Otmica i jedno Ne, ne, ne!

IMG_6806_buda.jpg

Otmica i jedno Ne, ne, ne!

Prašuma,
nikog okolo do majmuna
ptica i buba koja,
što petrolejka povremeno sprži,

Spustih ispred tebe sač
na metalni sto
ruke ti nisu vezane
već stopala lisicama
dva dana nisi jela.

Otkrivaš poklopac stari
glineni pun rezbarija i naïve,
zaplahnu te sparina onog što se još krčkalo
kupus u zlatno sosu poznatih mirisa
nasmeja the kako je kolenica strčala
pod nekim uglom zgrčena u gnezdu kupusa.

“Oteo si me! šta ćeš da mi radiš za uzvrat ovome?”
Odgovaram da to prosto je, hoću da te okupam
uljima namažem i vratim kući.
“Zar samo to? Platićeš kada te pronadju moji!”

Slatko si jela to veče,
bi me malo sramota kada ti ponudih bagetu,
“Nije pogača, ali krši”
U posudama pored nas smo podelili,
salatu, i paštetu od mlevenog pasulja
sa komadićima pačijeg mesa.

“Puna sam, ajde kupaj me,
gaćice samo da znaš ne skidam”
Prija ti je morski sundjer utopljen medom
i lekoviti ekstrakt jasmina, uspavljuje,

Jutrom, otvorila si oči i lupila glupost:
“Ej! Ostajem ovde sa tobom.”
A znaš ti dobro da smrznuto vreme i ljudi
jedino ješto skraćuju mi ovaj vanzemaljski život.

Ključ imam samo za to i tebe
moju daleku, zatvorenu, jedinu.


IMG_6762._buda.jpg
 

Back
Top