Na lepom plavom Dunavu

Dragi naši u tuđini, mi smo fala Bogu dobro i zdravo, što i vama od sveg srca želimo. Dočekasmo i Novu godinu, a možda i godinu i po, zapanjeni što je kod nas uopšte stigla, i to na vreme. Kod nas, naime, sve kasni. Kasne vozovi na neodređeno vreme, kasne autobusi, avioni i kamioni, kasne plate i penzije, kasni sve, čak i godišnja doba, samo ne kasne računi za struju i opomene od banke da smo u minusu.
Neki od vas su nas obradovali; došli nam za Božić, istina, za katolički, ne za pravoslavni, ali svejedno, neka, dobro došli. Neki doneli pune kofere svačega, neki po sto grama kafe, svejedno, fala im što su se setili, ali mnogi dolaze bez ičega, onako mašeručke; kažu, kod njih tamo nije običaj da se išta nosi. Kod nas jeste. Nije zbog toga što baš toliko nemamo, nego više reda radi. Kad smo odlazili u selo kod naših rođaka u Hercegovini, pokojni otac me je učio da se valja odneti kilo kafe (nepržene), kilo šećera u kocki, boca žestokog pića, napolitanke i čokoladice za decu i sapuni zasnaju. A kad su oni dolazili kod nas u grad, baba mi je poklanjala malecku, svu smežuranu, mandarinu već uvele kore, koju bi izvukla iz najdublje tame svojih vunenih kecelja, sukanja i podsuknji ili kocku šećera da zasladim život i savetovala me da ne pojedem sve odmah, već da razvučem, da mi duže potraje. Bogami.
Ali što jest, jest, nije ni sa nama lako! Alavi smo, brate. Koliko god i da nam doneseš - malo nam je. Svi misle da vi tamo u tuđini sedite na parama. Žali mi se, tako, jedan naš:
- Istina - veli - kupio mi ovde burazer iz Nemačke stan, ali nenamešten! Ni firange nema...
Nego da ostavimo to - Nova godina je. Srbi je se još nisu odrekli, svejedno što imaju i svoju, pravoslavnu. Sedimo tako prvog januara iznad hladne prasetine i ruske salate i gledamo u podne prenos iz Bečke opere "Na lepom plavom Dunavu". S tim u vezi, setih se pokojnog prijatelja, glumca Paje Vujisića, koji je jedanput prespavao pijan noć na čamcu, pa je probudivši se ujutro mamuran i sav ukočen, izrekao istorijsku misao: "Neka jede govna onaj što je rekao da je Dunav plav i da je čamovina meko drvo!"
Gledamo dakle, iz naših bednih kuhinja onu lepotu od Opere, one ukrase i čuda; gledamo i onu finu gospodu i dekoltirane dame u crnom - eto kako bismo i mi živeli da se nismo kurčili protiv Austrougarske, a sad, eto nam: sedimo za mušemom, a ne u plišanim foteljama ko ostali pametni narodi! A tamo, na sceni - milina jedna! Johan Štraus, šta li. Muzikanti, sve sama gospoda sa diplomama, gospođa za harfom k'o anđeo, a dirigent - čudo jedno, koliko li će samo dobiti za ovaj koncert?
- ******, al' žive! - govore Srbi preko rebara.
Ne kaže se uzalud: "Glava glavi, pleća harambaši, a fukara more i rebara".
A na kraju, na bis, orkestar zasvira čuveni "Radecki marš" i tu, na završetku, jedan muzikant, odma' pokraj bubnja izvuče kuburu i opali u vazduh, a u Operi oduševljenje, kraja nema! E, tu se Srbi iznad prasetine i salate od cvekle smrače... Hajde de što sviraju valcer, to je u redu, zna se za koga je; za služavke i podoficire. Nije da nije lepo, ali ona kubura ih izludi! - zna se za koga je kubura i ko je njome u opancima, razumeš, terao i Franju Josifa i Johana Štrausa i njegove muzikante preko Kajmakčalana sve do ovog istog Beča... Lenka, daj još jedno pivo!
A onda, kad utvrdimo da nećemo pojesti svu onu prasetinu i jagnjetinu, o ruskoj salati i sitnim kolačima i da ne govorimo, počnemo da zovemo rođake i prijatelje da dođu i da zajednički to dokusurimo. I tako, odlazimo jedni kod drugih, svejedno što smo imali ista jela za doček. Jedino je kod nas umesto ruske, bila salata od cvekle, a kad vam cvekla padne na pantalone, zna se čime se najbolje vade fleke - makazama!

Momo Kapor
 

Back
Top