Jednom mostu, jednom gradu i mnogim ljudima s ljubavlju...

sreda, 31. mart 1999.

Rat je postao naša stvarnost. Zavijanje sirena (odjednom smo naučili razlike izmedju zavijajućeg i ravnomernog zvuka!), brujanje aviona iznad naših glava, neprijatno osećanje da se nešto užasno dešava, su samo bezazleniji deo zla koje je snašlo ovu zemlju i ove ljude...
Otvaram oči uz osećaj da postoji nešto lepo... Danas je rođendan nekog ko je moja svetla tačka u mraku koji je svuda okolo... Ponovo zatvaram oči i pokušavam da mu uputim sve najlepše i najtoplije želje koje je ikad iko poželeo... Kroz prozor (čim sam podigla roletnu!) dopiru zraci Sunca. “Ono danas sija samo za njega. Voli ga”, pomislih i to mi je pričinilo radost... Kako bi bilo lepo da mogu da se zatvorim u taj mali svet i stalno budem srećna u njemu...
Posle podne. I dalje je lepo vreme, iako malo duva vetar. Sedim na terasi sa drugaricom iz detinjstva. U razgovoru pokušavamo da pronađemo tračak svetlosti, nešto lepo na šta bismo ga usmerile... Ne uspevamo u tome. Pričamo o ratu. Slažemo se oko toga da je najstrašnije to što ljudi gube živote... I pominjemo “naše’ gradove, mesta koja nam nešto znače i onaj sebični strah da u tom paklu ne strada ono što mi volimo...
“Da, ali postoji li mesto na ovom svetu koje nikom nije drago zbog nečega?”, setno sam primetila...
Zbog nečije gluposti ginu ljudi... Pomislih na jednog pilota koji je bio junak mog detinjstva, a koji je sad ”tamo negde” i oči mi se zamagliše...

ponovo četvrtak, 1. april 1999.

Pala je noć. Još jedan ratni dan je iza nas. Svakog trenutka očekujem da se čuje zvuk sirene koja najavljuje “neposrednu ratnu opasnost”... Šta je sledeće na redu? Ko će sutra prolivati suze nad svojim uspomenama, kome će sutra biti oduzeto nešto njegovo? Koliko života će ovog puta biti izgubljeno? Kuda sve to vodi? Hoće li svet biti bolji kada bude srušeno ko zna koliko objekata koji uvek čine nečije uspomene, nečije radno mesto, nečiji život...? Hoće li svet biti bolji kada bude uništeno dovoljno domova, srušeno dovoljno aviona? I, kada bude razoreno dovoljno života? I ubijeno dovoljno ljudi?...
Čujem sirenu.... Počinje još jedna noć užasa. Nisam u skloništu. Moj grad još nije dirnut, ali se plašim da je to samo pitanje dana... Osećam želju da ga zaštitim, i tugu što sam nemoćna da bilo šta učinim... Tu je moje detinjstvo, moje uspomene, moj život... Stalno mi se misli vraćaju na sliku mosta koji se ruši u “mom drugom gradu”... Kao što ne mogu iz svog sećanja da izbrišem sliku svog srećnog detinjstva, prve mladosti, prve i nekih drugih ljubavi...
Ipak, most i mnoge druge građevine i objekti, biće izgrađeni ponovo... I, oni će skupljati neke druge uspomene, učestvovati u nekim drugim detinjstvima, biti svedoci nekih drugih ljubavi, činiti delove slagalice nekih drugih života... Ali u ovom velikom bezumlju i porazu čovečnosti, zajedno sa svim onim što nazivamo “humanost”, nepovratno se gube ljudski životi... To je ono što je najstrašnije...
Kasno je. Kao i svih prethodnih noći, ne mogu da spavam. Pokušavam da razmišljam o nečem lepom, pokušavam ponovo da pronađem svoj mali svet i svoju sebičnu sreću... Uspevam na trenutak. Šta li radi moja svetla tačka? Kada ćemo moći da se vidimo...? Nedostaje mi njegov zagrljaj, miris njegove kože, ukus njegovih poljubaca, nežnost njegovih ruku, toplina njegovih očiju, zvuk njegovog šapata... Nedostaje mi “sveža” uspomena, jedino od čega mogu da živim... Stvarno da živim.
KRAJ
 
LJILJA MMM;bt83636:
:klap::klap::klap:
Lepo.......i setno. Nije ni malo lako pisati o tuzi, posebno ne o tuzi nastaloj iz ovih razloga.....mnogo je lakše pisati o sreći jer nekako osećanja lakše predju u reči....:cmok2:...
Željena je kao i uvek nestrpljiva :zcepanje: ne voli tajne :lol:
Da. Potpuno tačno.
U to doba, najviše vremena sam provodila pišući, čitajući i šetajući sa Larijem. :mazipsa:
Nešto od napisanog ima veze sa dešavanjima - nešto ne.
Beše to najbolji "bensedin" za mene.
 
VEZENI MOST

Kad jednom dodjes u grad od lisca
da budes nas najdrazi gost,
vidjeces kako obale travne
na ruci drze most.

Most vezen zicom svilenom, tankom,
u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras suncan dan.

Vjetar ga njise k'o voda camce
svezane u plicaku;
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista i u mraku.

A pod njim cudni orkestar ljeta
s dva cvrcka u duetu,
oglasava se svake noci,
ljepsi od svih na svijetu...

Kada nam dodjes u grad od lisca
da budes najdrzai gost,
preci ces i ti korakom lakim
vezeni, vitki most.


Nasiha Kapidzic-Hadzic


Ps.Umesto komentara,ovom tvom divnom postu jedna nezna pesma ove banjalucke pesnikinje(Bericeve i Sribiceve sugradjanke),slabo poznate na nasim prostorima.
Nadam se da ce ti se dopasti..
 
lejla.al.dbuni;bt83690:
VEZENI MOST

Kad jednom dodjes u grad od lisca
da budes nas najdrazi gost,
vidjeces kako obale travne
na ruci drze most.

Most vezen zicom svilenom, tankom,
u sedam boja tkan;
ogledalo mu zelena rijeka,
a ukras suncan dan.

Vjetar ga njise k'o voda camce
svezane u plicaku;
rojevi svitaca nad njim se pale
pa blista i u mraku.

A pod njim cudni orkestar ljeta
s dva cvrcka u duetu,
oglasava se svake noci,
ljepsi od svih na svijetu...

Kada nam dodjes u grad od lisca
da budes najdrzai gost,
preci ces i ti korakom lakim
vezeni, vitki most.


Nasiha Kapidzic-Hadzic


Ps.Umesto komentara,ovom tvom divnom postu jedna nezna pesma ove banjalucke pesnikinje(Bericeve i Sribiceve sugradjanke),slabo poznate na nasim prostorima.
Nadam se da ce ti se dopasti..
Kako da mi se ne dopada?
Zaista je prelepa! :hvala:
 

Back
Top