Svakog proljeća, tokom mnogih godina, imao sam zadatak da napišem svoju ličnu izjavu o tome u šta vjerujem: moj moto. Kada sam bio mlađi, taj dokument je imao mnogo stranica; trudio sam se da sve spomenem, pazio da mi ništa ne promakne. Dokument temeljan i opširan kao presude Vrhovnog suda, kao da se riječima mogu riješiti svi egzistencijalni sukobi.
Poslednjih godina moj moto je postao kraći – ponekad je ciničan, ponekad komičan, ponekad obično intoniran – ali pišem ga i dalje. Nedavno sam pokušao da suštinu svojih uvjerenja sažmem na samo jednu stranicu i napišem jednostavnim riječima, mada svjestan da to podrazumijeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuće, da budem što sažetiji, došlo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, međutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kašljucao i gasio se na raskrsnicama.
Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previše visokosadržajnih informacija, i ja ću dobiti napad, egzistencijalne vrste: kašljucati i gasiti se na raskrsnicama gdje treba donijeti životne odluke, jer uvijek – ili znam previše ili premalo. Život nije izlet.
Tada sam shvatio da već znam većinu onoga što smatram važnim za smisleni život – i da uopšte nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Međutim, i živjeti tako – to je već druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto:
Sve Što Treba Da Znam o tome kako treba živjeti, šta raditi i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona školovanja, nego se krila u pijesku dječijeg igrališta. A evo šta sam tamo naučio:Sve podijeli sa drugima.
Igraj pošteno.
Ne muči ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je i našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj ono što nije tvoje.
Kada nekoga povrijediš, izvini mu se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u WC-u.
Keks i mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u saobraćaju, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrčci, bijeli miševi, čak i sjemenke iz plastične čašice – jednom moraju da umru. I mi ćemo.
A zatim se sjetite svojih prvih slikovnica i prve rijiči koju smo naučili – najveće i najvažnije od svih riječi – VIDI.
Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primjenite na život svoje porodice, posao, državnu politiku, svijet u kome živite – i vidjećete da će pravilo ostati jasno, tačno i čvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio naš svijet kada bismo svi – čitav svijet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate tamo gdje su je i našle i da počiste nered za sobom.
Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad izađemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.
Robert Fulgam
Poslednjih godina moj moto je postao kraći – ponekad je ciničan, ponekad komičan, ponekad obično intoniran – ali pišem ga i dalje. Nedavno sam pokušao da suštinu svojih uvjerenja sažmem na samo jednu stranicu i napišem jednostavnim riječima, mada svjestan da to podrazumijeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuće, da budem što sažetiji, došlo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de luks. Moja stara krntija nije, međutim, mogla da ga svari i dobila je napad – motor je neprekidno kašljucao i gasio se na raskrsnicama.
Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previše visokosadržajnih informacija, i ja ću dobiti napad, egzistencijalne vrste: kašljucati i gasiti se na raskrsnicama gdje treba donijeti životne odluke, jer uvijek – ili znam previše ili premalo. Život nije izlet.
Tada sam shvatio da već znam većinu onoga što smatram važnim za smisleni život – i da uopšte nije komplikovano. Ja znam. I znam odavno. Međutim, i živjeti tako – to je već druga stvar. Evo dakle, ovo je moj moto:
Sve Što Treba Da Znam o tome kako treba živjeti, šta raditi i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju drugog uspona školovanja, nego se krila u pijesku dječijeg igrališta. A evo šta sam tamo naučio:Sve podijeli sa drugima.
Igraj pošteno.
Ne muči ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je i našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj ono što nije tvoje.
Kada nekoga povrijediš, izvini mu se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u WC-u.
Keks i mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u saobraćaju, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog druga.
Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, niko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrčci, bijeli miševi, čak i sjemenke iz plastične čašice – jednom moraju da umru. I mi ćemo.
A zatim se sjetite svojih prvih slikovnica i prve rijiči koju smo naučili – najveće i najvažnije od svih riječi – VIDI.
Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom spisku. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primjenite na život svoje porodice, posao, državnu politiku, svijet u kome živite – i vidjećete da će pravilo ostati jasno, tačno i čvrsto. Zamislite, koliko bi bolji bio naš svijet kada bismo svi – čitav svijet – oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate tamo gdje su je i našle i da počiste nered za sobom.
Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad izađemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati se od svog druga.
Robert Fulgam