SAMA

Sama idem doma. I ne plaše me sjene. I ne skačem na svaki zvuk. I unaprijed znam da se neću bojati zaspati u mraku. Sama. Bez upaljene svjetiljke. Jer me nije briga.

Zbrčkana. Totalno. Mjesec se ne vidi, tek blijedi odsjaj. Jer je Nebo zastrto.

Zagrljaj.
Ruka u ruci.
Nemoj mi biti tužna. Ne želim da ti kompliciram dane. Ti živiš dok mi uzvraćaš kad te zadirkujem. Ne daj da ti uništim dane.
Zagrljaj.
Sunce moje malo.
Poljubac u vrh nosa.
Zagrljaj.

Zagrljaj.
Nema plakanja. Nema. Pokušavam se prisjetiti savjeta za zaustavljanje plača. "Pokušaj razmišljati od čega je sastavljena neka stvar u tvojoj blizini."
Ili je to za zaustavljanje nekontroliranog smijeha?
"Usmjeriti pogled prema gore" bi onda moglo zaustavljati suze.
Svejedno.
Usmjeravam pogled prema gore i rastavljam umom strop na sastavne dijelove.
U zagrljaju.
"Samo ponavljam gradivo od jučer. Nema plakanja, otmjeno, damski."Možda sljedeći put ja budem hrabrija.
Pa priznam ti da sam se navikla na tebe.
"Bit ću hladna, bit ću super."
Možda. Ne znam. Ne mogu.
Trebam Zagrljaj.
Rezignacija. Nečega.