ČIKA ACA

Pišući o tetka Dani, nisam mogla da se ne setim još jednog divnog čoveka, prijatelja, roditelja... čika Ace.
Bio je otac našeg druga, u društvu znan po imenu čika Aca, na raznim druženjima pominjan je sa simpatijom. Ja sam ga srela kada smo jednom prilikom čekali Novu godinu kod njih u kući. Kad se 31. Decembar opasno približio, a mi nismo imali gde – čika Aca je sa tetka Milankom i bakom odlazio u komšiluk, a nama ostavljao prazan i slobodan prostor. Prethodno bi nam spremio nešto hrane, ostavio zalihu pića... za slučaj da popijemo ono što smo sami spremili. Ujutro je bio voljan da razvozi društvo po kućama. Imao je i vikendicu blizu Tise i za npr. Prvi maj se nije ni postavljalo pitanje gde se ide. Čak i kad bi mu sin ostao u Novom Sadu – društvo je uzimalo ključ od čika Ace i odlazilo na vikendicu. Jedne godine, dok smo još bili mladi za vozačke dozvole, ostali smo na vikendici preko noći, temperatura je bila toliko niska da smo se stvarno smrzavali. Sasvim iznenada, pojavio se čika Aca sa plinskom grejalicom koju je jedva uspeo da nabavi! Godinama smo odlazili na tu vikendicu, u većem ili manjem društvu i nikad se nije postavljalo pitanje možemo li. Nikad nismo dobili ni jednu jedinu zamerku za ugažen luk, polomljenu granu, ostavljen nered...
Svu svoju toplinu, originalnost, odgovornost, razumevanje, čika Aca je iskazao je u, valjda, najtežim trenucima za moju porodicu i mene. Dan nakon tatine sahrane, kada su obavljene sve formalnosti, a brat, mama i ja (konačno) ostali sami, posetili su nas čika Aca i njegov sin. Mnogo puta sam proživela taj trenutak... Stao je (tačno se sećam mesta gde se to desilo), toplo zagrlio brata i mene i rekao: „Deco... nemate više oca i tu se ništa ne može. Ali, ako vam treba pomoć, savet, bilo šta... molim vas, obratite mi se. Oca ne mogu da vam zamenim, ali možda ću moći nekad da pomognem. Savet ćete dobiti... da li će biti dobar, to ne znam.“
I pomogao je. Mnogo puta.
Bio je zabavan, vedrog duha i pun duhovitih opaski o ljudima, događajima, životu...
Bio je retko pažljiv, brižan i požrtvovan otac. I ne samo da je njegov sin uvek mogao da se osloni na njega, već i čitavo naše društvo. Tokom studija, dolazio je u Novi Sad i donosio hranu (odlično je kuvao, a neke njegove specijalitete teško da će iko zaboraviti), a njegov razmaženi sin (sjajan je čovek, zaista, ali je i razmažen) je to malo i zloupotrebljavao... Znao je čika Aca to... ali je uživao uz neizostavno gunđanje. Bio je veliko gunđalo i kritičar! Večita inspiracija tu su mu bili sin i žena. Kad god prelazim Pančevački most ne mogu da se ne setim komentara: „Kad su gradili taj most, nisu znali da će Saša raditiu u Beogradu. Inače bi napravili još neku traku... da može više da šeta iz jedne u drugu!“ Kada je Saši palo na pamet da bi, možda, išao u Kanadu – čika Aca je prodao vikendicu i skupio novac za sve što je trebalo. To što Saša nije iskoristio iseljeničku vizu i ostao ovde, služilo je samo zato da čika Aca pravi viceve i kritikuje sina... A u stvari bi teško podneo njegov eventualni odlazak na drugi kraj sveta.
Kada se moj brat ženio, čika Aca je imao ulogu domaćina. Bio je vrlo ponosan, vrlo srećan i zadovoljan tom ulogom. Inače, mog brata je uveliko nazivao „sinom“. Mnogo puta nam je pričao kako mu je noga poplavela kad ga je „Milanka šutnula“ pošto je na svadbi izjavio: „Naš mladoženja je lepši!“ Uz to je obavezno išao i dodatak. „Šta ima da me šuta. Kad je lepši!“ Naravno, milion puta je ponovio kako smo sve besprekorno organizovali i pripremili, kako nije našao ni jednu manu, niti zamerku.
