- Zamislite, o tome su pisale sve novine. Egzorcizam u dvadesetom veku, molim vas. Pisati biskupu, a znate, her Hofmajer, pater Racinger je od pre par godina postao Papa. Zamislite šta bi bilo, da je tada došao kod nas u selo da održi tu misu, pa da to neko danas javno potegne.
Pričala je još o svemu, jedino se nije dotakla jedne veoma važne ličnosti čiju nameru sam naslućivao skoro u svemu čega se dotakla tokom večeri.
Posle grancli sa crnim švapskim višnjama Liza iznese na sto bocu crnog vina i dve čaše
- Htela bi nešto da vas pitam. – poče natočivši i nakon mog upitnog pogleda brzo dodade – ovo više nije proba. Samo sam radoznala.
- Recite.
- Volela bih da mi ispričate šta se desilo u noći kad su uhapsili vas i mog oca.
- Zna li ona za ovo? - upitah
- Ne, ali bude li htela moraću da joj kažem.
- Zašto?
- Ja sam stala na Hanino mesto.
- Logično.
- A možda ne znate, Hana je bila tek četvrta.
- Znam. Vazduh, razum, ali zašto tek. To kažete kao da ste vas četiri u zmiji a ne u krugu.
- Upravo tako.
- Ali onda vam ne bi uspelo ovo sa mojim sećanjima.
- I nije. Uspelo je Hermini samoj. Ona je ju je oduvek ubeđivala da zmija mora da se ujede za rep, da bi smo išta ostvarile, ali badava. Prvo nije htela ni da čuje, a posle, tek kad umalo nismo sve stradale, jedva je nekako priznala Hermini, ali je i dalje nastavila po svome i zato nismo skoro ništa uradile.- bogami Malena, bila si u pravu, dobiće lekciju. Samo ne znam hoću li u tome uživati ili će mi je biti žao.
- Sad ovako. ispričaću ti šta se desilo sa mnom i tvojim ocem, a ako ona zaželi da čuje, slobodno joj reci sve, što ti budem rekao. Ako hoćeš, pazi, samo ako misliš da je to u redu, ne pada mi na pamet da te primoravam, reći ćeš joj i ovo ali od reči do reči.
- Reci.
- Pozivam se na njeno priznanje. U krugu ste ......... .....!
- Ali ti ne možeš da staneš na Herminino mesto. Ona je treća.
- Voda?
- Da.
- Naravno. Ne mislim da stanem ni na mesto moje babe. Stojim samo tamo gde mogu da stojim, Tamo gde ste me postavile.
- Da.
- Hvala ti. Hoćeš li da ti ispričam priču o dva naivna, a zaljublena od kojih jedan dobi kćer imenom Liza Šmit.
- Mama mi je puno puta pričala o svemu i ne znam koliko je u tome istine, ali ostavila mi je jako lepo sećanje na oca, ne bih želela da tu uspomenu kvarim nekim detaljima krute istine. Znaš, ja sam već u godinama, uopšte mi ne treba da menjam tu sliku o njemu i njoj, pa sam te zato samo zamolila da mi ispričaš ono što mama nije znala i molim te, ne interesuje me kako je stradao. Zvanična verzija mi sasvim odgovara.
- To veče smo trebali da idemo na bilijar. - počeh. - Bilo je leto i vruće, kao danas. Hermina je rekla da moraju Irmi oko nečega da pomognu, što me je ljutilo, iskreno rečeno. To je bilo već peti ili šesti put tog meseca i bivalo je sve češće. Ono što me je ustvari ljutilo bio je ton, kojim je ona to govorila. Kao idemo, moramo da joj pomognemo, bez da se ja tu nešto pitam i uvek tim istim jednoličnim tonom i kada pitam, šta je to što joj vas dve pomažete, ne znaš ti, to su neke naše stvari. Bez objašnjenja. Pa valjda zaslužujem da me bar slaže? Znao bih da joj nešto značim, kad se već trudi oko laganja. Selo je zuckalo o veštičarenju, ali to je u to vreme bio jeftin trač, na koji se niko nije obazirao. Skoro svako je imao nekog na frontu, a već ih se dosta vratilo na groblje, tako da čaranje iz ovog ili onog razloga nije bilo ništa posebno. Ja tada, generalno u to nisam verovao, a i tvoj otac i ja živeli smo malo izvan svih tih stvari. Ustvari izvan svih tih svakodnevnih stvari – Zaćutah odjednom. Imao sam odjednom osećaj da mi neke stvari ne dostaju u sećanju.
