Juce i sutra

Dar Valerii...


Budjenje. Otvoris oci i shvatis da je juce ostalo bas tamo gde i pripada. Vise ga ne dozivas k sebi trazeci suocavanje, objasnjenje koje ionako nece da zadovolji, odgovor koji izgleda nepotpun i uoblicen u nesto nesvarljivo. A nisi se ni potrudio da te “shvatljivost” s novim danom obraduje. Koliko je samo mucnih pokusaja bilo da se ukloni, potisne, da se iz njega iznudi neko razumljivo “zato” na pitanje “zasto”? Ili je ostajalo nemo, ili se smejalo u lice, ili izazivalo nervozu. Valjda se tako savest poigrava, trenira nasu trpeljivost i snagu da se sa tim proslim, jucerasnjim pogledas vis-à-vis. Ili mozda svest dosegne onu visinsku tacku koja je nekada izazivala vrtoglavicu ali koja sada, usled ucestalog penjanja, prerasta u mesto dobrog pogleda na daljinu i dubinu. Mozda to juce zahvaljujuci noci koja pruzi odmor i tisinu, ili snu koji prespava strah i vizionarski da nadu, ode u dnevnik uspomena i postane samo jedna karika u nizu dogadjaja koji ce se od sutra nadovezati na to daleko bivse. Sta god da je, nekako se osecam dobro sto je juce samo juce a ne razlog za sutra. Ako je i donelo nespokoj, ne znaci da mora da da odgovor koji zvuci nerazumski i nedostojno neodlucnog – ne znam. “Znam” lezi i u juce i u danas. Zato ne zelim da se plasim novog budjenja a stecenu spoznaju sa danasnjim ne zelim da zaboravim. Ne smem.
 
kv4pvd2l9uqmnevjx3iv.jpg
 

Back
Top