Potpuno je prirodno,instiktivno,izbegavati sve što je povezano sa bolom.
Svaki put kad nas ljubav povredi,naša spremnost da volimo postaje sve slabija.
Ljubav počinje da nas asocira na teskobne,depresivne stvari - izbacivanje, žrtvovanje, dužnost, zavisnost, borbu,opstanak,gubitak,povlačenje,očaj,gubljenje samopoštovanja...sve same negativne emocije.
Postoji jedna izreka.."Um štiti,srce spaja".
Koncizna,jezgrovita maksima koja bi se mogla i "prevesti".
Kao da hladni,trezveni Um govori emotivnom,nerazumnom Srcu:
"OK..prihvatamo poraz i idemo dalje.Sada smo pametniji za još jedno bolno iskustvo,
ali dobro pripazimo da ponovo ne budemo povredjeni!".
I iznevereno Srce se poslušno predaje njegovoj kontroli.
Razložni Um postaje budni pas čuvar na vratima ranjenog Srca.
Da li je ovo dobro rešenje?
Da li Um,preuzimajući prisutnu bol Srca,može da je redukuje,ublaži njen intezitet?
Deluje neizvodljivo,kao nemoguća misija.
Razmislimo ponovo...
Prava bol se,zapravo,radja u trenutku kada MI donosimo odluku da odredjenu osobu ne možemo više voleti.
Na to se odlučujemo kada smo već stavljeni pred svršeni čin-ta osoba želi da ode od nas.
Naravno,veoma je bolno kada nam ljudi ne uzvraćaju ljubav.
"Izdaja" se doživljava kao poraz naše urodjene potrebe za samopoštovanjem,i kreće se u rasponu iste,od osećanja
da smo uskraćeni do spoznaje da su drugi okrutni.
Ali,ima nešto i bolnije od nje.
To je ona spoznaja koje budemo svesni..mi prestajemo da volimo!
Verujte,to mnogo jače boli..
Vratimo se na početak ove priče,Umu koji stražari na vratima Srca.
Sa protokom vremena,njegova uloga požrtvovanog zaštitnika može da se vrati kao bumerang onome koga štiti.
Kada nam um konačno pošalje poruku da je dovoljno bezbedno da nekoga možemo da pustimo u naše srce,
ono se,usled dugog boravka u tamnici,možda i neće tako lako otvoriti.
Ako su vrata dugo bila zatvorena,moguće je da ostanu i zaglavljena,iako želimo da se otvore.
"Koga je zmija ujela,taj se i guštera boji"
"To ne bira pamet,nego srce".
Pa,sada..kome šta već odgovara.
Izbor je,na kraju,uvek naš.
Bez obzira na sve,ne treba dozvoliti da našim životom ovlada strepnja,bojazan.
Mada neka osećanja mogu biti ekstremno bolna,do zastrašujućeg nivoa čak,ne dozvolimo da našim životima upravlja strah.
Važno je da znamo:kad odaberemo da volimo,mi smo se opredelili prema pobedničkoj strani.
Jer,svaki put kada prestanemo da volimo,deo nas umire.
Svaki put kada odlučimo da ponovo volimo,mi oživljavamo sebe.
Ljubav ne boli.
Odustajanje od ljubavi boli.
Ne povredjuje ljubav.
Povredjuju ljudi koji ne umeju da vole.
Slava Umu koji je dovoljno napredovao da takve ume da prepozna,a da je voljan da srcu ostavi mesta za one druge...
Dobro vam jutro,sanjari....
Svaki put kad nas ljubav povredi,naša spremnost da volimo postaje sve slabija.
Ljubav počinje da nas asocira na teskobne,depresivne stvari - izbacivanje, žrtvovanje, dužnost, zavisnost, borbu,opstanak,gubitak,povlačenje,očaj,gubljenje samopoštovanja...sve same negativne emocije.
Postoji jedna izreka.."Um štiti,srce spaja".
Koncizna,jezgrovita maksima koja bi se mogla i "prevesti".
Kao da hladni,trezveni Um govori emotivnom,nerazumnom Srcu:
"OK..prihvatamo poraz i idemo dalje.Sada smo pametniji za još jedno bolno iskustvo,
ali dobro pripazimo da ponovo ne budemo povredjeni!".
I iznevereno Srce se poslušno predaje njegovoj kontroli.
Razložni Um postaje budni pas čuvar na vratima ranjenog Srca.
Da li je ovo dobro rešenje?
Da li Um,preuzimajući prisutnu bol Srca,može da je redukuje,ublaži njen intezitet?
Deluje neizvodljivo,kao nemoguća misija.
Razmislimo ponovo...
Prava bol se,zapravo,radja u trenutku kada MI donosimo odluku da odredjenu osobu ne možemo više voleti.
Na to se odlučujemo kada smo već stavljeni pred svršeni čin-ta osoba želi da ode od nas.
Naravno,veoma je bolno kada nam ljudi ne uzvraćaju ljubav.
"Izdaja" se doživljava kao poraz naše urodjene potrebe za samopoštovanjem,i kreće se u rasponu iste,od osećanja
da smo uskraćeni do spoznaje da su drugi okrutni.
Ali,ima nešto i bolnije od nje.
To je ona spoznaja koje budemo svesni..mi prestajemo da volimo!
Verujte,to mnogo jače boli..
Vratimo se na početak ove priče,Umu koji stražari na vratima Srca.
Sa protokom vremena,njegova uloga požrtvovanog zaštitnika može da se vrati kao bumerang onome koga štiti.
Kada nam um konačno pošalje poruku da je dovoljno bezbedno da nekoga možemo da pustimo u naše srce,
ono se,usled dugog boravka u tamnici,možda i neće tako lako otvoriti.
Ako su vrata dugo bila zatvorena,moguće je da ostanu i zaglavljena,iako želimo da se otvore.
"Koga je zmija ujela,taj se i guštera boji"
"To ne bira pamet,nego srce".
Pa,sada..kome šta već odgovara.
Izbor je,na kraju,uvek naš.
Bez obzira na sve,ne treba dozvoliti da našim životom ovlada strepnja,bojazan.
Mada neka osećanja mogu biti ekstremno bolna,do zastrašujućeg nivoa čak,ne dozvolimo da našim životima upravlja strah.
Važno je da znamo:kad odaberemo da volimo,mi smo se opredelili prema pobedničkoj strani.
Jer,svaki put kada prestanemo da volimo,deo nas umire.
Svaki put kada odlučimo da ponovo volimo,mi oživljavamo sebe.
Ljubav ne boli.
Odustajanje od ljubavi boli.
Ne povredjuje ljubav.
Povredjuju ljudi koji ne umeju da vole.
Slava Umu koji je dovoljno napredovao da takve ume da prepozna,a da je voljan da srcu ostavi mesta za one druge...
Dobro vam jutro,sanjari....