I-zbori
Svašta se zbori - pred izbore. Svaki su istorijski i presudni. I uvijek se na njima čuva neka država. A nijedna se ne očuva. Svi izbori su za prve regularni i pošteni, za druge neregularni i pokradeni.
Sve se u životu i prirodi mijenja, ali izbori i vlast uvijek ostaju isti, bar kod nas.
Predizborno vrijeme je najbolje vrijeme - za gradjane. Jedino su tada koliko-toliko relaksirani. A političari se jedino tada znoje.
Gradjanima se skoro uvijek pred izbore povećavaju plate i penzije, osim sada, pred ove izbore, jer je ničim izazvana ekonomsko - švercerska kriza na (ne)djelu. Ali opet, zahvaljujući izborima, nadnice i plate se ne umanjuju, što je za nas dobro. I relaksira. Dok ne prodju izbori. Nema ni otpuštanja sa posla. Kakva je to tek relaksacija! Ali samo dok ne prodju izbori.
Jedino pred izbore „pali" štrajk (gladju). Poslije izbora niko ne štrajkuje. Zna da mu je uzalud i da pokuša da se spali javno, a ne da štrajkuje.
Kada naši političari počnu predizbornu kampanju, pada gledanost farmi i sličnih „realiti šoua"(slab mi je engleski a i naški) jer nam 100 godina uvijek aktuelni političari prave veći šou. Što nas nanovo relaksira. U njihovim predizbornim obećanjima i optužbama ima svega: od spektakularnih budalaština i gluposti do bezprimjernih laži i vrijedjanja, poražavajućih istina.
Pred izbore gradjani dobiju pokrpljene rupe na putevima, asfaltira se dje treba i dje ne treba („beton, beton, samo beton, beton nama treba"), otvaraju se nove-stare škole, bolnice, vrtići, tereni, igrališta... Pred izbore se stalno nešto otvara, po završenim izborima se uglavnom mnogo više toga zatvara. Osim velikih kriminalaca, pardon, krupnih riba. Oni(e) se nikad ne zatvaraju. Valjda zato jer smo Ekološka Država.
Nešto se otvara i po nekoliko puta, ali kao da je to bitno. Bitni su izbori, otvaranja (bez zatvaranja) i ko kome što zbori - jer su izbori. Pred izbore vam ne treba ni otvarač za konzerve; pozovete nekog aktuelnog političara, po mogućnosti Mugija, otvorit će vam i konzervu ako treba. I to pred kamerama.
Pred izbore možete graditi divlje, bez dozvole. Čak i ako nijeste aktivista. Poslije izbora samo ako ste istaknuti, i član i aktivista. Ili ako dobro podmažete one kojima uvijek treba „podmazivanje". Poslije izbora se uglavnom ruši. Sve.
U poslednje vrijeme, pred izbore, zakucaju vam na vrata. Vas uhvati prpa, pomislite; opet oni za porez, neplaćene račune, prinudnu naplatu, hipoteku... Kad ono aktivisti. Sve ljubazni, nasmijani, fini. Neki nude program, flajere i propagandni materijal, lijepe riječi i lažna obećanja, ubjedjuju vas čak i da više ne kolju po kućama. Drugi nude zaposlenje, novac, dozvolu, po malo ili po malo više prijete ili ucjenjuju. Svašta nešto. Samo im dajte glas.
Oni se kuvaju od neprijatnosti glumeći ljubaznost i učtivost, a vama nekako prijatno. Osjećate se važni - eto i kod vas su došli. Još ako ste zakučili 100-150 eurića. Ljepota.
Glavni se jedino tada znoje. I rade. Po vas bijeli dan i dobar dio crne noći. Oni, uvijek drugi, sanjaju da dodju na mjesto prvih i zauzmu poziciju kako bi njima a i nama ****** majku kao ovi prvi. Prvi znaju, da, ako budu drugi, mogu lako završiti kao čuvari kokošaka i prasadi u Spužu, stoga ne daju prvo mjesto ni po koju cijenu. Njihova cijena je prevelika. Zato se prvi mnogo više znoje od drugih. A drugi će onda kada postanu prvi - ako ikada postanu. Drugima je i ovako lijepo-najrahatnije, zato se previše i ne trude da postanu prvi.
Naveče, na dan izbora je vatromet. Gradom idu kolone automobila koje zaglušujući trube. Sa zastavama. Nekad su to bile srpske, sad su crnogorske. Uvis se dižu prsti. Koliko prsta, zavisi od zastave i države koja je tog trenutka aktuelna i u koju se slavljenici kunu istim žarom kao što su se kleli u one predhodne. Puca se rafalno iz svih oružja i orudja. Semafori ne rade, tj. rade, ali, ko ih ****. Policija je tu samo da uveća slavlje. Možda i ona pripuca, u vazduh, od sreće!?
Ako na automobilu prepoznate nekog aktivistu, svog ozarenog, koji vas je koliko juče ubjedjivao da glasate za drugu partiju od one čiju pobjedu tako urnebesno slavi, ne čudite se. Ti su uvijek najagresivniji u svemu, pa i slavlju. A posa(o) je posa(o). Koliko će takvih tek biti ako ikad drugi postanu prvi, ne možete ni zamisliti.
