Najstarije Srpsko poreklo (nastavak)

Jovan Rajić piše da su stranci srpsko ime izveli iz imena reke Zebris (ili Serbis), koja teče između Eufrata i Tigra. I zaista, ta reka se i danas tako zove. I danas u persijskom jeziku postoje brojne reči istovetnog značenja kao u srpskom. Evo nekih: bog-bog; zemo-zemlja; zima-zima; žena-žena; berezo-brzo; mislj-misao; zarja-zora; medo-med; noć-noć; paurvi-prvi; dva-dva; tri-tri; četvere-četiri itd. I u jevrejskom i jermenskom jeziku takođe postoji dosta srpskih reči, sto su jevrejski istoričari uzimali za utvrđivanje svoga porekla preko Jefeta, sina Nojevog.
Srbi su ostavili svoja imena gde god su živeli. Evo nekih: jezero Srbonis u Siriji, Serbetes, mesto u Mauritaniji, Serbanica (ili Srbica) na crnomorskoj obali, Serberion na ušću reke Don, Sarbakon na Krimu, Sorbhag u Iranu, Serbka u Indiji, Sarbinovo u Ukraini, Serban-voda u Poljskoj, Serbia u Rumuniji, Serbin u Grčkoj, Sarbiodunum na Sardiniji, Sarbat reka u Turskoj, u doba kada Turci jos nisu živeli na svojim sadašnjim teritorijama. Za Srbe istoričari kažu da su živeli u čitavoj Evropi i nisu imali potrebe da se pripremaju za ratovanja. Profesor Miomir Jović utvrdio je da se seoba Srba iz Indije odigrala 4.500-4.000 godina pre n.e. A Ognjen Radulović, u Traganjima za korenima Srba, navodi da su iz svoje prapostojbine Indije Srbi krenuli pre šest hiljada godina, usmerivši se u tri pravca, od kojih je jedna grupa nakon kraćeg zadržavanja u Mesopotamiji stigla i u doline faraona.
Grčki istoričar Strabon pisao je da su u zapadnoj Aziji po planinskim predelima živeli Srbi, ili Brđani, koji su se odlikovali rusom kosom i plavim očima. O istima postoje napisi i ruskog istoričara Mihaila Lomonosova. Dubrovčanin Ivan Gundulić pevao je o slavnoj Troji:
Pri moru uprav srpskih strana u pržinah pusta žala
Leži Troja ukopana, od grčkoga ognja pala.
A Car Dušan postavljao je svoga namesnika u Maloj Aziji baš u oblasti Troje.
Olga Luković-Pjanović piše, u drugoj knjizi “Srbi narod najstariji”, strana 59, kako je “Chicago Tribune” 19. Februara 1981. godine objavio vest da je otkopana kineska najstarija mumija koja je bila plava žena, bele rase. Zatim je ista vest objavljena u Parizu na TV. Te vesti Olgu su potsetile na one koje tvrde da su Šiptari Iliri samo zato što su se naselili na ilirske teritorije. Prema tome, Olga zaključuje da je “plava kineskinja” mogla biti samo srpkinja.
Postoje brojni zapisi o srpskoj propasti u vremenima nove ere. Evo nekih: tokom silnih ratovanja sa turskim i mongolskim plemenima nestala su mnoga srpska naselja u kojima su živeli vekovima. Prema grčkoj hronici rimski car Justinijan je u sedmom veku nasilno preselio mnoge Srbe iz predela sadašnje Stare Srbije u Malu Aziju i od njih stvorio odabranu vojsku od 30.000 konjanika. U borbi sa Arapima 692. godine, dve trećine te vojske pređe na stranu Arapa, a Justinijan dade nalog da se sve preostale porodice srpske pokolju. Nešto kasnije, 762. godine, iz Makedonije se preseli oko 250.000 Srba u Malu Aziju, a 802. godine opet dođe do slične seobe, nakon što je grčki car Komnen pokorio Rašku. I konačno, u petnaestom veku kada su Turci osvojili Bosnu, sultan Sulejman prebacio je 30.000 srpske muške dece u Tursku od kojih je napravio Janjičare i isve ih utrošio u narednim obračunima sa Srbima. Latinski biskupi su za vreme sinoda u Saloni proglasili ćirilicu “đavolim pismom” i zabranili njenu upotrebu. Poljska, Česka i Hrvatska odmah su je napustili i otpočela je borba protiv ćirilice. Ova borba produžena je do današnjih dana, a to je ujedno i borba između dve crkve, koja traje već vekovima. Sve su to dokazi da su Srbi vekovno bivali izloženi stradanjima i da su sopstvenom krvlju placali visoku cenu opstanka.
