Zasto uvek odlaze najbolje osobe?

Jedan post me je naterao da se setim necega sto nisam htela... Jedna devojka je pitala 'Zasto uvek najbolji ljudi umiru?'

Subota je jutro...Jos onako umorna, neispavana, sedela sam u privatnoj skoli engleskog jezika, i pokusavala da se aktiviram makar malo. Najgore je sto su minuti tako sporo prolazili... Znate te trenutke kad vam se cini kao da minut traje citavu vecnost? Uglavnom i to je nekako proslo, jedva, ali je proslo. Zvonim na vrata stana i otvara mi mama sa izrazom lica da se najezis. Sta se sad desilo, proletelo mi je glavom. Ona ima obicaj da se uznemirava zbog stvarno malih stvari, sitnica da kazem, sto mene uvek iznervira. Ulazim, izuvam se i cekam da pocne da prica sta je bilo, posto je tako uvek. Sa vrata me saleti i sve na brzinu isprica. Zbog cega moram opet istu pricu da slusam posto je prvi put nista nisam razumela. Medjutim ona cuti. Dizem pogled ka njoj, gleda me onako, verovatno sazaljivo... I napokon progovara. Glasom koji nikada u zivotu od nje nisam cula. Glas glasnika... Vesnika smrti... ' Zvao je neko iz tvog razreda, poginuo vam je drug.' U tom trenutku nije bilo reakcije... Nije do mene doslo to sto je rekla. Zvuka nije bilo, gledala sam u njene usne a ucinilo mi se da sam jako los citac sa usana. Nastavila je 'Ne mogu tacno da se setim ime koje je rekao, nisam dobro cula, nisam sigurna...' I dalje cutim... Nesvesna svoje reakcije i vec neprijatne situacije. 'Ko je zvao?' pitala sam, ' Ne znam nije se predstavio.' Napokon je doslo do mene sta se desava. Oci su mi zasuzile i ponovila sam pitanje, ovaj put pomalo histericno 'Ko je zvao? Kako nisi zapamtila ime?!' Uzela sam mobilni u ruke i pocela da okrecem brojeve, jedan broj, drugi broj, treci... Niko se ne javlja. Panika je uradila svoje, gresila sam tipke... Dok su mi se suze slivale niz lice mislila sam, Boze ko bi to mogao biti, samo da nije neko sa kim sam dobra, molim te boze... Malo okrutno zvuci ali sam stvarno to pomislila. Niko se ne javlja, mama seta kroz stan... I ona sada place... Odlazim u sobu iznervirana, skidam jaknu i u tom trenutku zvoni telefon. Nenad. 'Ivan je poginuo, saobracajna nesreca, sinoc kad se vracao kuci...' Glas mi sa druge strane zice postaje sve dalji i dalji, pred ocima mi se muti a majka kleci preda mnom i place...
 
Da, ja sam se to pitala u jednom blogu ali to pitanje mi je stalno tu oko mene.
Nikada se jos nije dogodilo da cujem da je "otiso" neko ko je bio , zao, pokvaren...samo suprotno.
Da li treba da budemo dobri ili zli onda?
Zasto nas roditelji uce da ne lazemo, ne krademo, ne cinimo grehe...?
Onaj ko se toga drzi , ne prolazi u zivotu. Svi koji mute i lazu , uspevaju . Sad ja malo preterujem ali tako je nekako.
U nasoj zelji recimo ali mozda treba otvoriti novo pitanje na blogu.
 
Zato sam i rekla, strelice, da mozda malo preterujem. Ja to uopsteno nekako i iz cistog iskustva, sto ne mora znaciti da su nam iskustva identicna, mislim tebi i meni.
U nastoj zemlji vlada otimacina. Onaj koji je sposoban da otima , on je car. Ostali su beda. I na to sam mislila.
Danas u nasoj zemlji vladaju mafijasi dok je inteligencija najslabije placena i potpuno zapostavljana.
 
Naravno. Iskustva su uvek drugacija. Cak i nasa sopstvena.
Mislim da si prilicno emotivna i da si zato tako reagovala. Mada, opet tvoj poslednji komentar (drugi deo) nema nikakve veze sa gubitkom i tragedijom koja je pogodila njegovu porodicu i prijatelje, i Minakvu, naravno.
 
Znam da je pogresno ali me valjda razumes, ne znam da li si imala tu nesrecu da izgubis ne nekog iz porodice nego nekoga ko ti je bio jako dobar drug, neko ko bi sve uradio za tebe i ti za njega. I onda kad ga izgubis budes ljut na sve, i na boga ako postoji, sto ne uzima neke pokvarene ljude a ne dobre.
 
Drugi deo mog komentara se odnosi na drugi deo mog predjasnjeg komentara koji nisam dovrsila. Hocu da kazem da je i ovo sto se desava u nasoj zemlji a i u svetu uopste, samo vise prikriveno zbog vece guzve, ali da i to znaci da samo losi opstaju.
Da sam emotivna, jesam, i drago mi je zbog toga.
Ne volim one koji su okoreli ,koje nista ne dotice i koji misle da zbog toga mogu mnogo bolje da prodju u zivotu.
Ubiti nekoga recima ja odlicno znam, ali mislim da nije lepo. Uvek je lako los biti ali dobar ...za to treba i trud i tolerancija i inteligencija.
 
Minaqua, imala sam slucaj da je delic sekunde falio da izgubim sina.
A drugova i drugarica sam ispratila toliko puta da je stvarno suvise.
Kao bivsa bajkerka, mnogi su mi poginuli na motorima, mnogi su otisli od droge, neki od bolesti.
Da, budes ljuta, ali kad ti se to desi toliko puta, onda se menja perspektiva.
 

Back
Top