- Čini mi se da se nekih stvari ne mogu setiti. – rekoh poluglasno. Liza je sedela mirno kao mumija i nije pokazivala ni najmanju nameru da me prekine.
- Izgleda si se tada bio stvarno naljutio na Herminu – reče najzad nekako ledeno.
- Pa, ne znam, uvredilo me je sve to kao..
- Šta je to u tebi, što devojka koja te voli može da uvredi? – švapski naglask je samo podvlačio racionalnu hladnoću. Odmah zaustih da se vadim kako tada nisam bio ni siguran da me Hermina stvarno voli, ali nešto mi došane da to nije pravi odgovor, nešto crno kao zift.
- Okej, bio sam ljubomoran. – rekoh i tog trenutka mi sine, – ali sam potom platio nemoguću cenu. To ne može biti.
- Zašto ne bi moglo?
- Lizo, zato što sam se pokazao kao klinac, a i bio sam klinac od 16 godina, zaradio sam pogibiju. To mi nekako ne liči na uravnotežen ozirisov kantar.
- A ko kaže da mora da bude uravnotežen baš pri svakom merenju, a osim toga jesi li siguran da vidiš baš sve što se važe?
- Pa..
- Šta misliš zbog čega si nam opet dopao ovamo?
- To ste ustvari htele?
- To smo zahvljujući Hermini, konačno uspele, ali da smo samo to htele...
- Šta?
- Ne znam ni ja sve, samo nastavi molim te, na to ćemo se još vraćati.
- Dobro, njih četiri su se sastale to veče na obalu kod Šlajhertovg mlina, ja sam izvisio, a tvoj tata je ostao da te dadilja. Kod Lojca na bilijaru igralo se bez najboljih, Franc i gejzbleri su brljavili kako mi papučarimo dok su nam dame ko zna gde. Eto zašto sam bio ljut. Jel me sad razumeš?
- To je nerazumno, ali mogu da osetim da ti je bila povređena sujeta.
- Jeste, ja sam sujetni magarac, a vi ste super.
- Ako nastaviš tako, bez veze, da se ljutiš pogubićeš sećanja. Reče malopre da se nekih stvari na možeš setiti. Ne zaboravi, tu si nečijoj ljubavi zahvaljujući.
- Ahmmmmmm. – i to je valjda neki odgovor pomislih.
- Elem, sedeli smo ovde u kuhinji i ćutali, ti si spavala u krevetiću do peći i čuo se samo zidni sat.
- Zar nisam bila u kolevci? Mama mi je uvek govorila da me je ljuljala u kolevci.
- Ona možda, ali kada te je ostavljala samu, uvek te je spuštala u onu korpu za veš i to na šamlicu do peći u kuhinji.
- Da, to se uklapa. Ti si izgleda stvarno Hans.
- Pa zar nismo završili sa probama?
- Sad jesmo. To Hermina sigurno nije mogla da zna, znači da te nije skrpila samo od svojih sećanja i životne čežnje.
- Pa na šta bih ja onda ličio, na Frankenštajna?
- Spolja se ne bi ništa primetilo. Iznutra bi bio još i mnogo gori, to se već dešavalo.
- Hvala ti, nego hoćeš li da ti dovršim priču? – osetio sam da je ova žena hladna kako veštica, da kao. Hteo sam da zbrzim priču kao novinarski izveštaj sa lica mesta. Ništa me više nije vuklo da štrikam poluistinitu priču, bogatu efektima, jer sam video da nema šanse da izazovem i tračak emocija u njoj. Uvideh tada da je čitavo moje pripovedanje ustvari jedan veliki flert i da je ako ne nailazi na bilo kakvu emotivnu reakciju isto kao i flert, potpuni fijasko. Flert, ej, a sa kim? Sa celim svetom, pomislih. Ne, nego samo sa pola sveta, kao da sam nakratko video crni uvojak.
- Slušam - prekide mi nit.
- Da, sedeli smo tako i onda je negde, oko deset došla stara Lota da pripomogne oko čuvanja, jer znaš beba od šest meseci je suviše velika odgovornost za dva muškarca.
- I vas dvojica ste odmah otrčali na bilijar.
