Nema postupnosti u samospoznaji. Ili je Sunce izašlo ili nije, ali ipak postoje nijanse svanuća. Hoću da kažem da je čovjek ili probuđen ili neprobuđen, ali prije probuđenja postoje etape. Vrlo je nezahvalno opisivati put, jer po riječima o putu ne može da se putuje.
Um bilo kojeg čovjeka je kao mračna, neprovjetrena soba prepuna najrazličitijih stvari, nameštaja, nevažnih detalja. “Stanar” je “ja”, iskustvenik. Pošto nema svijetla, sudari tog stanara sa stvarima u sobi su neizbježni. Svaki udarac u bilo koji predmet predstavlja po jedan unutrašnji konflikt. U okviru ovog primjera stvari su mehanizmi. Nepotrebno je pominjati da je soba prenatrpana. To bi otprilike bio opis umnog inventara zajedno sa stanarom i ujedno, opis sna.
Ponekad se u mrkloj noći čuje grmljavina, i s vremena na vrijeme munja – za djelić sekunde – osvijetli celu sobu. Ako stanar ne gleda, munja ga samo uplaši, a ako gleda, može da nazre raspored stvari. Munja je kao bilo koji neočekivani događaj: smrt bliske osobe, dobitak nasljedstva, nagli uspjeh ili neuspjeh na poslu – maltene bilo šta što je snažno po intenzitetu, i što nikako nismo mogli da predvidimo. Ako je stanar imao spuštene kapke, munja iznenadnog događaja protumačiće se ili kao tragedija ili kao božanska milost, ali ništa se neće promijeniti u samoj sobi uma.
Ako su kapci bili podignuti, svjetio munje omogućiće stanaru da bar na momenat sagleda sobu. To je trenutak rasanjivanja. Svako u svom životu dočeka munju – i zatvorenih i otvorenih očiju – bar nekoliko puta, ali su rijetki oni koji iskoriste tu povoljnu priliku.
Kad munja osvijetli sobu i namještaj u njoj, većina stanara sa otvorenim očima nauči najnekorisniju stvar iz toga: da se spretnije kreće kroz nered. To su ljudi koji su se “snašli u životu”, oni koji “znaju zašto žive”. Veoma je mali broj onih koji se promijene nakon rasanjivanja, jer im bljesak munje omogućava da, poslije kratke stanke, još dublje urone u san.
Najmanje je stanara koji počinju da shvataju skučenost svog staništa, onih koji osjećaju gorak plod mehaničke prenaseljenosti sobe. Takvi ljudi počinju da ulažu napor kako bi se oslobodio psihološki “stambeni prostor”, tj. izbacuju sve suvišno. To je trenutak spremnosti za rad na sebi.
Što je stanar spremniji da promijeni unutrašnju situaciju, to mu je sve lakše da isprazni sobu. I tu postoji pravilo – što smo spremniji da se oslobodimo mehaničnosti, to životne okolnosti postaju sve nepredvidljivije. Neočekivane situacije opisao sam kao bljesak munje. Više munja, više svijetla. Mehanizmi su sve vidljiviji, i kad je svjesnost stanara dovoljno stabilna, mjesečeva svjetlost prodire u sobu. To je trenutak buđenja.
Taj momenat je istinski šok za čitav sistem. Sjećam se da je jedan učenik rekao da je buđenje “potres od žlijezde do zvijezde”. Taj potres je u isti mah i predivan i strašan, i prijatan i neprijatan. Poželjan je po efektima, ali ubitačan po eruptivnom ispoljavanju.
Kada se oči prilagode sjaju mesečine, stanar počinje da uviđa da gotovo nijedan predmet u sobi nije njegov! To je trenutak spremnosti za igru na sebi. Pogled stanara sad obuhvata svaki ćošak umnog lavirinta. Prostor u kojem se nalazi više ne krije nikakvu tajnu. Po prvi put dopušteno mu je da prouči smjer svoje sudbine i da napokon živi sebe. Na prozorima percepcije vidi genetsku i karmičku prašinu koja mu je zamračivala mjesečinu budnog stanja. Sloboda još uvijek nije realizovana, jer svjesnost još uvijek nije dovoljno proširena.
