevima, pod jasikom,
Vetar je njiha kožu telca.

Sudbina sina, svakog sata
Može je snaći u ravnu polju,
Vezaće i nju oko vrata
I povešće – da je zakolju.

Žalosno, tužno, u zemlju celi
Zabiće se rogovi tavni...
Sad su joj u snu šumarci beli
I lugovi zeleni, travni...



LISICA

Na razmrskanoj nozi se dovukla,
Sklupčala se kraj rupe i brega.
A krv je ko tanka brazda okrugla
Sanjivo lice delila od snega.

Još je nazirala pucanj kroz dim ljuti,
I vila se šumska putanja u oku.
Iz žbunja je vetar kosmati i kruti
Raznosio sitne sačme kišu zvonku.

Kao žbunje nad njom magla se je vila,
Bilo je crveno vlažno veče pozno.
Nemirno se glava dizala i krila
I jezik na rani ledio se grozno.

Žuti rep, ko požar, u sneg je upao,
Ko kuvana mrkva usna je otekla...
Širio se inja i sačme dah zao,
A krv, na mahove, lagano je tekla.


Ps.Nadam se nisam smorila ovakvim izborom...

Bravo ! Hvala !:hvala::hvala::super::super:

Tvoj izbor fantastično utvrđuje moje viđenje .

Zaista je voleo životinje !

No on je čovek - poeta , koji je voleo sve ( imao je ogromno srce i dušu ) i nije propustio priliku u bilo
kom stihu : da ne iskaže ljubav ; da ne brani ljubav ; da ne opeva ljubavne moći -- odnosno čovečnost .
Zbog toga je ogroman / hrast !

Još jednom hvala , drago mi je da si ispunila obećanje i obogatila ovu skromnu postavku . :bye::bye:
 

Back
Top