- To smo hteli, ali putem sam predložio Hermanu, da je bolje da ne idemo ovako kasno kod Lojca. Kao prvo, ubili bi nas od zezanja, drugo, verovatno više ni ne igraju, jer niko od njih posle tri piva ne može da drži štap u rukama, a popili su do sada ko zna koliko. Tih godina se mnogo više pilo i gostione su radile dok ima gostiju, u svakom ratu ti je tako.
- Nagovorio si ga znači, da banete iza Šlajherta na obalu.
- Nisam hteo da banemo i nisam ga nagovarao. Hteo sam da se prišunjam i vidim šta rade. Možda da izvedem neku glupost, ali čak ni to, više nisam bio ljut.
- To te je izgleda i spasilo.
- Čega, pa i tako sam poginuo posle četiri meseca?
- A, gde bi se vratio?
- A gde sam se vratio? Možda bih zavredeo nešto bolje od Sombora?
- Još si mlad za to pitanje, ali seti se samo svoje babe Ani. Dobro se priseti. Ko te čuvao i sačuvao ili još bolje šta bi postao da nije nje?
- Hm. – još jedna lavinica delova koji se uklapaju u slagalicu.
- Hm, nastavi, jer polako je već vreme da se odmoriš.
- Dobro. Prvo smo prišli iza mlina, ali tamo je sve do obale bilo obraslo žbunjem. Napravili bismo buku, a od žbunja se skoro ništa nije videlo. Video sam da na obali gori vatra i to je sve. Osim toga tu na obali je bilo mnogo trske, a tek ona je bučna, tako da nismo mogli čak ni u plićak. Jedino je obala, baš tamo gde su napravile vatru, bila bez trske. Znao sam dobro to mesto. Tu je bio peščani nanos, najbolje mesto za kupanje i sunčanje. Sa puta zaklonjeno mlinom, uzvodno i nizvodno trskom, a sa vode i sa neba, kao na dlanu, sunca po ceo dan. Problem je bio što tvoj otac nije nikad naučio da pliva. Ustvari ne znam zašto, skoro niko u selu nije znao da pliva.
- Znam, mama mi je često pričala, kako si ti valjda jedini u društvu znao da plivaš i nikad nije mogla da shvati, da se devojka tako zaljubi u nekoga samo, zato što zna da pliva.
Pričala je još o svemu, jedino se nije dotakla jedne veoma važne ličnosti čiju nameru sam naslućivao skoro u svemu čega se dotakla tokom večeri.
Posle grancli sa crnim švapskim višnjama Liza iznese na sto bocu crnog vina i dve čaše
- Htela bi nešto da vas pitam. – poče natočivši i nakon mog upitnog pogleda brzo dodade – ovo više nije proba. Samo sam radoznala.
- Recite.
- Volela bih da mi ispričate šta se desilo u noći kad su uhapsili vas i mog oca.
- Zna li ona za ovo? - upitah
- Ne, ali bude li htela moraću da joj kažem.
- Zašto?
- Ja sam stala na Hanino mesto.
- Logično.
- A možda ne znate, Hana je bila tek četvrta.
- Znam. Vazduh, razum, ali zašto tek. To kažete kao da ste vas četiri u zmiji a ne u krugu.
- Upravo tako.
- Ali onda vam ne bi uspelo ovo sa mojim sećanjima.
- I nije. Uspelo je Hermini samoj. Ona je ju je oduvek ubeđivala da zmija mora da se ujede za rep, da bi smo išta ostvarile, ali badava. Prvo nije htela ni da čuje, a posle, tek kad umalo nismo sve stradale, jedva je nekako priznala Hermini, ali je i dalje nastavila po svome i zato nismo skoro ništa uradile.- bogami Malena, bila si u pravu, dobiće lekciju. Samo ne znam hoću li u tome uživati ili će mi je biti žao.
- Sad ovako. ispričaću ti šta se desilo sa mnom i tvojim ocem, a ako ona zaželi da čuje, slobodno joj reci sve, što ti budem rekao. Ako hoćeš, pazi, samo ako misliš da je to u redu, ne pada mi na pamet da te primoravam, reći ćeš joj i ovo ali od reči do reči.
- Reci.
- Pozivam se na njeno priznanje. U krugu ste ......... .....!
- Ali ti ne možeš da staneš na Herminino mesto. Ona je treća.
