JOŠ GORČA PESMA

Još gorča pesma



Priznajem:
mi stvarno ponekad čudno podetinjimo.
I umesto da sam veliki,
ozbiljni,
najdragoceniji tata,
ja pravim takve detinjarije
od kojih i ti pocrveniš.

I umesto da je mama nežna i pažljiva mama,
onako kao mame iz doba našeg detinjstva
kad su nas budile poljupcima,
a ne sanjivim gunđanjem,
— mama se sada u tvojim očima razbija
iz jutra u jutro kao ispušteni tanjiri
koji se ne mogu slepiti.

Podetinje i tetke iz prepotopskih vremena,
kenjkave usedelice sa braon ovalnih slika
iz doba vatrogasnih i zanatlijskih balova
kad su im se udvarali učitelji
ili šefovi stanica
i stavljali u danas već požuele spomenare
jedan cvet da se presuje
uz pet–šest glupavih stihova.

Podetinje i strogi i ukrućeni ujaci
što nose u gornjem džepu maramicu,
još uvek fitilje brkove
i satima nagvaždaju:
eh,
kako je to nezaboravno bilo, eh,
u ona stara i nepovratna vremena, eh,
kad su služili, eh, artiljeriju, eh,
avijciju ili mornaricu.

Bake podetinje tako što zaborave kraj bajke
koju ti uporno pričaju iako si već odrastao,
imaš lične brige,
lični džeparac
i ličnu prvu ljubav.

A deda podetinji tako
što nosi za stolom portihlu
i mljacka uz krompir–pire kako su nova deca
sto puta gora i bezobraznija
nego kad je on bio mali.

Zaista,
mi ponekad čudno podetinjimo
i to: bar jednom dnevno,
kao da smo malo ćaknuti,
možda od neke tuge
ili od pakosti
što više nemamo vaše šmrkave dane.

I rado bismo menjali ovu prosedu kosu
za vaših četrnaest nepodšišanih godina.

I naočari sa skupim zlatnim okvirima
za klackalice, za ljuljaške i lopte.

I ove brige od zore do mrkle večeri
za jednu vašu jedinicu iz hemije.

Toliko bismo,
možda stvarno od nevolje,
želeli da i vi budete, makar malo,
makar jedno popodne, jedno jutro
u našim zboranim kožama:
da nosite u džepu cigarete i ključeve,
da prija ukus crne kafe sa saharinom,
da gledate u nebo i da merite pritisak,
da jedva razumete decu, isto ovako
kao što mi sad jedva umemo da vas razumemo,

a da večito,
večito,
žalite za detinjstvom.

Podetinjimo tako.
Navijamo vas kao igračke.
Mučimo.
Cmačemo.
Kinjimo.
Mazimo.

Bijemo vas.
Delimo savete.
I pravimo se pametni.
I navijamo vas dok se ne umorimo.
A vi ste sad već ozbiljni. I vidim:
samo sa blago smeškate
i pravite se da sve to trpite što se mora.

U stvari,
nije istina da roditelje ne možete birati.
Može vam tata biti i jablan ispod prozora
ako ima strpljenja da s vama šapuće tajne.

Mogu vam mame biti i oblaci na nebu
ako vam slete na jastuke da bude mekše u snu.

Mogu vam biti rod okeani i ptice,
reke i trave.
I možete se prezivati
po onoj strani sveta koju najviše volite
ili po godišnjim dobima,
po vetru,
ili po svetlosti.

Vi potičete od zvezda, samo vam niko stariji
nije pošteno objasnio taj rodoslov.

Nad nekim krovom,
u nekoj krošnji,
na vrhu nekog grebena,
vidite kako do vas iz tame prastarog neba
dopire sjaj odavno pogašenih galaksija
koje nikada više neće imati svoju večnost,
već samo odsjaj večnosti.

Ti utrnuli svetovi,
od kojih vuče poreklo i ovo čovečanstvo,
opominju nas zlatnim glasom
da ništa u vama ne počinje
i da se ništa u vama ne može ni završiti.

Sklopite oči,
ali to ne znači da ste podigli sazvežđa.
Nebo može biti siromašnije
za jednu mrtvu zvezdu,
ali ne i za njenu svetlost.

Nad nekim krovom,
u nekoj krošnji,
na vrhu nekog grebena,
jedna nova planeta koja tek raste iz magle
već je pomalo umorna i od vašeg umora.

Umorna od umora sve dece
što kolutaju očima kao glupave lutke,
poslušno klimaju glavama
i podnose svoje starije mudro
i sažaljevaju pomalo.

A čuo sam»»»»»»»»;
baš juče, u jednoj vašoj drugarici,
od takve neuke i mrzovoljne igre
odjednom nešto je naprslo.

Ili, ako se sećate
onog dečaka proletos,
od takve igre s njega je sasvim opao lak.

Priznajem,
mi stvarno ponekad čudno podetinjimo.
I kao da smo vas kupili u radnji,
a ne stvarali danima od najlepših vidika,
od pene najčistijih potoka
i od mekote pahuljica,

—navijamo vas dušmanski kao obične igračke
dok se ne zasitimo pet ili deset minuta.

Posle vas bacimo u ćošak.
I ostavimo.
I vratimo se svojim prezaposlenim žurbama,
svome gunđanju
isvojim izgužvanim i naboranim danima
koji se još uvek zovu
na stranom i nemuštom jeziku svih matorih
tako mnogo uobraženo
i bezobrazno: život.


Mroslav Antić :heart:

 

Back
Top