Teorija 1. deo

U naredna tri teksta ću pokaušati da predložim jednu ideju- zašto, prema mom mišljenju vekovima mučimo muku sa izborom „moćnog zaštitnika“, tj., saveznika u konstantnom prestrojavanju sveta, u kome smo mi, ruku na srce, beznačajni.
Što je neko, pomalo vulgarno, rekao, kome god se okrenemo, onaj drugi će nas naguziti. Tako nekako i ispada. Kroz ovaj tekst pokušaću da dokažem i nešto, naizgled, nedokazivo- da su Milošević i Đinđić, čiji je naslednik danas Tadić, deo iste priče, samo, u različitim poglavljima. Takođe, pokušaću da dam neke ideje ko je Koštunica, i ko možda stoji iza njega. Krenimo redom.

Prvo poglavlje - Jugoslavija
Koliko puta ste iz poznavanja društva, istorije i sličnih predmeta učili da je Jugoslavija/Srbija na raskršću istoka i zapada, velika međunarodna petlja puteva i slično. Ma koliko to zvučalo suvoparno, ako prihvatite takvu ideju, već ste na idealnom putu da shvatite šta je koren svih naših problema. Kada je došlo do administrativne, a kasnije i definitivne podele Rimskog carstva na zapadno i istočno, jedna od granica bila je i reka Drina. Ta, politička, kulturna i svaka druga granica, bila je privremeno suspendovana za vreme Turaka, ali i tada je ona u suštini nastavila da postoji, jer su čak i Turci to administrativno odvojili od ostatka carstva, dok je Austrija večito videla interes u Bosni. Sava i Dunav su i geografski severne granice Balkanskog poluostrva sa Srednjom Evropom, dok su politički to bili do 1918. godine.
Duh jugoslovenskih (ili bolje rečeno južnoslovenskih) naroda svakako da je bio promenjen pod uticajem tih granica- nije se moglo očekivati da su mediteranci poput Dalmatinaca, ili alpski narod poput Slovenaca, isti kao i Leskovčani, Banaćani, ili još manje, npr., stanovnici Ohridskog jezera. Pa ipak, 1918. godine, Velike sile su odlučile da ne nagrade ceo srpski narod za savezništvo u Prvom svetskom ratu- već samo njegovu vladajuću strukturu, pre svega dinastiju Karađorđević, potčinivši joj sve jugoslovenske narode. Zapravo- jedino su Srbi i Crnogorci bili pobednici u Prvom svetskom ratu, svi drugi Jugosloveni su se borili na strani poraženih, a onda na vreme promenili dres. Velikim silama je više odgovaralo da na Balkanu imaju jednu heterogenu celinu, gde će svaki narod, kada im zatreba, okrenuti kako im odgovara, nego da imaju jednu veliku Srbiju, u kojoj bi vremenom natalitet porastao više nego višestruko!
Ovo se potvrdilo već u Drugom svetskom ratu- pređašnji neprijatelji Srba iz Prvog rata, to su i ostali. Da situacija bude gora, Srbi su se više tukli međusobno, nego što su tukli neprijatelja. Na kraju, kada su Velike sile podržale AVNOJ, kao opciju, koja je jedina garantovala opstanak Jugoslavije, svi neprijatelji Srba su ponovo tradicionalno promenili dres. Da budem bez dlake na jeziku, bilo je AF pokreta i u drugim delovima Jugoslavije, u koje su ubrzo preplivali pripadnici pokreta poput četničkog, ustaškog i sl. Na kraju, uprkos svemu, rezultat rata je bio još gori nego tridesetak godina ranije- Jugoslavija je federalizovana, pri čemu su svi narodi dobili svoje republike, kojima je kasnije zagarantovano pravo na otcepljenje, a i sama Srija je dobila dve autonomne pokrajine.
Suština Jugoslavije, bez obzira na njeno unutrašnje uređenje je bila u tome da je ona tampon- posledica dogovora zapadnog i istočnog bloka, pri čemu je to više odgovaralo zapadu- SSSR je u Evropi bio u naponu snage, u Berlinu su, npr. često i milimetri delili dve supersile od sukoba, tako da je ostavljanje makar jedne relativno velike zemlje kao tampona Zapadu davalo prostora za „opuštanje“ makar na tom području- jer su Sovjeti, u skladu sa očekivanjem, sebi prigrlili sve ostale komunističke zemlje.
Usledili su krediti sa zapada, zemlja je komunističkim metodama, ali zapadnim kapitalom za 20 godina napredovala kao nikada do tada. Za Jugoslaviju se može reći da je bila zemlja koja je prigrlila istočni komunizam, ostvarujući ga preko „domaćeg“ samoupravljanja, zarad zapadnog kapitala. U suštini, u zemlji se jako malo radilo- domaćih resursa je bilo srazmerno malo, nakon „pomirenja“, zemlju je mahom energentima snabdevao SSSR, a parama Zapad. Zahvaljujući svom savezništvu sa Neutralnim zemljama, činilo se barem da Jugoslavija postaje sila i u svetskim razmerama...
A onda je 1980-ih postalo jasno da će Istočni blok da okonča svoje postojanje. Već tada zemlju je tresla ekonomska kriza. 1989. godine, američki ambasador u Beogradu daje dvosmislenu izjavu: „Jugoslavija više nije u našem interesu“. Postalo je jasno da će Jugoslavija za Zapad, očiglednog pobednika Hladnog rata u Evropi, postati nepotrebna, ukoliko mu se, poput ostalih zemalja iz Istočnog bloka ne prikloni.
 

Back
Top