PISMO IZ 1920. 1/3 - Blogovi - Forum Krstarice
Prikaži RSS

Re:evolucija

PISMO IZ 1920. 1/3

Oceni ovaj blog
Željeznička stanica u Slavonskom Brodu. Ponoć prošla. Sa neodređene strane duva vjetar, koji ovako neispravnim i od putovanja zamorenim ljudima izgleda hladniji i jači nego što je. U visini promiču zvijezde između uzvitlanih oblaka. U daljini, po nevidljivim kolosjecima kreću se brže ili sporije, žute i crvene svjetlosti zajedno sa prodornim glasom kondukterskih pištaljki ili otegnutim zviždukom lokomotiva, u koji mi putnici unosimo melanholiju naše zamorenosti i čamotinju dugog, zlovoljnog čekanja. Pred stanicom, pored prvog kolosjeka, sjedimo na koferima i čekamo voz kome ne znamo ni čas dolaska ni čas odlaska; jedino što znamo, to je da će biti prepun, nabijen putnicima i prtljagom. Čovjek koji sjedi pored mene moj je davnašnji poznanik i prijatelj koga sam za posljednjih pet-šest godina izgubio iz vida. Zove se Maks Levenfeld, ljekar je i ljekarski sin. Rodio se i odrastao u Sarajevu. Otac mu je kao mlad ljekar napustio Beč i nastanio se u Sarajevu, gdje je stekao veliku praksu. Porijeklom su Jevreji, ali već odavno pokršteni. Majka mu je rodom iz Trsta, kći italijanske baronice i austrijskog pomorskog oficira, potomka francuskih emigranata. Njenog stasa, hoda i gospodstvenog načina odijevanja sjećaju se dva naraštaja Sarajlija. To je bila jedna od onih ljepotica čiju ljepotu i najdrskiji i najsiroviji ljudi gledaju sa poštovanjem i obzirom kojeg inače nemaju. Zajedno smo išli u sarajevsku gimnaziju, samo što je on bio za tri razreda preda mnom, što u tim godinama znači mnogo. Sjećam se nejasno da sam ga primjetio čim sam došao u gimnaziju. On je tada pošao u četvrti razred, ali se još odijevao kao dijete. To je bio snažan dječak, Švapče, u marinskom odijelu tamno modre boje, sa lengerima izvezenim u uglovima široke mornarske kragne. Nosio je još uvijek kratke pantalone. Na nogama plitke crne cipele savršenog oblika. Između bijelih kratkih čarapa i pantalona – goli snažni listovi, rumeni od krvi i već osuti svijetlim maljama. Tada između nas nije bilo i nije moglo biti dodira. Sve nas je dijelilo – godine, izgled i navike, imovno stanje i društveni položaj naših roditelja. Ali mnogo bolje ga se sjećam iz docnijeg vremena, kad sam ja bio u petom a on u osmom razredu. Tada je to već bio protegljast mladić svijetlih očiju, koje su odavale neobičnu osjetljivost i veliku živost duha, dobro ali nehatno odjeven, sa bujnom plavom kosom koja mu je stalno padala u jakim, nemirnim bičevima, čas s jedne čas s druge strane lica. Sreli smo se i zbližili prilikom neke diskusije koju je jedna grupa naših drugova iz viših razreda vodila u parku na klupi. U tim našim đačkim raspravama nije bilo granice ni obzira, pomjerani su svi principi i praskavim riječima minirani čitavi duhovni svjetovi u temeljima. Sve je, naravno i poslije toga ostajalo na svom mjestu, ali te strasne riječi bile su značajne za nas i sudbinu koja nas čeka, kao neko nagovještanje velikih podviga borbenih vremena i teških lutanja, koja tek imaju da dođu. Kad sam poslije jedne žive diskusije, ustreptao od uzbuđenja i ubijeđen u svoj trijumf (isto tako kao što je to bio i moj protivnik u diskusiji), krenuo kući, Maks mi se pridružio. Bilo je to prvi put da ostanemo nas dvojica nasamo. To mi je laskalo i dokazalo moj pobjednički zanos i visoko mišljenje o sebi. On se raspitivao šta čitam i gledao me pažljivo, uzbuđeno. Odjednom on zastade, pogleda me pravo u oči i reče na čudno miran način: – Znaš, htio sam da ti kažem da nisi tačno citirao Ernsta Hekela. Osjetih kako pocrvenih i kako se zemlja lagano krenu ispod mojih nogu i opet se vrati na svoje mjesto. Naravno da sam pogrešno citirao; moj citat je bio iz neke jeftine brošure, nesigurno zapamćen i, vjerovatno, rđavo preveden. Sav moj dojakošnji trijumf pretvorio se u grižu savjesti i osjećanje stida. Modre svijetle oči su me gledale bez sažaljenja, ali i bez najmanjeg traga zluradosti ili nadmoćnosti. I Maks ponovi moj zlosrećni citat u ispravljenom obliku. A kad smo došli pred njegovu lijepu kuću na obali Miljacke, on me steže čvrsto za ruku i pozva me da dođem sutra poslije podne kod njega da razgledam njegove knjige.
To poslijepodne bilo je za mene doživljaj. Vidio sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao njemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavidio još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osjećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svijetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svjetlost i toplina. On je i sam govorio kao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svijetu slavnih imena i velikih ideja, dok sam ja, drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći se velikana među koje ulazim i strahujući od svijeta koji sam napolju ostavio i u koji mi se valja vratiti. Te poslijepodnevne posjete kod starijeg druga stale su da se ponavljaju i da bivaju češće. Naglo sam se usavršavao u njemačkom jeziku, počeo sam da čitam italijanski. Nosio sam i kući, u svoj sirotinjski stan, te lijepo povezane strane knjige. Zaostao sam u učenju školskih predmeta. Sve što sam čitao izgledalo mi je kao sveta istina i uzvišena obaveza za mene lično, kojoj se ne mogu oteti ako neću da izgubim ugled u svojim očima i svaku vjeru u sebe. Znao sam samo jedno: da treba sve to čitati, i da treba pisati takve ili slične stvari. Ni na što drugo u životu nisam pomišljao.
Jednog dana se naročito sjećam. Bio je maj mjesec. Maks se spremao za maturu, ali bez uzbuđenja i primjetnog napora. Odveo me je pred mali odvojen orman na kome je zlatnim slovima pisalo: [I]Helios Klassiker-Ausgabe[/I]. I sjećam se da mi je rekao da je orman kupljen zajedno s knjigama. Meni je čak i orman izgledao kao svetinja i njegovo drvo prožeto svjetlošću. Maks je izvadio jednu svesku Getea i stao da mi čita Prometeja. Počeo je nekim novim, meni dotle nepoznatim glasom, i odmah se vidjelo da je dosad bezbroj puta pročitao tu pjesmu:

