Zasto uvek odlaze najbolje osobe?

Jedan post me je naterao da se setim necega sto nisam htela... Jedna devojka je pitala 'Zasto uvek najbolji ljudi umiru?'

Subota je jutro...Jos onako umorna, neispavana, sedela sam u privatnoj skoli engleskog jezika, i pokusavala da se aktiviram makar malo. Najgore je sto su minuti tako sporo prolazili... Znate te trenutke kad vam se cini kao da minut traje citavu vecnost? Uglavnom i to je nekako proslo, jedva, ali je proslo. Zvonim na vrata stana i otvara mi mama sa izrazom lica da se najezis. Sta se sad desilo, proletelo mi je glavom. Ona ima obicaj da se uznemirava zbog stvarno malih stvari, sitnica da kazem, sto mene uvek iznervira. Ulazim, izuvam se i cekam da pocne da prica sta je bilo, posto je tako uvek. Sa vrata me saleti i sve na brzinu isprica. Zbog cega moram opet istu pricu da slusam posto je prvi put nista nisam razumela. Medjutim ona cuti. Dizem pogled ka njoj, gleda me onako, verovatno sazaljivo... I napokon progovara. Glasom koji nikada u zivotu od nje nisam cula. Glas glasnika... Vesnika smrti... ' Zvao je neko iz tvog razreda, poginuo vam je drug.' U tom trenutku nije bilo reakcije... Nije do mene doslo to sto je rekla. Zvuka nije bilo, gledala sam u njene usne a ucinilo mi se da sam jako los citac sa usana. Nastavila je 'Ne mogu tacno da se setim ime koje je rekao, nisam dobro cula, nisam sigurna...' I dalje cutim... Nesvesna svoje reakcije i vec neprijatne situacije. 'Ko je zvao?' pitala sam, ' Ne znam nije se predstavio.' Napokon je doslo do mene sta se desava. Oci su mi zasuzile i ponovila sam pitanje, ovaj put pomalo histericno 'Ko je zvao? Kako nisi zapamtila ime?!' Uzela sam mobilni u ruke i pocela da okrecem brojeve, jedan broj, drugi broj, treci... Niko se ne javlja. Panika je uradila svoje, gresila sam tipke... Dok su mi se suze slivale niz lice mislila sam, Boze ko bi to mogao biti, samo da nije neko sa kim sam dobra, molim te boze... Malo okrutno zvuci ali sam stvarno to pomislila. Niko se ne javlja, mama seta kroz stan... I ona sada place... Odlazim u sobu iznervirana, skidam jaknu i u tom trenutku zvoni telefon. Nenad. 'Ivan je poginuo, saobracajna nesreca, sinoc kad se vracao kuci...' Glas mi sa druge strane zice postaje sve dalji i dalji, pred ocima mi se muti a majka kleci preda mnom i place...
 
To nije bila uvreda, nego moje mišljenje. Kako bi ti zvučalo da ja kažem: jao u pravu si meni je isto tako žao, pa sam hiljadu puta pomislio na to zašto nisi ti poginula nego baš on? To kao što vidiš zvuči suviše patetično, jadno, bedno i apsolutno besmisleno.
Pomiriš se sa istinom i ideš dalje.
Svako ima svoj trenutak za smrt pre ili kasnije, to čeka i nas!
 

Back
Top