- Ovo mi je najgore leto u životu! – rekla je u dimu dinstanog mesa za punjenje paprika.
- Zašto? - upitao je on.
- Zašto? Zar ne vidiš?
- Kad ćemo na plažu? - upitao je sin.
- Već je pola jedanaest – kazala je ćerka iza stripa.
- Hoću li ja celo leto puniti paprike? Jesmo li zato putovali? – upita se ona.
- Jesam li te ja naterao da ih puniš ?
- A šta bismo jeli ?
- Jeli bismo napolju, kao i ostali svet.
- Ostali svet letuje u hotelu i već je na plaži.
- Ostali svet ima para.
- Nije stvar u parama !
- Nego u čemu... ?
- U tome što nećeš prstom da mrdneš da mi pomogneš.
- Brijem se...
- Kad ćemo na plažu ? - cvileo je dečak.
- Već je pola dvanaest – kazala je devojčica.
- Ovo mi je poslednje leto da kuvam ! Iduće idemo u hotel !
- Zašto da ne – reče on – ali onda ćemo biti na moru samo deset dana.
- Bolje i deset nego i godinu ovako. Što me tako gledaš ?
- Znaš, moje zalihe ljubavi prema tebi nisu neiscrpne...
- Pretiš ?
- Ne, samo kažem.
- Kad ćemo na plažu !?
- Zaveži ! – viknuo je.
- Sad napadaš i decu !
- Dobro – uhvati je za ramena – šta ti hoćeš ?
- Hoću da letujem kao i sav ostali svet !
- Pa zar ne letuješ ?
- Ne !
- Već je pola jedan... – molila je ćerka.
Stavili su šerpu punjenu paprikama u korpu i prekrili je kockastom salvetom. Izrezali su hleb na kriške. U drugu salvetu stavili su kašike i so.
Beogradske novine još nisu stigle. Popio je mlako pivo s nogu. Iz korpe je kapao mastan crvenkast sok. Ukrcali su se na brod koji ih je odvezao u kamenu uvalicu. Deca su se izgubila. Žena se svukla i zgazila u more. On je gledao njene bokove, njene još uvek čvrste butine i njena leđa bivše plivačice. Ruke su joj bile izbrazdane venama. Spremala im je hranu. Prišao joj je i obgrlio je s leđa.
- Ti si moja velika devojčica... raznežio se. – Ne bih te menjao ni za koga. Volim te !
- Zato što ti kuvam... durila se, a smešak joj se pojavi na licu.
- Znaš da nije zbog toga !
Proplovio sam tuda slučajno čamcem i video najsrećniji par na svetu. Čoveka i ženu na obali Jadranskog mora.
MOMO KAPOR
- Zašto? - upitao je on.
- Zašto? Zar ne vidiš?
- Kad ćemo na plažu? - upitao je sin.
- Već je pola jedanaest – kazala je ćerka iza stripa.
- Hoću li ja celo leto puniti paprike? Jesmo li zato putovali? – upita se ona.
- Jesam li te ja naterao da ih puniš ?
- A šta bismo jeli ?
- Jeli bismo napolju, kao i ostali svet.
- Ostali svet letuje u hotelu i već je na plaži.
- Ostali svet ima para.
- Nije stvar u parama !
- Nego u čemu... ?
- U tome što nećeš prstom da mrdneš da mi pomogneš.
- Brijem se...
- Kad ćemo na plažu ? - cvileo je dečak.
- Već je pola dvanaest – kazala je devojčica.
- Ovo mi je poslednje leto da kuvam ! Iduće idemo u hotel !
- Zašto da ne – reče on – ali onda ćemo biti na moru samo deset dana.
- Bolje i deset nego i godinu ovako. Što me tako gledaš ?
- Znaš, moje zalihe ljubavi prema tebi nisu neiscrpne...
- Pretiš ?
- Ne, samo kažem.
- Kad ćemo na plažu !?
- Zaveži ! – viknuo je.
- Sad napadaš i decu !
- Dobro – uhvati je za ramena – šta ti hoćeš ?
- Hoću da letujem kao i sav ostali svet !
- Pa zar ne letuješ ?
- Ne !
- Već je pola jedan... – molila je ćerka.
Stavili su šerpu punjenu paprikama u korpu i prekrili je kockastom salvetom. Izrezali su hleb na kriške. U drugu salvetu stavili su kašike i so.
Beogradske novine još nisu stigle. Popio je mlako pivo s nogu. Iz korpe je kapao mastan crvenkast sok. Ukrcali su se na brod koji ih je odvezao u kamenu uvalicu. Deca su se izgubila. Žena se svukla i zgazila u more. On je gledao njene bokove, njene još uvek čvrste butine i njena leđa bivše plivačice. Ruke su joj bile izbrazdane venama. Spremala im je hranu. Prišao joj je i obgrlio je s leđa.
- Ti si moja velika devojčica... raznežio se. – Ne bih te menjao ni za koga. Volim te !
- Zato što ti kuvam... durila se, a smešak joj se pojavi na licu.
- Znaš da nije zbog toga !
Proplovio sam tuda slučajno čamcem i video najsrećniji par na svetu. Čoveka i ženu na obali Jadranskog mora.
MOMO KAPOR