PISMO IZ 1920. 3/3 - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Re:evolucija

PISMO IZ 1920. 3/3

Oceni ovaj blog
Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari nije tako ni čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vjere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nježnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osjećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neprozirnim dubinama oluje mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrijevaju i čekaju svoj čas.
Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. Isto tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vrijeme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osjećajnosti. Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tijela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima – tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovjek ulazi neprimjetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje, postupke.
Poroci rađaju svuda na svijetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna – i vrline govore i djeluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na cijeli svijet. Oni koji vjeruju i vole – smrtno mrze one koji ne vjeruju ili one koji drugačije vjeruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni dio njihove vjere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovjek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznijela i tlačenog zajedno sa tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista rijeka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo djela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na djelo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
U nekoj Mopasanovoj pripovjetci ima jedan dionizijski opis proljeća koji se završava riječima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlijepiti oglase:
Građanine francuski, proljeće je, čuvaj se ljubavi!
Možda bi u Bosni trebalo opominjati čovjeka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem čuva mržnje, urođene, nesvjesne, endemične mržnje. Jer u toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego o drugim zemljama. A u Bosni je naprotiv, nerazumijevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vjera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspijeva ponekad da ih pređe.
Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primjećuje izvjestan napredak, da su ideje XIX vijeka i ovde učinile svoje, a da će sada poslije oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko mjeseci dobro vidio strašne međusobne odnose među ljudima raznih vjera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: Brat je mio, koje vjere bio, ili ne pita se ko se kako krsti, nego čija mu krvca grije prsi. Tuđe poštuj, a svojim se diči. Integralno narodno jedinstvo ne poznaje vjerskih ni plemenskih razlika. Ali oduvijek je u bosanskim građanskim krugovima bilo dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim riječima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako – tako mržnju, ali je ne uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da drijemaju stari nagoni i kainski planovi, i da će živjeti dok god ne budu potpuno izmijenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vrijeme, i ko će imati snage da to izvede? Jednom će doći, ja u to vjerujem, ali ovo što sam vidio u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide.
Ja sam o tome razmišljao, naročito posljednjih mjeseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvijek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumjela Miljacka naizmjence sa vjetrom rane jeseni u još obilnom lišću. Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći.
Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sat poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat–kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom.
Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra. Pomišljao sam da se i sam bacim na izučavanje te mržnje i, analizirajući je i iznoseći na svjetlost dana, da doprinesem njenom uništenju. Možda je to i bila moja dužnost, jer ja sam, iako po porijeklu stranac, u toj zemlji ugledao, što se kaže, svjetlost dana. Ali poslije prvih pokušaja i dužeg razmišljanja uvidio sam da nemam sposobnosti ni snage za to. Od mene bi se kao i od svih ostalih tražilo da stanem na jednu stranu, da budem mržen i da mrzim. A ja to nisam htio ni umio. Možda bih, ako tako mora biti, i pristao još da padnem kao žrtva mržnje, ali da živim u mržnji i sa mržnjom, da učestvujem u njoj, to ne mogu. A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik. To važi i za vas, rođene Bosance, a pogotovo za čovjeka došljaka.
I tako sam ja jedne od tih jesenskih noći, slušajući čudna dozivanja tih raznovrsnih i raznoglasnih sarajevskih tornjeva, zaključio da ne mogu ostati u svojoj drugoj domovini Bosni, da ne treba u njoj da ostanem. Ja nisam toliko naivan da tražim u svijetu varoš u kojoj nema mržnje. Ne, meni treba samo mjesto u kome ću moći živjeti i raditi. Ovde to ne bih mogao. Ti ćeš sa podsmjehom, možda i sa prezirom, ponoviti svoju riječ o mom bježanju iz Bosne. Ovo moje pismo neće imati snage da ti moj postupak objasni i opravda, ali izgleda da u životu ima prilika kad važi drevno latinsko pravilo: [I]No nest salus nisi in fuga[/I]. (Samo u bježanju je spas.) I molim da mi vjeruješ samo toliko: da ne bježim od svoje čovječanske dužnosti, nego zato da bih mogao da je potpuno i nesmetano izvršim.
Tebi i našoj Bosni želim u novom narodnom i državnom životu svaku sreću!

Tvoj M.L.

Prošlo je desetak godina. Rijetko sam se sjećao druga iz djetinjstva, i već bih ga potpuno zaboravio da me osnovna misao njegovog pisma nije s vremena na vrijeme podsjećala na njega. Negdje oko 1930. saznao sam sasvim slučajno da se dr Maks Levenfeld zadržao u Parizu, da u predgrađu Neji ima rasprostranjenu praksu, i da je u našoj koloniji i među jugoslovenskim radnicima poznat kao naš doktor koji radnike i studente besplatno pregleda i, kad treba, sam im nabavlja lijekove. Prošlo je opet sedam – osam godina. Jednog dana, opet slučajno, saznao sam za daljnju sudbinu ovog mog druga. Kad je u Španiji počeo građanski rat, on je napustio sve i otišao kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Organizovao je previjališta i bolnice, pročuo se svojom revnošću i znanjem. Početkom 1938. godine nalazio se u jednom malom aragonskom gradiću čije ime niko od naših nije umio pravo izgovoriti. Na njegovu bolnicu izvršen je vazdušni napad u po bijela dana i on je poginuo zajedno sa gotovo svim svojim ranjenicima.
Tako je završio život čovjek koji je pobjegao od mržnje.

Ivo Andrić

[IMG]http://www.mudremisli.com/wp-content/uploads/2009/10/petlja.jpg[/IMG]

Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na Facebook Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na Google Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na My Yahoo! Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na Live Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na MySpace Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na Twitter Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na Digg Pošalji "PISMO IZ 1920. 3/3" na del.icio.us

Oznake: re:evolucija
Kategorije
Nekategorizovano

Komentari