BANKARI , BANKARI dio 4

Većina onih ljudi koji su se protivili sistemu bili su ućutkivani financijskim pritiscima ili su trpeli javno izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i radio stanica, a on je pažljivo odabirao ljude koji će njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju za poboljšanjem sveta, ali nisu bili svesni da su iskorišćavani. Njihova rešenja su se uvek bavila posledicama problema, a nikad uzrokom.

Postojalo je nekoliko različitih novina - jedne za desno krilo, druge za levo. Jedne za radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se veruje sve dok se nisu doticale istinskog problema. Fabijanov plan se skoro približio svom potpunom ispunjenju. Cela zemlja mu je bila dužna. Kroz obrazovni sistem i medije, on je uspostavio nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli verovati samo ono što je on od njih tražio.

Kad čovek ima mnogo više novca nego što ga može potrošiti na svoje prohteve, šta mu onda uopšte preostaje što bi ga moglo uzbuditi? Za one s mentalitetom vladajuće klase, odgovor je moć - sirova moć nad drugim ljudskim bićima. Dok su u Vladi i medijima bili korišćeni idealisti, pravi rukovodioci koje je Fabijan tražio bili su oni s mentalitetom vladajuće klase.

Većina zlatara su postali takvima. Poznavali su osećaj velikog bogatstva, ali ih ono više nije uzbuđivalo. Tražili su izazov i uzbuđenje, a ostvarenje potpune vlasti i moći nad ljudskim masama predstavljalo je jednu krajnje izazovnu igru. Oni su verovali da su superiorni u odnosu na druge. "Naše je pravo i dužnost da vladamo. Ljudske mase ne znaju što je dobro za njih. One trebaju biti okupljene i organizovane. Vlast je naše pravo po rođenju."

U celoj zemlji Fabijan i njegovi prijatelji posedovali su mnogo banaka i kreditnih agencija. Istina, bile su privatne i odvojeno posedovane. Teoretski, one su predstavljale konkurenciju jedne drugima, ali u stvarnosti radile su vrlo čvrsto i zajednički. Nakon što su ubedili par namesnika, osnovali su jednu instituciju koju su nazvali 'Centar Novčanih Rezervi'. Nisu čak ni koristili svoj novac za to - stvorili su zajam od dela novca iz depozita drugih ljudi.

Ova institucija je spolja davala utisak regulisanja finansijskih poslova od strane Vlade, ali za divno čudo, ni jednom upravniku ili državnom službeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane član upravnog odbora.
Vlada više nije pozajmljivala direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novčanih Rezervi'. Garanciju koja se nudila Fabijanu u smislu da će pozajmljeni novac biti vraćen, predstavljao je procenjeni iznos poreza koji će se prikupiti od naroda sledeće godine. Sve to je bilo u skladu s Fabijanovom namerom da otkloni svaku sumnju da je on taj koji kontroliše finansije zemlje, stvarajući utisak da se tu radi o Vladinoj delatnosti. Međutim, on je iza kulisa i dalje sve kontrolisao.

Fabijan je imao toliku kontrolu nad Vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaša onako kako joj je on nalagao, pa se tako i hvalisao: "Dajte mi nadzor nad novcem neke nacije i neće me zanimati ko donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namesnika se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom nacije. Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvek bila zaračunavana na svaku pozajmicu. Sve više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo dugo, a Vlada više nije bila u stanju plaćati ni kamate, a kamoli glavnicu.

Pored svega toga, ipak je bilo onih ljudi koji su se još uvek pitali: "Novac je jedan sistem koji je stvoren od strane čoveka. Zasigurno se može napraviti takvim da mu služi, umesto da njime vlada?" Međutim, takvih je ljudi bilo malo, a njihovi glasovi su se utapali u jednoj pomahnitaloj trci za nepostojećim interesom ili kamatom.

Administracije i stranačke etikete su se stalno menjale, ali glavna politika se nastavljala, bez obzira na to koja je vlast imala prividnu moć. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bližio se svom ispunjenju. Narodna politika nije značila ništa, narod je oporezovan do krajnjih granica, tako da više nije mogao plaćati. Uslovi za Fabijanov poslednji potez su sazreli.

10% novčanih zaliha bilo je još uvek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo ukinuti na način koji neće pobuđivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su hteli, tako da su još uvek imali nešto kontrole nad svojim životima

Međutim, nije bilo uvek sigurno nositi sa sobom novčanice i kovanice. Čekovi nisu bili prihvaćani izvan lokalnih zajednica i stoga se tražio neki praktičniji sistem. I gle čuda, Fabijan je opet imao spreman odgovor!? Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastičnu karticu na kojoj je bilo upisano ime osobe, njena fotografija i identifikacioni broj. Kad bi ta kartica bila predočena, vlasnik trgovine bi nazvao centralni kompjuter da proveri iznos kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati šta je htela do određenog iznosa.

Isprva, ljudima je bilo dopušteno kupovati za male svote na kredit koji je mogao biti isplaćen mesečno, tako da u tom slučaju kamate nisu bile naplaćivane. Ovo je pogodovalo radnicima koji su radili za platu, ali šta su proizvođači i drugi preduzetnici mogli s tim? Oni su morali instalirati skupu opremu, proizvoditi dobra, isplaćivati dohotke, itd. i prodati robu ili usluge da bi otplatili dug. Ukoliko bi preterali za koji mesec, bila bi im uračunata kamata od 1.5% za svaki mesec duga. Ta svota je iznosila 18% godišnje.

Preduzetnici nisu imali druge nego dodati 18% na prodajnu cenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%) nije bio pozajmljen nikome. U celoj zemlji, preduzetnicima je dat nemoguć zadatak da plaćaju $118 za svakih $100 koje su pozajmili – tih dodatnih $18 nikad nije ni bilo napravljeno.

Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet povećali svoj ugled u društvu koje ih je sada smatralo oličenjem uspeha i poštovanja. Njegova predviđanja u finansijama i ekonomiji sada su prihvatana skoro kao verska ubeđenja.


Pod pritiskom povećanih poreza, mnoge sitne zanatlije i privatni preduzetnici bili su uništeni. Za različite delatnosti bilo je neophodno imati specijalne dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje postalo veoma otežano.

Fabijan je posedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala, a koje su naizgled bile u međusobnoj konkurenciji. Na kraju, svi rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su bile pod Vladinom zaštitom.

Fabijan je želeo da uz pomoć sistema plastičnih kartica eliminiše novčanice i kovanice. Plan mu je bio da kad se takav novac skroz povuče iz opticaja, samo one organizacije i firme koje koriste kompjuterski finansijski sistem moći će nastaviti s poslovanjem.

Znao je kako će vremenom neki izgubiti svoje kartice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne ustanovi identitet. Želeo je da se donese zakon po kojem bi svako morao da ima istetoviran identifikacioni broj na ruci ili čelu. Taj bi broj bio vidljiv samo na jednom posebnom svetlu i bio bi povezan s kompjuterom. Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.
________________________________________________________

Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija
 

Back
Top