Rano jutros doprijelo mi je negdje do mozga da mi je život postao trasa autoputa, kroz koju prolaze svi ti neki automobli..sa planom, bez plana vožnje..voze gore-dole, potpuno sve to iracionalno. Događaj se mjenja drugim događajem, umirem, radjam se, sve to prolazi nekako kraj mene, iako ulazi unutra. Ali, unutra ništa kao da nema, ili mi je suštastvenost, ono što zapravo ja stvarno jesam, odnesena još odavno, i sklonjena na bezbjedno mjesto, u neku rupu, medjuprostor, medjudimenziju vremena i prostora, koju ni ja više ne umijem da nadjem. I ako me svi ti poslovi ne ubiju, a neće, jer jedino što brže uradim nego što se prihvatim nekog novog, glupog posla, jeste što isti još brže otkačim, svakako će me zveknuti neka od tih žena, jer žene su..iebena priča. Ukapirao sam da bježim od žena ženama, i da je to, istina, ponekad i pametno, ali je u suštini iebeno samoubistvo. Jutros sam jedva prokletu živu glavu izvukao..ona je tridesetogodišnjakinja, razvedena, bez djece, i kretenu nije bila dovoljna krevetečina, no se potrudila da mi sistematski zagorča život, samo zato jer je tu još uvijek bila jedna od prije, mlađa, i sa nekim drugim komparativnim prednostima (razvedeni, posesivni frik je imao fenomalne none). E sad, to je iebeno vrzino kolo, jer jedna proističe iz druge, koja je posljedica one nekad treće, i sve se to tako proteže do u pichqu materinskog velikog praska, kad su se prasnuli i začeli ovog kretena sa ove strane tastature. A sutra je Beer fest, na kome se nalazim sa jednom finom, mada potpuno ludom, koja će vjerovatno sutra veče da mi sve pokloni, dok će u subotu staklom otetim od svih tih očiju da mi razreže vene, jer ko zna kakva je krv u njima.
Tragedija u svemu tome jeste da ja zbilja nisam takav. Stvarno. Ja sam iebeni idealista, romantik. Na neki svoj način. Mislim da je to pravi način. E sad, što živim sa humanoidima, koji su siebali svaku prokletu dobru stvar, to nije moja krivica. Njihovo perverziranje romantike dovelo je do toga da je moja romantika potpuno devalvirana, te da je niko i ne pojmi. Jer, svuda oko mene samo su prazne oči, prazna srca. Ebem li ga, ja tražim uvijek i svuda taj sjaj, ali samo me okružuje meso, meso..sve puno sirovog mesa, nigdje topline, nigdje duše. Ima, doduše, kompleksa, obavijenih celofanom kobivativne emocije, ali sve je to go qurac. Da cijela ova priča oko života, odrastanja, sazrijevanja..bla bla..nije samo obična iluzija i igra čula, totalno bih poludio. Ovako, sve mu dodje kao lud san, gdje je sve nepovezano i besmisleno, i upravo taj totalni besmisao te tjera da se us*ereš od svega toga.
Ne znam..pjevušim jutros It`s all over now, baby blue..do đavola, sve mi se one sublimiraju u moju Baby blue, koja je iz ko zna koje jebene fantazije ovog bolesnog uma..pitanje za milion dolara: zbog čega je ludilo ženama ipak privlačno?
Tragedija u svemu tome jeste da ja zbilja nisam takav. Stvarno. Ja sam iebeni idealista, romantik. Na neki svoj način. Mislim da je to pravi način. E sad, što živim sa humanoidima, koji su siebali svaku prokletu dobru stvar, to nije moja krivica. Njihovo perverziranje romantike dovelo je do toga da je moja romantika potpuno devalvirana, te da je niko i ne pojmi. Jer, svuda oko mene samo su prazne oči, prazna srca. Ebem li ga, ja tražim uvijek i svuda taj sjaj, ali samo me okružuje meso, meso..sve puno sirovog mesa, nigdje topline, nigdje duše. Ima, doduše, kompleksa, obavijenih celofanom kobivativne emocije, ali sve je to go qurac. Da cijela ova priča oko života, odrastanja, sazrijevanja..bla bla..nije samo obična iluzija i igra čula, totalno bih poludio. Ovako, sve mu dodje kao lud san, gdje je sve nepovezano i besmisleno, i upravo taj totalni besmisao te tjera da se us*ereš od svega toga.
Ne znam..pjevušim jutros It`s all over now, baby blue..do đavola, sve mi se one sublimiraju u moju Baby blue, koja je iz ko zna koje jebene fantazije ovog bolesnog uma..pitanje za milion dolara: zbog čega je ludilo ženama ipak privlačno?
