Jesenje pismo iz Malinske 3/4

Deo Rajske staze do Ribarskog sela mi je uvek bio najlepši. Divljina, ukroćena tek toliko, da možete proći. Posle toliko godina podseća me na staro crveno vino, na šta drugo? Što starije sve bolje, kad bi to samo za nas važilo. Kamena staza vijuga uz stenovitu obalu, a sve zaraslo u zapuštenu šumu. Sama staza se drži perfektno, a tu su i prilazi na strmu plažu, malo mesta za spustiti peškir i dosta skriveno. Sve je isto kao i onomad. Da sam tada imao pet godina više, možda se ne bih tih mesta ovako sećao. Na tim mestima bi se meni zbilo ono što se mladim parovima zbiva na takvim mestima širom sveta, od kad ga je, a i od pre verovatno, pa bih se onda možda sećao toga, šta se zbilo, ili možda rađe ne. Svakako ne bih pamtio Rajsku stazu u svojoj večnoj divljoj lepoti i sigurno je ne bih sanjao. Ovako, te su se stvari zbile negde drugde, pa se tih mesta sećam jedva kao kulisa nećemu drugom, daleko manje postojanom. Ne, uopšte mi nije žao zbog toga, naprotiv. Nikad i ništa iz moje slatke mladosti se nije desilo ovde u Malinskoj. Sve morske «šeme» zbile su mi se kasnije, na drugim mestima, uglavnom na Jadranu.
U Malinskoj i na Haludovu sam bio mali.
Hvala Bogu.
A snovi.. Hm...
Ribarsko naselje, kako smo ga zvali, je jedno čudno mesto.
Za razliku od ostatka Haludova, čini se da ovde neko zaista i može dobiti sobu. Smeštaj verovatno živi leti i lako se vidi da ga neko ipak održava, skromno doduše. Od svih stvari na Haludovu Ribarsko selo bilo mi je tada najdosadnje, jer je delovalo kao neki azil za one najgore penzionere, koji pucaju bez opomene i to samo na decu, koja se usude da prekrše sveto pravilo svakog azila.
Bezuslovni mir i tišina od 2 do 5, a i pre i posle.
Posećivao sam ga samo sa mojima, uveče, danju me nisu mogli odvući sa tobogana. Ala je bilo dosadno. Moja mati je bila arhitekta i zbog nećega je jako volela Ribarsko selo. Sedeći uveče u gostioni ona i Stari su uvek komentarisali neki detalj građevine, dok smo se moja sestra i ja tukli nogama ispod stola. Onda bi neko dobio grdnju, obično ja, jer sam stariji i pametniji, kako me samo nije sramota. Bilo nam je dosadno, a uveče je okolina bila mračna i nigde nije bilo nečega što bi privuklo pažnju običnog klinca. Konobari su i tad bili jako spori, ili se to klincu čekanje jednostavno oteglo i kad bih ne znajući više šta, pitao mamu nešto o građevini ribarskog sela, jako sam bio ponosan na ta svoja odrasla pitanja, to bi obično bilo dosta da moja sestra i ja dobijemo dozvolu da se muvamo okolo. To je bilo ipak bolje nego da beskrajno sedimo za belim stolom. Tako sam upoznao Ribarsko selo, uvidevši da je to čisti fol od ribarskog sela i to za male pare. U poređenju sa Palaceom i Tamarisom izgledalo mi je trivijalno i nije mi bilo jasno šta uopšte traži tu, pored njih. A da sam samo malo obratio pažnju, opet na brojne parove, u Selu i oko Sela, na nešto što sam kasnije upoznao pod imenom: intimna atmosfera visokog nivoa, na svakom koraku i u svakom detalju?
Da, ali kako?
Klincu od nekih 8-9 godina to ne bi ni rođena majka mogla da objasni.
„Ju, Bože svašta!“
Nešto od toga naslutio sam kasnije kad sam u tom ambijentu sanjao neke lepe mladalačke stvari. Čak sam par puta vrlo ozbiljno planirao, da nekim dragim devojkama pokažem Ribarsko selo, sa okolinom, onako u velikom stilu, jer nekako sa vremenom, uviđao sam sve više, da ono možda, vredi više od tobogana.
Jeste, tad još nisam znao da pravi snovi ne mogu da se ostvare. Ne mogu čak valjano ni da se prepričaju, jer: „snovi najčešće vrede tek sad s tobom osede, kad stobom ostare... „ rekao je jedan veliki majstor, jednom mnogo kasnije, opevavši onako usput cele dve genercije, a i ko zna šta sve još.
Dočim, nijedan od tih planova nije se ostvario ovde na Rajskoj stazi. Ona kao i Malinska zbog nečega, pripala je uprkos svim mojim nastojanjima ipak, meni samom. I morala je da čeka da moje teme proviri iz kose, da bi dočekala, opet mene samog.
Srećom, čitajući vaše priloge na ovom sajtu, vidim da to, meni samom, ne mora da znači i samo meni. Tako se reših da napišem i ja nešto, jer ko sam na kraju ja, da smem sve to da zadržim za sebe? Ipak, nisam znao da će biti ovoliko da se piše i da će ovoliko dugo da traje. Ovo prvi put radim, prođe i četvrti Advent, skoro će i Božić, a još bih da kažem par stvari.
