U izgubljenoj sceni...

Zvuk koji otvara nebo,zvuk koji je dao ritam...koji je utolio zedj...
U nekoj izgubljenoj sceni tvog smeha,u trenutku kad nedostaješ,živim i umirem...I onda kad nestanu slova,kad reč bude jača od papira,doći će i tad do tebe,moja misao o tebi,tiha i snila...Potokom otplovili strahovi,polomljena crna jedra,sve nesreće našle ruku sreće,u mojim očima,dok gledam tvoje prste kako prelaze preko moje kože,baš ove noći,ovog sata...Vrela sam,ja ustvari gorim,za svetlošću koja ne sija,za vrancem koji zakopan u zemlji leži,ja ti se dajem,ja ti se klanjam,za sve one mrtve moje boli,u telu što dišu,za sve one nenajavljene suze što poteku,ja ti kao prosjak,evo opet i neka,nudim i zore i godine i strast,samo ne pokaži nikad gde trči odlazeći putnik po poznatom nam putu,kome širi ruke i kome li to poljupce noćas daje...
Ne želim da znam,istina me uvek najoštrije ubode,zato ne želim da čujem,onda ne mogu da slutim dal ti je pogled ukrao mi dodir,ili su ti usne sanjale moj vrat,i samo zato,ja želim da osećam,svaki udar tvog srca kao milione udara,svaku kap tvoje gladi kao vodu što ponovo me radja...Iako zvuči smešno,tačno 147 puta sam te sanjala,iznova i isto,staze u hladu,a mi pak hodamo šumom u magli...I onda prepliće se sećanje i san,da li sam te ljubila onoliko koliko sam te volela,ili sam te možda volela koliko sam te ljubila,veruj mi da ne znam...Medjutim,noćas mi je svet bio jednostavan,sićušan,sa nama zatvoren,u nama sjedinjen od krvi i dima,bila sam jedina,ja sam stajala,na rubu tvojih usana...
Djavolski polako legu se reči,leš sudbine gaziš,još tražim ti ruke,osećam tvoj dah,vreme rastapa lica,ali ja više ne osećam strah,dovoljno je noćas da ti čujem glas...to je zvuk koji otvara svetlo,koji je dao ritam,koji je utolio žedj...
 

Back
Top