Optimizam

Ovaj pojam (kao i onaj suprotan koju ne volim ni da izgovaram) naučila sam, verovali ili ne - iz stripova. Istina je da je moja učiteljica, objašnjavajući zašto su stripovi beskorisni, kao glavni razlog navela podatak da teško da ćemo iz njih naučiti neku novu reč - ali, eto, mene su Komandant Mark i Žlosna Sova, kao i Zagor i Tex Viler i njegova ekipa (Blek Stenu sam manje volela - nemam pojma zašto) - nečemu i naučili :).
Kao i za većinu stvari u životu, jedno je naučiti reč i prihvatiti njeno značenje, a drugo je taj pojam suštinski razumeti. Za ovo drugo, kod optimizma, meni su bile potrebne godine...
Da li sam ja optimista u životu, ne bih sa sigurnošću mogla da tvrdim, ali iskreno verujem da naginjem ka tome i iskreno se nadam da jesam.
A najveći optimista kojeg sam ikad upoznala (mislim da sa ove distance i u ovom životnom dobu, smem to da tvrdim) je moj deda po majci (koga ću samo sad nazvati tako, jer je on mrzeo reč "deda" i zvali smo ga po imenu - Laza).
Njegovo shvatanje života, sveta oko sebe, teško da je moguće preneti rečima, znam da je to za mene prevelik zalogaj, pa ću samo prepričati par događaja koji su mi se baš urezali... a nekako su mi za njega karakteristični.
Inače je bio jedinac (silom prilika, brat mu je umro još kao dečak), pa su ga mazili i pazili... i više nego što je trebalo. Stariji ljudi su pričali da je bio "bećar" ali na neki svoj nenametljiv način, da su mu sve želje bile ispunjavane i da je on znao da u tome uživa.
Prva žena mu je umrla ubrzo nakon što je rodila devojčicu, kasnije se oženio mojom babom (i nju smo zvali po imenu Maca, ja joj tepala "Mariškica") i sa njom dobio još dve ćerke. I ako je za ono vreme, pogotovo za selo, bilo veoma važno imati sina (gotovo stvar prestiža) i Maca je zbog toga prilično patila i želela da proba još koji put, on je imao drugačiji stav. "Da je Bog hteo da mi da sina - imao bih ga. Sa dve žene - imam tri ćerke, neka su žive i zdrave!" I to je za njega bilo "gotovo poglavlje", jednostavno je tako prihvatio stvari i bez imalo tuge nastavio da živi...
Kažu da je "počeo da radi" tek nakon što su mu roditelji umrli i pošto je morao da preuzme brigu o svemu. Ja uopšte ne sumnjam da je odmah bio "gazda", jer je nekako imao to u sebi. Kao što je sve u životu prihvatao prirodno i sa lakoćom - tako je vodio i svoje seosko imanje.
Ono što je meni za divljenje, je rezon koji je imao kada su ćerke u pitanju. Neposredno nakon rata, kada se na selu nije živelo ni malo lako, kada nije bilo ni metra asfaltnog puta do susednog mesta, a u njihovom selu samo šest razreda osnovne škole - on je odlučio da ih školuje.
Ta ideja je postojala još sa najstarijom ćerkom, ali je o njoj brinula baba, njegova majka, i kako se ona tome suprotstavljala - Laza je popustio.
Kada je, četiri godine kasnije, mama završila četvrti razred osnovne škole, babu više niko nije pitao za dozvolu. Laza je imao prijatelje u varošici, središtu opštine, koji su prihvatili da mama stanuje kod njih i time su svi problemi bili rešeni. Na komentare iz sela tipa. "jao... žensko dete daješ od kuće", Laza je odgovarao: "Pa šta? Ako je pod "staklenim zvonom", uz tebe, naravno da će da "valja" (lokalni izraz koji označava pojam koji bi se najpre mogao opisati kao "devojačko poštenje", smernost, ponašanje u svakom smislu). Pusti je među svet, pa ćeš onda videti kako si je vaspitao i šta si uradio".
Kada su, uz velika odricanja i ni malo lako, "iškolovali" ćerke i one se osamostalile, onda je moj Laza smislio da pravi novu kuću. Stara kuća bila je u sasvim pristojnom stanju, a kako su tamo živeli samo Maca i on, bez izgleda da se iko od dece jednog dana vrati - nije delovalo logično da se pravi nova kuća. Lazi jeste. Jednostavno je odlučio, srušio staru kuću, našao majstore (cigle je godinama ,alo po malo dovlačio i "lagerovao" - u to doba je selo imalo ciglanu) i počelo se sa gradnjom. Jedini odgovor koji je imao, bio je osmeh (njegov, karakterističan... i sad ga vidim :heart:) i "Hoću ja malo da uživam u novom!"
Podigao je lepu porodičnu kuću, sa sobama za njega i Macu i još tri: za svaku ćerku po jednu. Dakle, nije se zidalo zdanje "da selo vidi", nije se pravila velika kuća "sa ulice" da bi se živelo u skromnoj "letnjoj kujni" koju niko ne vidi. Kod Mace i Laze je sve bilo praktično i sasvim primenljivo.