Učitelj Sah
Um bilo kojeg čovjeka je kao mračna, neprovjetrena soba prepuna najrazličitijih stvari, nameštaja, nevažnih detalja. “Stanar” je “ja”, iskustvenik. Pošto nema svijetla, sudari tog stanara sa stvarima u sobi su neizbježni. Svaki udarac u bilo koji predmet predstavlja po jedan unutrašnji konflikt. U okviru ovog primjera stvari su mehanizmi. Nepotrebno je pominjati da je soba prenatrpana. To bi otprilike bio opis umnog inventara zajedno sa stanarom i ujedno, opis sna.
Ponekad se u mrkloj noći čuje grmljavina, i s vremena na vrijeme munja – za djelić sekunde – osvijetli celu sobu. Ako stanar ne gleda, munja ga samo uplaši, a ako gleda, može da nazre raspored stvari. Munja je kao bilo koji neočekivani događaj: smrt bliske osobe, dobitak nasljedstva, nagli uspjeh ili neuspjeh na poslu – maltene bilo šta što je snažno po intenzitetu, i što nikako nismo mogli da predvidimo. Ako je stanar imao spuštene kapke, munja iznenadnog događaja protumačiće se ili kao tragedija ili kao božanska milost, ali ništa se neće promijeniti u samoj sobi uma.
Ako su kapci bili podignuti, svjetio munje omogućiće stanaru da bar na momenat sagleda sobu. To je trenutak rasanjivanja. Svako u svom životu dočeka munju – i zatvorenih i otvorenih očiju – bar nekoliko puta, ali su rijetki oni koji iskoriste tu povoljnu priliku.
Kad munja osvijetli sobu i namještaj u njoj, većina stanara sa otvorenim očima nauči najnekorisniju stvar iz toga: da se spretnije kreće kroz nered. To su ljudi koji su se “snašli u životu”, oni koji “znaju zašto žive”. Veoma je mali broj onih koji se promijene nakon rasanjivanja, jer im bljesak munje omogućava da, poslije kratke stanke, još dublje urone u san.
Najmanje je stanara koji počinju da shvataju skučenost svog staništa, onih koji osjećaju gorak plod mehaničke prenaseljenosti sobe. Takvi ljudi počinju da ulažu napor kako bi se oslobodio psihološki “stambeni prostor”, tj. izbacuju sve suvišno. To je trenutak spremnosti za rad na sebi.
Što je stanar spremniji da promijeni unutrašnju situaciju, to mu je sve lakše da isprazni sobu. I tu postoji pravilo – što smo spremniji da se oslobodimo mehaničnosti, to životne okolnosti postaju sve nepredvidljivije. Neočekivane situacije opisao sam kao bljesak munje. Više munja, više svijetla. Mehanizmi su sve vidljiviji, i kad je svjesnost stanara dovoljno stabilna, mjesečeva svjetlost prodire u sobu. To je trenutak buđenja.
Taj momenat je istinski šok za čitav sistem. Sjećam se da je jedan učenik rekao da je buđenje “potres od žlijezde do zvijezde”. Taj potres je u isti mah i predivan i strašan, i prijatan i neprijatan. Poželjan je po efektima, ali ubitačan po eruptivnom ispoljavanju.
Kada se oči prilagode sjaju mesečine, stanar počinje da uviđa da gotovo nijedan predmet u sobi nije njegov! To je trenutak spremnosti za igru na sebi. Pogled stanara sad obuhvata svaki ćošak umnog lavirinta. Prostor u kojem se nalazi više ne krije nikakvu tajnu. Po prvi put dopušteno mu je da prouči smjer svoje sudbine i da napokon živi sebe. Na prozorima percepcije vidi genetsku i karmičku prašinu koja mu je zamračivala mjesečinu budnog stanja. Sloboda još uvijek nije realizovana, jer svjesnost još uvijek nije dovoljno proširena.
Učitelj Sah