Zasto bi mene neko zelio da ubije? Pa mozda zato sto sam slucajno upala u krug ljudi koji su bili na meti.
Jedva sam uspjela da pobjegnem iz taksija prije explozije i utrcala u neku cudnu kucu sa laznim vratima. Kako su siromasni i jadni bili vlasnici. Ali, pokazali su mi put do glavne ulice. Daleko je. Put je uzasno nepristupacan. U trenutku se okrenem oko sebe i vidim da imam izlaz na ulicu odmah iznad kuce! Sjajno!
Utrcala sam u dvoriste nekog fakulteta ili skole, makar tako je meni zgrada izgledala. I sjetih se. Tu sam vec bila.
Na tremu je stajao on. Kako je divan. Ima tako blazeno, produhovljeno lice, plave oci, fenomenalnu kozu. Cim sam ga vidjela, smirila sam se. Kao da se nista do tada nije desavalo. Tako sam bila zaljubljena!
Krenuli smo po dvoristu. Noc je bila, a svjetllost siva, iako su svjetiljke osvjetljavale kompletno dvoriste. Srebrno-siva. Hladno je odjednom, uzasno hladno, ali prelijepo. Kao da se srebrnkasti odsjaj stvarao od snijega koji do tada nisam vidjela. Zacudila sam se nagloj promjeni temperature, ali on je krenuo da me poljubi i vise nisam razmisljala.
Najezila sam se od dodira njegove koze. Kako je ledeno hladna bila! Kao metal! Poljubila sam ga u obraz i vidjela da koza reaguje cudno na moj dah! Uzeo me je za ruku i nasmijao se toploti koja gotovo da mu je topila kozu.
A onda mi je , opet onako blago i tiho, zaljubljeno, rekao da ne zurim jer ovdje vremena nema. Zaledjeno je. Sta god da uradim, vrati se. Stoji.
Onda me je odveo u neki podrum pun narkomana, buba, mracan i prljav. I nestao...
Izasla sam. Ne znam kad i kako. Sama.
Sanjala sam ga sigurno i ranije. Otkud bi mi inace bilo njegovo lice tako poznato, kao i taj pojam vremena!
Sjetih se neke davno citane price kako svako kreira svoj raj.
A evo zasto ga se sjetih posle mjesec dana.
Sujeverje nastaje iz neznanja i straha. Nisam sujeverna, valjda. Ali,prije nekoliko veceri mi je sova uletjela u stan i uzasno sam se uplasila. Cak me je u jednom trenutku, izmedju izbezumljenih pokusaja da izadje, gledala!
Umrla je u 26. godini, posle borbe sa rakom mozga. Slikala se za casopis, celava i tako vedra. Vjerovala je u pobjedu i do zadnjeg dana ponavljala da se ni sa kim ne bi mijenjala i da je svaki dan zivota jako vrijedan. Kad je taman pomislila da je pobijedila, bolest se vratila i odnijela lijepu hrvastku voditeljku.
Nisam mogla da ne uocim tekst uz koji je isla fotografija. I od tada se ne smijem pogledati u ogledalo.
Vidim nju.
Znam da ona nije ja, da bolest nije ista, ali strah je zajednicki. I borba. I snaga. I nada. Ne moze da ne pogodi u srz!
Prolazi me vec, zajedno sa tegobama najgore podnesene terapije i uzasno iscrpljujuceg kaslja, ali kao da sam drugacija.
Mislim da se ljudi ne plase smrti. Pogresna sintagma, sigurna sam! Zasto bi nekoga bilo strah necega o cemu nista nece znati?
Ne bih se plasila! Zalila bih! Toliko toga ostane nedovrseno, nikad dozivljeno, nedovoljno prozivljeno. Milion sitnica, divni svijet, divni ljudi, zivot koji svakodnevno tracimo, tako uzasno nesvjesni.
Jedva sam uspjela da pobjegnem iz taksija prije explozije i utrcala u neku cudnu kucu sa laznim vratima. Kako su siromasni i jadni bili vlasnici. Ali, pokazali su mi put do glavne ulice. Daleko je. Put je uzasno nepristupacan. U trenutku se okrenem oko sebe i vidim da imam izlaz na ulicu odmah iznad kuce! Sjajno!
Utrcala sam u dvoriste nekog fakulteta ili skole, makar tako je meni zgrada izgledala. I sjetih se. Tu sam vec bila.
Na tremu je stajao on. Kako je divan. Ima tako blazeno, produhovljeno lice, plave oci, fenomenalnu kozu. Cim sam ga vidjela, smirila sam se. Kao da se nista do tada nije desavalo. Tako sam bila zaljubljena!
Krenuli smo po dvoristu. Noc je bila, a svjetllost siva, iako su svjetiljke osvjetljavale kompletno dvoriste. Srebrno-siva. Hladno je odjednom, uzasno hladno, ali prelijepo. Kao da se srebrnkasti odsjaj stvarao od snijega koji do tada nisam vidjela. Zacudila sam se nagloj promjeni temperature, ali on je krenuo da me poljubi i vise nisam razmisljala.
Najezila sam se od dodira njegove koze. Kako je ledeno hladna bila! Kao metal! Poljubila sam ga u obraz i vidjela da koza reaguje cudno na moj dah! Uzeo me je za ruku i nasmijao se toploti koja gotovo da mu je topila kozu.
A onda mi je , opet onako blago i tiho, zaljubljeno, rekao da ne zurim jer ovdje vremena nema. Zaledjeno je. Sta god da uradim, vrati se. Stoji.
Onda me je odveo u neki podrum pun narkomana, buba, mracan i prljav. I nestao...
Izasla sam. Ne znam kad i kako. Sama.
Sanjala sam ga sigurno i ranije. Otkud bi mi inace bilo njegovo lice tako poznato, kao i taj pojam vremena!
Sjetih se neke davno citane price kako svako kreira svoj raj.
A evo zasto ga se sjetih posle mjesec dana.
Sujeverje nastaje iz neznanja i straha. Nisam sujeverna, valjda. Ali,prije nekoliko veceri mi je sova uletjela u stan i uzasno sam se uplasila. Cak me je u jednom trenutku, izmedju izbezumljenih pokusaja da izadje, gledala!
Umrla je u 26. godini, posle borbe sa rakom mozga. Slikala se za casopis, celava i tako vedra. Vjerovala je u pobjedu i do zadnjeg dana ponavljala da se ni sa kim ne bi mijenjala i da je svaki dan zivota jako vrijedan. Kad je taman pomislila da je pobijedila, bolest se vratila i odnijela lijepu hrvastku voditeljku.
Nisam mogla da ne uocim tekst uz koji je isla fotografija. I od tada se ne smijem pogledati u ogledalo.
Vidim nju.
Znam da ona nije ja, da bolest nije ista, ali strah je zajednicki. I borba. I snaga. I nada. Ne moze da ne pogodi u srz!
Prolazi me vec, zajedno sa tegobama najgore podnesene terapije i uzasno iscrpljujuceg kaslja, ali kao da sam drugacija.
Mislim da se ljudi ne plase smrti. Pogresna sintagma, sigurna sam! Zasto bi nekoga bilo strah necega o cemu nista nece znati?
Ne bih se plasila! Zalila bih! Toliko toga ostane nedovrseno, nikad dozivljeno, nedovoljno prozivljeno. Milion sitnica, divni svijet, divni ljudi, zivot koji svakodnevno tracimo, tako uzasno nesvjesni.