Vremenom se sprijateljio i sa mamom, dolazio po nju da je vozi kod njih na druženje, pogotovo kada su neki praznici i kada je znao da smo mi otišli, a ona je sama... naravno, prijateljstvo sa mamom značilo je da se i ona upisala u listu onih na čiji račun je pravio viceve. Dopala mi se njegova izjava: „Ima 100 mana. Ali i 101 vrlinu. Zato je volim“
Vešt i spretan u skoro svim poslovima oko kuće, malo – malo pa je dolazio da pomogne: okreči fasadu, popravi oluk, napravi police u mojoj sobi, postavi komarnike... Kad je brat gradio radionicu, pojavio se problem sa zidarima. Čika Aca je sa ocem još jednog našeg druga završio posao. Niko ga nije zvao, niko od njega to nije očekivao... čovek je samo došao da obiđe i vidi šta se dešava .
O svemu je imao mišljenje, bio spreman da ga obrazloži u svako doba i verovao da je uvek u pravu. Sve to je prezentovao na tako simpatičan i originalan način da, čak i ako se ne slažete sa njegovim mišljenjem – želeli ste da čujete ono što ima da kaže po više puta.
Kada sam ja otvarala igraonicu, već je bio prilično ozbiljno bolestam I fizički nije mogao mnogo da pomogne. Tetka Milanka mi je ispričala kako je bio nesrećan zbog toga. „Svima sam pomogao... a sad kad njoj trebam – ne mogu“ Na otvaranju mi je tutnuo novac u ruku i rekao: „Evo ti akontacija... kad Milanka ide na pijacu da može da me ostavi kod tebe da me čuvaš!“
Govorio je da je čovek živ dok ima ko da ga se seća. U šali sam mu odgovarala da onda ne treba da se brine: Njega će se mnogi dugo sećati.
Dan kada je čika Aca napustio život, jedan je od najtužnijih u mom životu. On nije samo obećao da će nam manjati oca – on je to, tokom svih tih godina i radio. Nikada neću zaboraviti kako je reagovao kada sam ga nazvala ocem. „Ništa lepše nisi mogla da mi kažeš“, rekao je glasom koji je drhtao.
Moja porodica nije imala većeg i boljeg prijatelja od njega.
Još jedan događaj vezan je za taj dan... koji je tako u njegovom duhu.
Naime, mom bratu je javljeno da je umrla majka njegovog kuma i jedan deo društva se spremio za sahranu koja je bila u susednom mestu. Kada su stigli i njenom mužu izjavili saučešće, on ih je malo čudno pogledao. Kada su se našli na sahrani, sve im je delovalo malo neobično... Ispostavilo se da je umrla sasvim druga žena, odnosno ne majka, već tašta bratovog kuma. Samo što nisu prasnuli u smah kada su to ukapirali! Prepričavajući taj događaj, moj brat je sa puno simpatije u glasu rekao: „Ej, ako ima nešto... onaj matori je umešao prste! I crkava od smeha... negde!“
I meni se tako čini. A ako "ima nešto" raduje me da čika Aca može biti ponosan na svog sina i njegovu porodicu, kao i na činjenicu da je još uvek živ. Nema dana a da ga bar ne pomenemo. :heart:
 
LJILJA MMM;bt104977:

Za tebe....od mene......moja omiljena.....snaga i nežnost.
Priča je......topla, nežna......i jako prija....:heart:
Hvala ti, puno, puno... Prelepa je. I ja obožavam tu kombinaciju. :ok:
Pošto mi je rođendan u maju, kad već ima tih lepih, pravih, domaćih ruža, čika Aca mi ih je redovno donosio... uz obavezan komantar: "Ove i mirišu!" :)
 

Back
Top