Kada sam je drugi put video


Kad sam je drugi put video rekao sam:

“Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu.”

Obećala je da će doći ako bude lepo vreme

Brinuo sam o vremenu pisao svim

meteorološkim stanicama

Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi



Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.

Bojao sam se da preko noći ne izbije rat

Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak


Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.

Te noci sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu

tu ženu sa dve senke

Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime

Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom

Koju sam davno sreo na ulici i pitao:

Gospodjice, osećam se kao stvar koju ste izgubili

Da nisam možda ispao iz vaše tašne.

Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike


Volim je više no što mogu da izdržim

Više od mojih raširenih ruku

Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila

Moj snu kao asfalt izbušen njenim štiklama

Noći za mene sve duža bačena između nas

Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje

Moje su uši pune njenog karmina

Te providne te hladne uši to slatko u njima

Kad se kao prozori zamagle od njenog daha.

Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta

Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave

Šumo vremena šumo ničega ljubavna šumo

Još ne prestaje da me boli uvo

Koje mi je pre rođenja otkinuo Van Gog

To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.

U staklenu zoru palu u prašinu

Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.

Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha

Radnice po podne na tuđem balkonu

Već dvadeset godina moj pokojni otac ne

popravlja telefon

Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava

O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni

O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima

Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće

I visoke prozore spuštam pred njene noge

Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću

Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju

Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi

Taj anđeo isprljan suncem list vode list vazduha

Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju

O sunce nađeno među otpacima

Zuje uporednici kao telegrafske žice

Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu

I mrtve ih krila godinama zadrzavaju u visinama

Kao što mene njena obećanja zadržavaju u životu.

O siroče u srcu što ti brišem suze

Moja nesrećna ljubavi razmeno đubreta

Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio

Kuća ništavilo na svim prozorima


Sve je dignuto u vazduh

Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom....



Matija Bećković :heart:
 

Back
Top