- Voda?
- Da.
- Naravno. Ne mislim da stanem ni na mesto moje babe. Stojim samo tamo gde mogu da stojim, Tamo gde ste me postavile.
- Da.
- Hvala ti. Hoćeš li da ti ispričam priču o dva naivna, a zaljublena od kojih jedan dobi kćer imenom Liza Šmit.
- Mama mi je puno puta pričala o svemu i ne znam koliko je u tome istine, ali ostavila mi je jako lepo sećanje na oca, ne bih želela da tu uspomenu kvarim nekim detaljima krute istine. Znaš, ja sam već u godinama, uopšte mi ne treba da menjam tu sliku o njemu i njoj, pa sam te zato samo zamolila da mi ispričaš ono što mama nije znala i molim te, ne interesuje me kako je stradao. Zvanična verzija mi sasvim odgovara.
- To veče smo trebali da idemo na bilijar. - počeh. - Bilo je leto i vruće, kao danas. Hermina je rekla da moraju Irmi oko nečega da pomognu, što me je ljutilo, iskreno rečeno. To je bilo već peti ili šesti put tog meseca i bivalo je sve češće. Ono što me je ustvari ljutilo bio je ton, kojim je ona to govorila. Kao idemo, moramo da joj pomognemo, bez da se ja tu nešto pitam i uvek tim istim jednoličnim tonom i kada pitam, šta je to što joj vas dve pomažete, ne znaš ti, to su neke naše stvari. Bez objašnjenja. Pa valjda zaslužujem da me bar slaže? Znao bih da joj nešto značim, kad se već trudi oko laganja. Selo je zuckalo o veštičarenju, ali to je u to vreme bio jeftin trač, na koji se niko nije obazirao. Skoro svako je imao nekog na frontu, a već ih se dosta vratilo na groblje, tako da čaranje iz ovog ili onog razloga nije bilo ništa posebno. Ja tada, generalno u to nisam verovao, a i tvoj otac i ja živeli smo malo izvan svih tih stvari. Ustvari izvan svih tih svakodnevnih stvari – Zaćutah odjednom. Imao sam odjednom osećaj da mi neke stvari ne dostaju u sećanju.
- Čini mi se da se nekih stvari ne mogu setiti. – rekoh poluglasno. Liza je sedela mirno kao mumija i nije pokazivala ni najmanju nameru da me prekine.
- Izgleda si se tada bio stvarno naljutio na Herminu – reče najzad nekako ledeno.
- Pa, ne znam, uvredilo me je sve to kao..
- Šta je to u tebi, što devojka koja te voli može da uvredi? – švapski naglask je samo podvlačio racionalnu hladnoću. Odmah zaustih da se vadim kako tada nisam bio ni siguran da me Hermina stvarno voli, ali nešto mi došane da to nije pravi odgovor, nešto crno kao zift.
- Okej, bio sam ljubomoran. – rekoh i tog trenutka mi sine, – ali sam potom platio nemoguću cenu. To ne može biti.
- Zašto ne bi moglo?
- Lizo, zato što sam se pokazao kao klinac, a i bio sam klinac od 16 godina, zaradio sam pogibiju. To mi nekako ne liči na uravnotežen ozirisov kantar.
- A ko kaže da mora da bude uravnotežen baš pri svakom merenju, a osim toga jesi li siguran da vidiš baš sve što se važe?
- Pa..
- Šta misliš zbog čega si nam opet dopao ovamo?
- To ste ustvari htele?
- To smo zahvljujući Hermini, konačno uspele, ali da smo samo to htele...
- Šta?
- Ne znam ni ja sve, samo nastavi molim te, na to ćemo se još vraćati.
- Dobro, njih četiri su se sastale to veče na obalu kod Šlajhertovg mlina, ja sam izvisio, a tvoj tata je ostao da te dadilja. Kod Lojca na bilijaru igralo se bez najboljih, Franc i gejzbleri su brljavili kako mi papučarimo dok su nam dame ko zna gde. Eto zašto sam bio ljut. Jel me sad razumeš?
- To je nerazumno, ali mogu da osetim da ti je bila povređena sujeta.
- Jeste, ja sam sujetni magarac, a vi ste super.
