Promijenila sam se. Vise ne placem dok gledam dirljive scene u filmovima, ne pogadjaju me tuzne ispovijesti u knjizevnosti, muzika me ne dodiruje kao nekad. Nije da ne uzivam u umjetnosti, naprotiv, prosto imam drugaciju perspektivu.Valjda...
Ljubazna medicinska sestra me je zamolila da izadjem iz sobe i vratim se za 3 sata jer je zena pored mene upravo umrla. Kako mi se zurilo da sto prije pocnem sa terapijom, odbila sam! Dagi je bio sokiran i cekao me ispred jos neko vrijeme. Nije mogao vjerovati na sta sam pristala!
Zena srednjih godina, jodom namazana od glave do pete, bez dlaka na licu i glavi, poslednje djelice zivota je grabila dok sam ja ulazila u sobu.
Nisam zeljela da se uplasim. Nisam zeljla da je sazalijevam. I nisam.
Pokrili su je do glave,ali njena visina i vitkost, a uslovi bolnicki ne bas sjajni, omogucili su mi da joj vidim noge.
Pogled uvijek ide tamo gdje ne smije. Cudni smo mi ljudi, u tragediji uvijek vidimo nesto primamljivo i odbojno istovremeno, uvijek u novinama citamo prvo tragicne vijesti, uvijek buljimo kad prodjemo kraj udesa iako bas i ne zelimo i znamo da nas ceka sok. Ima mozda mazohizma u tome.
E pa taj mehanizam me je natjerao da opet pogledam u njene noge. Nokti su joj bili nalakirani, svjeze, ali ne kod kozmeticara.
Da li se pripremila da umre lijepa ili se nadala da ce jos zivjeti?
Nije me pogodila njena smrt, nego pomisao da to ovozemaljsko, tako malo, nebitno, ona nosi sa sobom na neki drugi svijet.
To nistavno fizicko, placeno euro ili dva, njoj je ocigledno bilo bitno. Ili nekom kome je draga.
Koliko tako sitnih, nevidljivih zadovoljstava svakodnevno zaobidje nase misli i emocije, a kako nesluceno mogu znaciti u nekom drugom trenutku. Kao u trenutku kad napustamo to "beznacajno".
Ljubazna medicinska sestra me je zamolila da izadjem iz sobe i vratim se za 3 sata jer je zena pored mene upravo umrla. Kako mi se zurilo da sto prije pocnem sa terapijom, odbila sam! Dagi je bio sokiran i cekao me ispred jos neko vrijeme. Nije mogao vjerovati na sta sam pristala!
Zena srednjih godina, jodom namazana od glave do pete, bez dlaka na licu i glavi, poslednje djelice zivota je grabila dok sam ja ulazila u sobu.
Nisam zeljela da se uplasim. Nisam zeljla da je sazalijevam. I nisam.
Pokrili su je do glave,ali njena visina i vitkost, a uslovi bolnicki ne bas sjajni, omogucili su mi da joj vidim noge.
Pogled uvijek ide tamo gdje ne smije. Cudni smo mi ljudi, u tragediji uvijek vidimo nesto primamljivo i odbojno istovremeno, uvijek u novinama citamo prvo tragicne vijesti, uvijek buljimo kad prodjemo kraj udesa iako bas i ne zelimo i znamo da nas ceka sok. Ima mozda mazohizma u tome.
E pa taj mehanizam me je natjerao da opet pogledam u njene noge. Nokti su joj bili nalakirani, svjeze, ali ne kod kozmeticara.
Da li se pripremila da umre lijepa ili se nadala da ce jos zivjeti?
Nije me pogodila njena smrt, nego pomisao da to ovozemaljsko, tako malo, nebitno, ona nosi sa sobom na neki drugi svijet.
To nistavno fizicko, placeno euro ili dva, njoj je ocigledno bilo bitno. Ili nekom kome je draga.
Koliko tako sitnih, nevidljivih zadovoljstava svakodnevno zaobidje nase misli i emocije, a kako nesluceno mogu znaciti u nekom drugom trenutku. Kao u trenutku kad napustamo to "beznacajno".