Poslednji snimak, na kom se još vidi nešto od tog dana, Subote 28. 11. 2009. prikazuje severni deo otoka Krka onako kao se vidi iz Ribarskog sela, kako se uvek video iz cele Malinske. Vidi se rt, sav u zelenilu, tek blaga uzvisina u moru, prevlakom vezana za otok. Taj detalj sam crtao na svim mojim školskim crtežima koji za temu imaju more. Taj detalj umem i sad da nacrtam, ali ne umem bolje da ga opišem, jer mi uvek izgleda trivijalan, kao nešto što je usput, iza nekog sna, sigurno znate na šta mislim.
Ribarsko Selo sa svim ostalim delovima sveta, kojima je to sledovalo po redu je konačno, tog popodneva utonulo u veče. Meni je to bilo rano, jer nije bilo ni pola šest, a već mrkli mrak, a toliko stvari sam još hteo da vidim.
U povratku me tamno sivi obris zgrade Palace-a, potpuno u mraku, ipak nije primamljivao i požurio sam nazad, potpuno utonuvši u jedno davno veće, kada sam se isto tako, sam po mraku vraćao u Malinsku.
Tada sam naućio kako da se ne bojim mraka.
Posle sam to mnogo puta pričao svojim kćerima pred spavanje, u želji da ih naučim da svako u svom mraku ima samo ono što u njega stavi.
I Ništa više.
Bilo je naravno, leto, ali u gluvo doba u ona vremena nije bilo nikog ni oko hotela ni na obali, ni na terasama. Gledao sam „Jadranske susrete“ na jedino dostupnom televizoru u bilijar Sali hotela „ Palace *****“. U stvari, pobegao sam od nevremena koje se iznenada stuštilo. Kad se sve završilo, moglo je biti oko jedanaest uveče, ali to je tada bilo gluvo doba, ne samo meni i mojiim vršnjacima.
„Opustila davno riva, zatvoreni su portuni.“ Taman tako, ali nikakva klapa nije remetila tišinu, valjda zato jer su u Malinskoj i Šolta i Ponistra daleko za puntom.
Čak ni zrikavci.
Na svom dugom putu u kamp, klinac, a put mračan. Od Haludova, nekako do centra Malinske, pa uzbrdo, još malo desno ka Bogovićima, u mislima lako ali ustvarnosti frka, blago rečeno.
More se posle oluje penilo, činilo mi se vrlo glasno i plašilo me jako, pa sam krenuo nekom stazom koso prema Slaviji.
Ala je bio mrak, a nigde nikog.
Samo more urla desno dole. Ubrzo izbih na terasu iznad uvale, koja je još bila koliko toliko osvetljena. Ni gluvog kera, ja sam, a stomak se javlja.
Tog trenutka mi pade na pamet; misli jako o nečemu drugom, o nečemu što te ljuti, valjda si bio ljut, zbog nečega.
Da, ali šta? Onda ugledah lepu terasu oko sebe. Ugodno mesto u hladovini, mislim da je tu bio neki, danas bi to zvali beach bar.
Da, ali pusto, čoveče! Na ovako lepo mesto mogli su da dovedu neku muziku, da naprave neku feštu, sa poznatima, a ne da im usred sezone ovako mesto zvrji prazno. Koja neprofesionalnost, Haludovo pet zvezdica, krelci!
Upalilo je, nisam se više bojao, stomak se malo umirio.
Sad, prolazeći ruševinom od te terase javio mi se isti bes. Nije mi trebao, ovoga puta, ali kamo sreće da mu ne bi ni povoda.
Posle terase sam ipak morao na obalu. Talasi su urlali i prskali me, stomak se ponovo javljao, ali ljititi se na talase ipak nije išlo. Svejedno, samo nemoj da potrčiš, misli šta ćeš sutra, misli kako je lepo da si živ. Evo i tobogan odoleva talasima. Mislio ja i u to stigoh do špica koji deli staru Slaviju od Haludova. Tu je more bilo tiho. Da i tu su bile dve lanterne za koje sam se jako nadao da svetle.
Ne, tad nisu svetlele, kao ni nikad posle.
Ni sad ne svetle.
Zašto su onda uopšte tu, nikad neću saznati, ali mi odjednom nisu trebale, ni one ni njihovo svetlo.
Više se nisam bojao.
Prošao sam kroz mrak. Video sam da u njemu nema ništa, jer ja nisam ništa u njega stavio.
Tako je bolje.
U svakom mraku koga vidiš, ima bar jedno svetlo. To si ti sunce tatino, a to je dosta, da se upale sve lanterne ovog sveta. A one kod Slavije, to možda i nisu lanterne. Videćeš, u svetu odraslih, mnogo toga nije ono kako ti izgleda. Ajde, sad još jedan puć pa na spavanje.
Deca nam u stvari, na svakom koraku nude odgovore, koje tražimo bauljaući kroz čitav život. Trebalo bi nas tući ali nema ko Antone, jer mi smo odrasli.
Eh, da li smo?
Prošavši tada, tako malo smiren do Slavije, na potpuno praznoj rivi naleteo sam na oca. Danas, mislim da mi se više obradovao nego ja njemu.
Zbog oluje, držim.
To je ipak bio dobar znak i jako je umanjivao šanse da budem kažnjen. Inače, moj Stari je na moru bio sasvim OK. Bio je i inače, ali kao i svi očevi, nije poživeo, da to od svoga sina čuje uživo. Eto takvi smo mi.
Mislim da sam mu samo kratko isprićao, kroz šta sam prošao i mislim da je sve razumeo.
Stomak se ponovo javio, ali sad stvarno i ozbiljno i. Ne pomažu priče deci, ne vredi da se ljutim, kad od jutros nism ništa pojeo.
 

Back
Top