Svašta se zbori - pred izbore. Svaki su istorijski i presudni. I uvijek se na njima čuva neka država. A nijedna se ne očuva. Svi izbori su za prve regularni i pošteni, za druge neregularni i pokradeni.
Sve se u životu i prirodi mijenja, ali izbori i vlast uvijek ostaju isti, bar kod nas.
Predizborno vrijeme je najbolje vrijeme - za gradjane. Jedino su tada koliko-toliko relaksirani. A političari se jedino tada znoje.
Gradjanima se skoro uvijek pred izbore povećavaju plate i penzije, osim sada, pred ove izbore, jer je ničim izazvana ekonomsko - švercerska kriza na (ne)djelu. Ali opet, zahvaljujući izborima, nadnice i plate se ne umanjuju, što je za nas dobro. I relaksira. Dok ne prodju izbori. Nema ni otpuštanja sa posla. Kakva je to tek relaksacija! Ali samo dok ne prodju izbori.
Jedino pred izbore „pali" štrajk (gladju). Poslije izbora niko ne štrajkuje. Zna da mu je uzalud i da pokuša da se spali javno, a ne da štrajkuje.
Kada naši političari počnu predizbornu kampanju, pada gledanost farmi i sličnih „realiti šoua"(slab mi je engleski a i naški) jer nam 100 godina uvijek aktuelni političari prave veći šou. Što nas nanovo relaksira. U njihovim predizbornim obećanjima i optužbama ima svega: od spektakularnih budalaština i gluposti do bezprimjernih laži i vrijedjanja, poražavajućih istina.
Pred izbore gradjani dobiju pokrpljene rupe na putevima, asfaltira se dje treba i dje ne treba („beton, beton, samo beton, beton nama treba"), otvaraju se nove-stare škole, bolnice, vrtići, tereni, igrališta... Pred izbore se stalno nešto otvara, po završenim izborima se uglavnom mnogo više toga zatvara. Osim velikih kriminalaca, pardon, krupnih riba. Oni(e) se nikad ne zatvaraju. Valjda zato jer smo Ekološka Država.
Nešto se otvara i po nekoliko puta, ali kao da je to bitno. Bitni su izbori, otvaranja (bez zatvaranja) i ko kome što zbori - jer su izbori. Pred izbore vam ne treba ni otvarač za konzerve; pozovete nekog aktuelnog političara, po mogućnosti Mugija, otvorit će vam i konzervu ako treba. I to pred kamerama.
Pred izbore možete graditi divlje, bez dozvole. Čak i ako nijeste aktivista. Poslije izbora samo ako ste istaknuti, i član i aktivista. Ili ako dobro podmažete one kojima uvijek treba „podmazivanje". Poslije izbora se uglavnom ruši. Sve.
U poslednje vrijeme, pred izbore, zakucaju vam na vrata. Vas uhvati prpa, pomislite; opet oni za porez, neplaćene račune, prinudnu naplatu, hipoteku... Kad ono aktivisti. Sve ljubazni, nasmijani, fini. Neki nude program, flajere i propagandni materijal, lijepe riječi i lažna obećanja, ubjedjuju vas čak i da više ne kolju po kućama. Drugi nude zaposlenje, novac, dozvolu, po malo ili po malo više prijete ili ucjenjuju. Svašta nešto. Samo im dajte glas.
Oni se kuvaju od neprijatnosti glumeći ljubaznost i učtivost, a vama nekako prijatno. Osjećate se važni - eto i kod vas su došli. Još ako ste zakučili 100-150 eurića. Ljepota.
Glavni se jedino tada znoje. I rade. Po vas bijeli dan i dobar dio crne noći. Oni, uvijek drugi, sanjaju da dodju na mjesto prvih i zauzmu poziciju kako bi njima a i nama ****** majku kao ovi prvi. Prvi znaju, da, ako budu drugi, mogu lako završiti kao čuvari kokošaka i prasadi u Spužu, stoga ne daju prvo mjesto ni po koju cijenu. Njihova cijena je prevelika. Zato se prvi mnogo više znoje od drugih. A drugi će onda kada postanu prvi - ako ikada postanu. Drugima je i ovako lijepo-najrahatnije, zato se previše i ne trude da postanu prvi.
Naveče, na dan izbora je vatromet. Gradom idu kolone automobila koje zaglušujući trube. Sa zastavama. Nekad su to bile srpske, sad su crnogorske. Uvis se dižu prsti. Koliko prsta, zavisi od zastave i države koja je tog trenutka aktuelna i u koju se slavljenici kunu istim žarom kao što su se kleli u one predhodne. Puca se rafalno iz svih oružja i orudja. Semafori ne rade, tj. rade, ali, ko ih ****. Policija je tu samo da uveća slavlje. Možda i ona pripuca, u vazduh, od sreće!?
Ako na automobilu prepoznate nekog aktivistu, svog ozarenog, koji vas je koliko juče ubjedjivao da glasate za drugu partiju od one čiju pobjedu tako urnebesno slavi, ne čudite se. Ti su uvijek najagresivniji u svemu, pa i slavlju. A posa(o) je posa(o). Koliko će takvih tek biti ako ikad drugi postanu prvi, ne možete ni zamisliti.
