ne znam da li ste bilo kada prisustvovali nekom dogadjaju koji je mobilisao ceo narod, ali lepom dogadjaju, ne izazvanom nekom tragedijom ili sl. mogu vam samo reci da se to ne da opisati. dok sam kuci, malo sam "hladniji" i nekako vise razmisljam o nekom "bitnijem" kasnijem egzistencijalnom momentu, mislim na narod a ne na pojedinca, ali kada se izadjete vani, kada vidite sav taj narod, bez obzira da li ima pet ili sedamdest i pet g. kako se raduje, peva, place, vristi, igra, onda se jednostavno taj osecaj opsteg raspolozenja prenosi i na vas i u tom momentu nista nije bitno osim tog trenutka. osecate se da pripadate nekom trenutku koji se vise nikada nece ponoviti, da i vi ma kako bili mozda nebitni stvarate nesto, samim tim sto ste tu u tom trenutku, da cete to moci sa ponosom pricati nekom pokoljenju koje to nije dozivelo. mozda bas i ne mogu napisati sve sto osecam, mislim na tu atmosferu koja se dozivljava vani, ali je sam osecaj nemerljiv. mozda kasnije dodam jos nesto, u ovom momentu toliko od mene u vezi opste atmosfere narodnog slavlja. nadam se da shvatate da zelim da komentarisem sam osecaj a ne i politiku i razlog istog.