Pokrij svoje nebo, Zevse,
oblaka tmušom i kušaj,
kao ludo dijete što obezglavljuje čkalj,
svoju snagu na hrašću u bregovima!
Ali mi zemlju moju moraš ostaviti i kolibu,
koju mi ne podiže ti,
i ognjište moje, na čijem ognju mi zavidiš!

Na kraju, lupao je pesnicom odmjereno ali snažno o ručicu fotelje u kojoj je sjedio; kosa mu je pala s obe strane lica oblivenog rumenilom.
Evo me gdje sjedim, stvaram ljude po svojoj slici, rod meni ravan, da trpi, da plače, da uživa i da se raduje, i da se ne osvrće na tebe, kao ni ja! To je bilo prvi put da ga takvog vidim. Slušao sam sa divljenjem i lakim strahom. Onda smo izišli napolje i u toplom sumraku nastavili razgovor o pjesmi. Maks me je pratio do moje strme ulice, a zatim ja njega opet do obale, pa on mene, pa ja njega. Noć uhvatila i svijet je počeo da se prorjeđuje, a mi smo jednako premjeravali taj put, raspravljajući o smislu života i porijeklu bogova i ljudi. Jednog trenutka sjećam se naročito dobro. Kad smo prvi put stigli u moju neuglednu ulicu i stali kod nekih nagnutih sivih taraba, Maks je čudno ispružio lijevu ruku preda se i rekao mi nekako toplo, povjerljivo: – Znaš, ja sam ateist. Nad povaljenom ogradom cvala je u gustom spletu zova i širila jak, težak miris koji mi je dolazio kao miris života samog. Veče je bilo svečano, sve oko nas tiho, a kupola neba iznad mene, puna zvijezda, izgledala mi je kao nova. Od uzbuđenja nisam umio ništa da kažem. Osjećao sam samo da se nešto važno desilo između mene i ovoga starijeg druga i da se sada ne možemo prosto rastati i otići svaki svojoj kući. Tako smo i ostali šetajući do neko doba noći.
Maksova matura nas je rastavila. On je otišao u Beč da studira medicinu. Jedno kratko vrijeme smo se dopisivali, ali prepiska je zapela. Viđali smo se ponekad o raspustu, ali bez stare prisnosti. Zatim je došao rat, koji nas je potpuno rastavio. A sada, poslije nekoliko godina, mi smo se našli, evo opet, na ovoj ružnoj i dosadnoj stanici. Putovali smo od Sarajeva dovde istim vozom, a nismo to znali i tek ovdje smo se vidjeli; sad čekamo neizvjesni dolazak beogradskog voza.
U nekoliko riječi ispričali smo jedan drugom kako smo proveli rat. On je već prve godine rata završio studije, a zatim je bio kao ljekar na svim austrijskim frontovima, služeći uvijek u bosanskim pukovima. Za vrijeme rata otac mu je umro od pjegavog tifusa, a majka je napustila Sarajevo i preselila se u Trst kod svojih. Maks je proveo nekoliko posljednjih mjeseci u Sarajevu, koliko mu je trebalo da uredi svoje stvari. U sporazumu sa majkom prodao je onu očevu kuću na obali Miljacke i veći dio stvari. Sad putuje u Trst majci, a odande misli dalje, u Argentinu, možda i u Boliviju. Ne izjašnjava se otvoreno o tome, ali tek napušta Evropu zauvijek.
Maks je okrupnjao od života na frontu, ogrubio, odjeven je kao neki preduzimač, koliko mogu da vidim. U mraku nazirem njegovu jaku glavu sa bujnom svijetlom kosom i slušam njegov glas, koji je u toku godina postao dublji i muškiji, i njegov sarajevski izgovor u kome su suglasnici umekšani a samoglasnici mutni i otegnuti. U jeziku mu se osjećala uopšte izvjesna nesigurnost. On je govorio i sada kao da čita, upotrebljavao je mnogo neobičnih knjiških, naučnih izraza. Ali to je bilo jedino što je ostalo od nekadašnjeg Maksa. Inače, pomena nije bilo o poeziji ni o knjigama. (Niko se ne sjeća više Prometeja.) Govorio je nešto najprije o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u riječima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći protivničkih frontova, oni su se pomiješali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumijevanje za sve ostalo.) Sjećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobjednicima i – da ih duboko žali, jer pobijeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobjednici još i ne slute šta ih čeka.
.......

Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na Facebook Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na Google Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na My Yahoo! Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na Live Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na MySpace Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na Twitter Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na Digg Pošalji "PISMO IZ 1920. 1/3" na del.icio.us

Oznake: re:evolucija
Kategorije
Nekategorizovano

Komentari