- Ako nastaviš tako, bez veze, da se ljutiš pogubićeš sećanja. Reče malopre da se nekih stvari na možeš setiti. Ne zaboravi, tu si nečijoj ljubavi zahvaljujući.
- Ahmmmmmm. – i to je valjda neki odgovor pomislih.
- Elem, sedeli smo ovde u kuhinji i ćutali, ti si spavala u krevetiću do peći i čuo se samo zidni sat.
- Zar nisam bila u kolevci? Mama mi je uvek govorila da me je ljuljala u kolevci.
- Ona možda, ali kada te je ostavljala samu, uvek te je spuštala u onu korpu za veš i to na šamlicu do peći u kuhinji.
- Da, to se uklapa. Ti si izgleda stvarno Hans.
- Pa zar nismo završili sa probama?
- Sad jesmo. To Hermina sigurno nije mogla da zna, znači da te nije skrpila samo od svojih sećanja i životne čežnje.
- Pa na šta bih ja onda ličio, na Frankenštajna?
- Spolja se ne bi ništa primetilo. Iznutra bi bio još i mnogo gori, to se već dešavalo.
- Hvala ti, nego hoćeš li da ti dovršim priču? – osetio sam da je ova žena hladna kako veštica, da kao. Hteo sam da zbrzim priču kao novinarski izveštaj sa lica mesta. Ništa me više nije vuklo da štrikam poluistinitu priču, bogatu efektima, jer sam video da nema šanse da izazovem i tračak emocija u njoj. Uvideh tada da je čitavo moje pripovedanje ustvari jedan veliki flert i da je ako ne nailazi na bilo kakvu emotivnu reakciju isto kao i flert, potpuni fijasko. Flert, ej, a sa kim? Sa celim svetom, pomislih. Ne, nego samo sa pola sveta, kao da sam nakratko video crni uvojak.
- Slušam - prekide mi nit.
- Da, sedeli smo tako i onda je negde, oko deset došla stara Lota da pripomogne oko čuvanja, jer znaš beba od šest meseci je suviše velika odgovornost za dva muškarca.
- I vas dvojica ste odmah otrčali na bilijar.
- To smo hteli, ali putem sam predložio Hermanu, da je bolje da ne idemo ovako kasno kod Lojca. Kao prvo, ubili bi nas od zezanja, drugo, verovatno više ni ne igraju, jer niko od njih posle tri piva ne može da drži štap u rukama, a popili su do sada ko zna koliko. Tih godina se mnogo više pilo i gostione su radile dok ima gostiju, u svakom ratu ti je tako.
- Nagovorio si ga znači, da banete iza Šlajherta na obalu.
- Nisam hteo da banemo i nisam ga nagovarao. Hteo sam da se prišunjam i vidim šta rade. Možda da izvedem neku glupost, ali čak ni to, više nisam bio ljut.
- To te je izgleda i spasilo.
- Čega, pa i tako sam poginuo posle četiri meseca?
- A, gde bi se vratio?
- A gde sam se vratio? Možda bih zavredeo nešto bolje od Sombora?
- Još si mlad za to pitanje, ali seti se samo svoje babe Ani. Dobro se priseti. Ko te čuvao i sačuvao ili još bolje šta bi postao da nije nje?
- Hm. – još jedna lavinica delova koji se uklapaju u slagalicu.
- Hm, nastavi, jer polako je već vreme da se odmoriš.
- Dobro. Prvo smo prišli iza mlina, ali tamo je sve do obale bilo obraslo žbunjem. Napravili bismo buku, a od žbunja se skoro ništa nije videlo. Video sam da na obali gori vatra i to je sve. Osim toga tu na obali je bilo mnogo trske, a tek ona je bučna, tako da nismo mogli čak ni u plićak. Jedino je obala, baš tamo gde su napravile vatru, bila bez trske. Znao sam dobro to mesto. Tu je bio peščani nanos, najbolje mesto za kupanje i sunčanje. Sa puta zaklonjeno mlinom, uzvodno i nizvodno trskom, a sa vode i sa neba, kao na dlanu, sunca po ceo dan. Problem je bio što tvoj otac nije nikad naučio da pliva. Ustvari ne znam zašto, skoro niko u selu nije znao da pliva.
- Znam, mama mi je često pričala, kako si ti valjda jedini u društvu znao da plivaš i nikad nije mogla da shvati, da se devojka tako zaljubi u nekoga samo, zato što zna da pliva.