Da bi neko bio dobar aikidoka, svoj život ne treba u potpunosti da potčini aikidou. Vežbajući treba dati svoj maksimum i izvući iz sebe ono najbolje što u tom trenutku možeš da pružiš pri tom vodeći računa o svojoj i bezbednosti onoga sa kim vežbaš. Setite se samo da kad vi završite sa svojim izvođenjem tehnika na partneru onda se uloge menjaju. Partner vam je pozajmio svoje telo da na njemu vežbate i sa istim se morate odnositi sa velikim poštovanjem da bi vam to isto poštovanje bilo uzvraćeno na isti način. Na takav način bi trebalo razmišljati i u svakodnevnom životu jer aikido je primenljiv na razne načine a ne samo kroz borilački aspekt. Tradicionalni aikido nije samo skup poluga i bacanja kojima možeš napadača sprečiti u daljem napadanju već je to i filozofski put; ako se njime zaputiš teško da ćeš sa njega sići, ali to opet zavisi od samog čoveka i koliko je spreman za samu veštinu aikido. Ako na aikido dođeš da naučiš da se biješ vrlo brzo ćeš odustati jer ni jedan trener tradicionalnog aikidoa te to neće ni učiti. Zašto? Zato što aikiDO u sebi ima ono DO, što znači put i treba vremena da prođe da bi postigao neko zavidno znanje. Mišljenja sam da je potrebno bar dve godine da bi polaznik mogao da se efektno odbrani od napadača koji nije vičan nekoj veštini, što opet zavisi i od samog vežbača i njegovog zalaganja u treningu. Kada se skupi neko znanje u aikidou, onda se sigurno time neće razmetati i tražiti nevolja. Vežbajući aikido postajemo svesni da možemo sebe i svoje bližnje zaštiti od fizičkog nasrtaja, ali isto tako postajemo i bolji ljudi jer nećemo tražiti kavgu, a eventualne sukobe ćemo moći da sprečimo na neki drugi način (ako je moguće) osim upotrebe sile. Što se tiče primenljivosti aikidoa, vrlo je primenljiv (govorim iz iskustva) ali isto tako su primenljive i ostale veštine, opet kažem sve to zavisi od čoveka koji vežba.
Doći do majstorskog zvanja u aikidou nije lako kao što je to možda slučaj sa nekim drugim borilačkim veštinama i sportovima. Kompleksnost aikidoa je ono što istom daje lepotu i što nagoni vežbača da se dalje usavršava. Mogućnost izvođenja jedne tehnike se multiplicira jer postoji dosta različitih a opet relativno sličnih načina na koji tehnika može da se prezentuje kako učeniku tako i na prikazima veštine. Usvajanjem nekoliko načina izvođenja tehnika vežbač obogaćuje svoje znanje koje mu omogućuje da na ispitima za kyu i dan pojaseve donese veću konačnu ocenu na kraju ispita.
Vrlo važan segment aikidoa su seminari. Mišljenja sam da svaki aikidoka treba da poseti što više seminara gde će sigurno naučiti nešto novo ili se setiti nečega što je možda zaboravio. Skoro održan seminar u Beogradu koji je vodio Sensei Yoji Fujimoto 7. Dan Aikikai pokazao nam je da svi možemo zajedno da vežbamo bez obzira kom savezu ili stilu aikidoa smo verni. Pomenuti Sensei je na jednom mestu skupio sve ljude koji su nekada zajedno trenirali, a koji su se zarad nekih ili nečijih ideala zavadili, razdvojili i doveli svoje odnose skoro na krv i nož i svoju komunikaciju sveli na "samo preko suda" i pokazao da barijere na tatmiju nestaju i da je aikido ono što može da nas sve drži na okupu.
Eh da nije samo našeg balkanskog sindroma ja pa ja i opet ja.
Doći do majstorskog zvanja u aikidou nije lako kao što je to možda slučaj sa nekim drugim borilačkim veštinama i sportovima. Kompleksnost aikidoa je ono što istom daje lepotu i što nagoni vežbača da se dalje usavršava. Mogućnost izvođenja jedne tehnike se multiplicira jer postoji dosta različitih a opet relativno sličnih načina na koji tehnika može da se prezentuje kako učeniku tako i na prikazima veštine. Usvajanjem nekoliko načina izvođenja tehnika vežbač obogaćuje svoje znanje koje mu omogućuje da na ispitima za kyu i dan pojaseve donese veću konačnu ocenu na kraju ispita.
Vrlo važan segment aikidoa su seminari. Mišljenja sam da svaki aikidoka treba da poseti što više seminara gde će sigurno naučiti nešto novo ili se setiti nečega što je možda zaboravio. Skoro održan seminar u Beogradu koji je vodio Sensei Yoji Fujimoto 7. Dan Aikikai pokazao nam je da svi možemo zajedno da vežbamo bez obzira kom savezu ili stilu aikidoa smo verni. Pomenuti Sensei je na jednom mestu skupio sve ljude koji su nekada zajedno trenirali, a koji su se zarad nekih ili nečijih ideala zavadili, razdvojili i doveli svoje odnose skoro na krv i nož i svoju komunikaciju sveli na "samo preko suda" i pokazao da barijere na tatmiju nestaju i da je aikido ono što može da nas sve drži na okupu.
Eh da nije samo našeg balkanskog sindroma ja pa ja i opet ja.