On i ja smo od uvek imali neku zajedničku crtu, oduvek je on bio moj favorit (mada sam i Mariškicu obožavala) i to se nekako znalo... osećalo. Zanimljivo je da je pored trojice unuka, rođenih pre mene, on najviše pažnje poklanjao meni...
Bistar, radoznao po prirodi, uvek je ulagao u novu tehniku i tehnologiju i po tome bio poznat u selu. Nikad neću zaboraviti bistar, pametan odgovor koji sam dobila na, u šali izrečenu ideju da prodamo deo zemlje (sad se više ne sećam koliko "lanaca") da bismo kupili stan u Novom Sadu za brata i mene kad smo pošli na studije: "E, pile moje, zemlja se ne prodaje da bi se kupio stan. Zemlja se obrađuje i radi da bi se zaradilo za stan. Jer zamlja će da kupi stan, a kad jednom prodaš zemlju i kupiš stan - više nikad nemaš zemlju". Milion puta sam to (sa neskrivenim ponosom) ispričala na raznim mestima. I danas me boli duša što se ta ispravna logika pokazala pogrešnom... u nekom novom društvu, sa nekim drugim sistemom vrednosti. Potpuno poremećenim.
Kada čovek čitav svoj životni vek provede na zemlji, obrađujući je i iznalazeći i prihvatajući nova i bolja rešenja, nauči i da se protiv prirode ne može. Nauči da ima boljih i gorih godina i da je svaka dobra, posledica rada i ulaganja i u nekim lošim.
Ono što u životu neću zaboraviti je jedna od tih baš jako loših godina, kada smo sa zaprepašćenjem gledali poluprazne prikolice obranog kukuruza, istovarali "krezube" klipove višestruko sitnije od najsitnijeg u nekim dobrim godinama. Tužno je izgledala poluprazna kotarka (uvek smo imali toliko kukuruza da smo punili dve, a deo istovarali u šupu... nekad neku prikolicu i na sred dvorišta - jer je sve pretovareno), meštani su se hvatali za glavu svesni da je prinos višestruko podbacio. Laza je, radeći svoj posao (stoka, pčele... uvek je imalo nešto da se radi, kukuruz smo istovarali mi), prolazeći pored kotarke, bacio pogled na kukuruz... U želji da ga utešim (kako?) kažem: "Baš je podbacilo ove godine. Svima.", a on, mrtav-hladan kaže: "Dobro je. Biće dosta za nas! Biće skuplje svinje... a bilo je ove godine dobro i žito. A tek meda što imamo! Ne može sve da bude dobro u istoj godini!" I tu se već osmehuje sa simpatijom... On je sve radio sa voljom, ali pčele... e to mu je bilo čisto i isključivo zadovoljstvo (pola sela je naučilo pčelarenje i dobilo prvi roj od njega).
Ako treba da sažmem priču i objasnim pojam optimizma, on je za mene sadržan u toj tužno praznoj kotarci sa kukuruzom i Lazinom osmehu, objašnjenju, rezonu...
Bio je čovek koji je imao uvek planove za naredne dve-tri-četiri godine: "Sad ćemo kupiti još jednu "onu" prikolicu, iduće godine ćemo prodati ovaj i kupiti nov kombajn i staviti fasadu na kuću, a one tamo ćemo napraviti novu šupu". Nikad se nije umorio, uvek je živeo tako kao da je ispred njega bar još isto toliko godina koliko je i iza... Teško je to pretočiti u reči... jednostavno, imali smo sreće da se nađemo u blizini, da živimo i učimo uz nekog ko je tako zdravo, normalno, logično, ispravno rezonovao ne komplikujući ništa bez potrebe.
Jedino od čega je bežao bila je starost. U neku ruku je od nje i pobegao... teško da ga je neko mogao doživeti i zapamtiti kao - starog čoveka. Jednostavno, on to nije mogao biti, bez obzira na godine.
Jednom prilikom, negde pri kraju srednje škole, otišla sam kod Mace i Laze sa drugaricom. Mislim da se i ona dan danas seća koliko se smejala na njegovu priču o "mašini za podmlađivanje". Navodno, čuo je da je u Americi "izmišljena" takva naprava i on je rešio da sve proda i ode da se podmladi. Jedini problem je bio što je sistem takav da "u mašinu" uđu dvoje starih, a izađe jedan mlad. Naravno, pre ulaska ne zna se ko izlazi... I, po sopstvenim rečima, on je bio spreman na rizik, ali - Maca nikako da pristane da ide sa njim. I čitav projekat mu je tako propao. I uopšte je bio pun fazona i priča, a pričao ih je tako simpatično i lepo, da ih se i danas sećamo i prepričavamo ih.
Imao je moj Laza još jako puno divnih osobina, bilo je sa njim mnogo radosnih događaja, ali ovo je trebalo da bude priča o optimizmu.
Za mene je prva asocijacija na optimizam moj Laza i njegov pogled na svet. :heart:
 
LJILJA MMM;bt102145:
sad stigoh da pročitam.....divno napisano....ma vidim Lazu....obećala si mi da ćeš pisati.....došlo vreme da ispuniš obećanje a mene malo da prilečiš :heart:
Moj Laza. On se tako urezao i formirao u meni sa tim svojim nenametljivim autoritetom da uopšte nije lako pisati o njemu. Trudiću se... tim pre ako čitaju oni do kojih mi je stalo. :heart:
 

Back
Top