Koliko popustiti?

Uvijek mi je bilo lako da progutam mane drugarica i drugova, a njegove su mi nepremostive. Vecina. Mozda zato sto u njega najvise sebe ulazem, a mozda i zato sto s njim provodim najvise vremena. Ima li sebicnosti u tome? Nismo li se zavjetovali da cemo biti zajedno u dobru i zlu? Nije li zlo kad neka mana ispliva u punom "sjaju"?

Evo kaze neko internet istrazivanje da muzevi i zene vise komuniciraju netom i telefonom, nego direktno. U nasem slucaju, istina ziva. Danas sam dobila mail i sms u kojem je pisalo da ne odreagujem burno, kao obicno, vec da vise puta iscitam isti i da dobro razmislim jer je vrijeme da se nesto mijenja u nasim zivotima.

I ja uradim tako.
Tri teksta o ljubomori.

On tvrdi da je pasivan i da se odvojio od mene jer sam bila ljubomorna godinama i sve ga je to stiglo.
Malo vjerovatno. To mi je bila prva reakcija.
Ali sta sam postigla do sad braneci se. U pravu je, prepoznala sam se u tekstovima o patnji u djetinjstvu, o strahu od gubitka voljene osobe, o stvaranju scenarija u glavi. Ali zar nije mogao da mi pomogne da to prevazidjem? Zar nije mogao...?

A sta sam dobila time sto sam se pitala zasto nesto nije ucinio. Mozda je vrijeme da se mijenajam. Za pocetak tako sto cu da promijenim taktiku. Necu pitati zasto se on ne mijenja. Trazicu odredjene stvari, za uzvrat cu ljubomoru pokusati da iskorijenim.
Pa ako me povrijedi, neka ce, ionako patim.
 
lelavi;bt68819:
Ipak mora da postoji granica...
Svakako. Ali izgleda da same sebi moramo pomoci, zene su prosto takve, o svemu previse razmisljaju, iz svega zele da izvuku najbolje, a cini mi se da vecina njih zivi za danas.
Rekla bih da je granica tamo gdje on prestaje da daje ista jer je navikao samo da prima.
 

Back
Top