Dva vojnika, obojica teško ranjeni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan morao sjediti u svom krevetu da bi mu vadili vodu iz pluća. Njegov krevet se nalazio tik uz jedini prozor u sobi.
Drugi vojnik je morao stalno ležati na leđima.Brzo su se upoznali i počeli razgovarati po cijele dane. Pričali su o svojim porodicama, svojim kućama, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je vojnik koji je sjedio uz prozor opisivao drugom vojniku stvari koje je vidio vani.
Vojnik na drugom krevetu počeo je živjeti za te jedinstvene trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događajima i bojama vanjskog svijeta. „Vidim park uz jezero s labudovima.“, počeo bi prvi vojnik. „Patke i labudovi se igraju u vodi, a djeca spuštaju svoje male čamce da plove. Mladi parovi zagrljeni šetaju uz cvijeće raznoraznih boja. Veliko i snažno drveće uljepšava okoliš, a u daljini se vide svjetla grada.“
Dok bi vojnik uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov bi prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je vojnik uz prozor opisivao vojničku paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je čuo u svom umu. Tako su prolazili dani i mjeseci. Njihovi razgovori postali su obavezni.
Jednoga jutra medicinska sestra je donijela vodu za umivanje i u krevetu pored prozora pronašla beživotno tijelo vojnika koji je u snu mirno umro. Pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo iznijelo van.
Drugi vojnik je bio strašno pogođen tim događajem da nije danima progovarao. Prvi vojnik je bio njegova jedina veza sa spoljašnjim svijetom i zbog njegove smrti i sam se je osjećao manje živim. Čim se je malo oporavio, zamolio je medicinsko osoblje da ga premjeste u krevet od onog prvog vojnika, uz prozor. Osoblje mu je rado izašlo u susret i bio je premješten na isto ono mjesto odakle je prvi vojnik gledao svu ljepotu koja se odigravala iza bolničkih zidova. Pobrinuli su se da se je udobno namjestio te ga ostavili samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid!
Prozor je gledao na drugi zid. Nije bilo nikakvog jezera, ni parka, ni ljudi, ni djece. Mogao je vidjeti samo zid. Bio je šokiran. Upitao je odmah sestru, koji je to bio razlog da mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla: „Taj vojnik je bio slijep. Ne znam zašto vam je tako opisivao stvari u vanjskom svijetu. Možda vas je htio usrećiti!“
/preuzeto sa interneta/
Drugi vojnik je morao stalno ležati na leđima.Brzo su se upoznali i počeli razgovarati po cijele dane. Pričali su o svojim porodicama, svojim kućama, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je vojnik koji je sjedio uz prozor opisivao drugom vojniku stvari koje je vidio vani.
Vojnik na drugom krevetu počeo je živjeti za te jedinstvene trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događajima i bojama vanjskog svijeta. „Vidim park uz jezero s labudovima.“, počeo bi prvi vojnik. „Patke i labudovi se igraju u vodi, a djeca spuštaju svoje male čamce da plove. Mladi parovi zagrljeni šetaju uz cvijeće raznoraznih boja. Veliko i snažno drveće uljepšava okoliš, a u daljini se vide svjetla grada.“
Dok bi vojnik uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov bi prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je vojnik uz prozor opisivao vojničku paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je čuo u svom umu. Tako su prolazili dani i mjeseci. Njihovi razgovori postali su obavezni.
Jednoga jutra medicinska sestra je donijela vodu za umivanje i u krevetu pored prozora pronašla beživotno tijelo vojnika koji je u snu mirno umro. Pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo iznijelo van.
Drugi vojnik je bio strašno pogođen tim događajem da nije danima progovarao. Prvi vojnik je bio njegova jedina veza sa spoljašnjim svijetom i zbog njegove smrti i sam se je osjećao manje živim. Čim se je malo oporavio, zamolio je medicinsko osoblje da ga premjeste u krevet od onog prvog vojnika, uz prozor. Osoblje mu je rado izašlo u susret i bio je premješten na isto ono mjesto odakle je prvi vojnik gledao svu ljepotu koja se odigravala iza bolničkih zidova. Pobrinuli su se da se je udobno namjestio te ga ostavili samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid!
Prozor je gledao na drugi zid. Nije bilo nikakvog jezera, ni parka, ni ljudi, ni djece. Mogao je vidjeti samo zid. Bio je šokiran. Upitao je odmah sestru, koji je to bio razlog da mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla: „Taj vojnik je bio slijep. Ne znam zašto vam je tako opisivao stvari u vanjskom svijetu. Možda vas je htio usrećiti!“
/preuzeto sa interneta/