Ogranak Srba koji se doselio na Balkan pre tri do četiri hiljade godina, o kojima su pisali grčki i rimski istoričari, su direktni praoci danasnjih Srba. Taj ogranak dospeo je čak do Španije i severnih obala Afrike. O tim seobama zapise su ostavili Čeh Pulkova i Enije Silvije, koji navodi seobe Srba u vreme postojanja kule Vavilonske. Francuz Mosper pisao je o tri provale pastira iz Male Azije u Egipat i tvrdi da se radi o Srbima. A na egipatskim piramidama hijeroglifima je zapisano da su 1.600 godina pre Hrista u Libiju i Mauritaniju doprli beli narodi plavih očiju. Egipatski izvori tvrde da su ti narodi na njihovim prostorima osnovali svoju državu koja je postojala sedam vekova. Dr. Olga Luković-Pjanović daje divan opis ratnih zarobljenika, čiji su likovi uklesani na egipatskim piramiadama sa “zrakastim krunama” na glavama, sa zaključkom na osnovu reči pereset i prst da se radi o Srbima (str. 215-230). Rajić citira ruske letopisce, koji kažu da su Vendi, Srbi, pomagali Trojance u borbi protiv Grka, pa su se posle poraza sa svojim vojvodom Antonorom preselili iz Male Azije na Jadransku obalu. Navodi dalje tvrde da su Srbi naselili Boku, Crnu Goru, Dalmaciju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i sve do Venecije jos pre tri hiljade godina. Šafarik, kasnije piše da su ti Vendi bili jednorodni sa Vendima iz podunavskih krajeva.
Iz prednjega proizlazi da su Srbi naselili Evropu i Balkan istovremeno sa ostalim indo-evropskim narodima: germanskim, grčkim i latinskim. Šest stotina godina posle trojanskog rata, Srbi su potpuno naseljavali Balkan i u to doba makedonski car Aleksandar Veliki svojom poveljom dao im je zemlje od Jadranskog do Baltičkog mora za njihovu hrabrost i vernost. Navodi se da su i Aleksandar Veliki i njegov otac Filip takođe Srbi, pošto u to doba nisu još postojali Sloveni. Hrvat Sver navodi da je majka Aleksandra Velikog bila ilirske krvi, a zna se da su stranci Srbe nazivali Ilirima. To se da tumačiti i iz pesme Ivana Gundulća “Osman”, gde kaže:
Od Lesandra Srbljanina, od svijeh cara, cara slavnog
Aleksandro to svidoči kralj veliki svega svita.
Aleksandar Veliki prezivao se Karanović, a to prezime izvedeno je iz titule Karan, koja je dodeljivana kod Srba visokim dostojanstvenicima i plemićima ili nekom princu iz vladarske kuće, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljanja na dužnost glavnog zapovednika vojnog ili pokrajine. Prema Deretiću, jedino su Srbi u vreme Aleksandra Velikog imali vojne formacije kojima je prednje tumačenje odgovaralo. Dve hiljade godina pre Hristova rođenja jedino je drevna država cara Nina bila svetsko carstvo, kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike - Ilirska, Dačka i Karpatska Srbija. U antičkom vremenu, po Deretiću, država je bila organizovana društvena zajednica zasnovana na običajnom pravu. Za stare Grke kaže da u prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni svoju Grcku, Evropa je za njih bila samo Srbija i ništa više. Državu je tada oličavao vladar, gospodar, a bila je onolika koliko je vladar uspevao da je stavi pod svoju vlast i njome uspesno upravlja.
Posle raspada Rimske Imperije obnovljena je srpska država 461. godine, krunisanjem Markelina u Solunu. Markeli, Srbin, bio je vojskovođa Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalinskim Poljima 451. godine. Srpsku državu učvrstio je Ostorilo Svevladov 490. godine i zvala se Srpska Carevina ili Srbija. Od tada pa do kraja 15. veka, punih hiljadu godina, Srbija postoji kao država bez prekida. Deretić citira Anonimus Reventanisa koji je predstavio postojanje tri Srbije, istog imena: prva od Jadranskog mora do Dunava, zvana Ilirska Srbija, druga od Dunava do Karpata, zvana Dačka Srbija i treća od Karpata do Baltičkog mora, zvana Sarmatskom Srbijom. Bilo je to dva veka pre Hrista. Rimljani su osvojili Ilirsku i jedan deo Dačke Srbije, jedan vek posle Hrista, a deo između Tise i Dunava ostao je zauvek neosvojen, što ide u prilog tvrdnji da nikda nije prekinuta tradicija rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija ostala je van domašaja rimskog carstva. Dačka Srbija danas se zove Vlaška, a Baltička Srbija se zove Poljska. Znači, od uspostavljanja Ninovog carstva, oko 2015. godine stare ere, pa do danas, preko četiri hiljade godina srpska državna tradicija nije prekinuta. Otuda je Srbija “večna”.
Sebastijan Dolči i nehotice povezuje ilirski jezik sa Srbima. A Laonik Halkokondilo u knjizi “O Turskoj”, kaže da su istim jezikom govorili svi narodi od Jonskog mora do Venecije, a za Sarmate navodi da su živeli u današnjoj Poljskoj i potom su se spustili na Dunav, što potvrđuju i Šafarik i Surovjecki, pišući o rasprostranjenosti srpskog naroda. I hrvatski pisac Dinko Zlatarić u “Elektri”, posveti knezu Zrinskom, piše o “Velikom Aleksandru, kralju srpskom”. Orfelina o ruskom caru Petru Velikome, u gramati od 3. Marta 1711. godine, zapisano je da “car svih Rusa poziva Srbe na ustanak protiv Turaka, potsećajući ih da se sete svojih slavnih i junačkih predaka, u prvom redu srpskog cara Velikog Aleksandra Makedonskog, koji je mnoge careve pobedio i mnoge države osvojio”.
 

Back
Top