Dete u meni

Često se posmatram. Vidim kako vreme ostavlja tragove po mom licu. Starim. A iznutra? Šta ostaje kada se zagrebe ispod površine, kada se jezera iz mojih očiju isuše? Kakav je to svet u meni?
Preturao sam po starim kutijama, listao spomenare, gledao školske izveštaje sa mladim licima... I šta sam otkrio? Otkrio sam dete u sebi, poželeo da opet istrčim sa fudbalskom loptom i plastičnim pištoljem na ulicu, da gradim zamkove iz snova, u pesku i da se opet osećam bezbrižnim.
Svako jutro, čim ustanem, imam sastanak sa ogledalom. Sve manje se prepoznajem. Svaki dan vreme mi ugravira novi otisak na čelo. Prestao sam da brojim te godove. Pustio sam da me oblikuje, kao da sam od plastelina. I opet ono staro, isto pitanje: "Gde sam to ja?". Imam osećaj da sam se probudio ispušten negde u džungli,okružen krvoločnim zverima koje traže moju dušu da nahrane sopstvenu sujetu. Ceo život imam taj osećaj. Pokušavao sam, još kao klinac, da se sakrijem u svom svetu mašte, da bar na trenutak pronadjem put kroz gusto šiblje i u daljini ugledam izgubljeni grad. Vremenom su iluzije bledele, a šiblje postajalo sve gušće i gušće, dok na kraju nije potpuno zaklonilo sunce. Ostao sam u mraku, prinudjen na suživot sa tim zverima i da se čuvam njihovih gramzivih šapa i oštrih čeljusti.
Nikad mi nije bila jasna želja mojih vršnjaka da što pre odrastu, da stupe na tu prokletu pozornicu odraslih, preskačući svojim malim nožicama po dva-tri stepenika. Ja sam oduvek žalio za nečim što je prošlo, za tim bezbrižnim osećajem držanja za nebo, slaganja pazli i gradjenjem snova lego kockicama. Nekako, pre ili kasnije, čovek oseti nostalgiju za tim godinama. I onda mu je žao što je tako požurio sa odrastanjem. Tada shvata koliko je taj delić njegovog života dragocen i bitan, koliko doprinosi uoblicavanju sopstvene slike u hodniku vremena. Sve ima svoju ulogu i svrhu, svaki trenutak se, kao perle, nadovezuje jedan na drugi, uobličavajući život, ispunjavajući krug vremena koji čovek provede na ovom svetu.
Mislim da detinjstvo traje večno. Ostaje uvek u čoveku ta iskra, kao odsjaj vatre u oku zamišljenog dečaka koji se greje u zimskim noćima i razmišlja o nečemu lepom i nedokučivom. Problem je ako se ta vatra ugasi ili se pretvori u strahovitu stihiju koja proguta čoveka.
Razmišljao sam nešto i shvatio da je sve zapravo dečija igra, naivna i lepršava, ali često zabranjena i surova. Naivnost je osobina koja nas opisuje, ma koliko se trudili da to promenimo. Naivno se ljubimo, naivno verujemo ljudima, naivno činimo greške, naivni se rodimo i takvi i umiremo, bez svesti o vrednosti svog života, o posebnosti tog trenutka koji nam je dat na ovoj planeti. Premalo se radujemo, premalo smejemo, i vremenom gubimo onaj čisti, iskonski izraz lica, koji smo imali dok smo bili deca i dok smo se radovali malim stvarima.
Moje detinjstvo je bilo satkano od malih stvari, od sunčanih dana, jurnjavi za loptom po poljančetu, od sličica fudbalera, koje smo tako revnosno sakupljali, od osmeha neke devojčice iz treće klupe, sa plavim očima. I bio sam srećan. I sada sam srećan kada vratim te sličice, ispružen na starom dvosedu, posle obilnog nedeljnog ručka i šolje tople, crne kafe.
Mada, kada gledam ove današnje klince, sa mobilnim telefonima najnovije generacije, u markiranoj odeći i sa nekom smešnom bižuterijom na sebi, ne mogu a da se ne zapitam kakva li će biti njihova sećanja kada, opruženi, u retkim časovima odmora, budu prekopavali po fiokama svog detinjstva. Da li će i oni, kao ja danas, imati taj slatki ukus sreće i nostalgije u uglovima usana? Ne znam. Prilično sam skeptičan, ali opet, ko sam ja da sudim...

deca__large_.jpg
 
I ja još uvek nedam da ode devojčica iz mene! Neka je. Ona je moj neotudjivi posed. Ja nisam imala ni igračke. Zamišljala sam da ih imam, kao što sada zamišljam da nije već svemu kraj...tek treba da počne!
Možda sam samo neozbiljni optimista?
Lepo opisano prekopavanje po fijokama detinjstva!
 
Kazes *moje detinjstvo je satkano od malih stvari..* Ne volim frazu *sitnice zivot znace* i sl, ako vec znace, ne mogu biti male stvari, velike su koliko su znacajne..toliko o tome.. Inace, stvarno je vreme da se zapitamo: gde i zasto *jurimo*, sta i zasto nesto cenimo..nice work!
 
"Gde sam to ja?". Imam osećaj da sam se probudio ispušten negde u džungli,okružen krvoločnim zverima koje traže moju dušu da nahrane sopstvenu sujetu. Ceo život imam taj osećaj.
И ја исто.

Pokušavao sam, još kao klinac, da se sakrijem u svom svetu mašte, da bar na trenutak pronadjem put kroz gusto šiblje i u daljini ugledam izgubljeni grad. Vremenom su iluzije bledele, a šiblje postajalo sve gušće i gušće, dok na kraju nije potpuno zaklonilo sunce. Ostao sam u mraku, prinudjen na suživot sa tim zverima i da se čuvam njihovih gramzivih šapa i oštrih čeljusti.
Ово је баш лепо написано... и одражава оно ,,човек је човеку вук''...
Мислим да не треба да се скроз убијеш у појам и да мислиш да су око тебе само звери... Сигурна сам да би се нашла и нека питома животињица ако би мало боље погледао... ;)
 
Mislim da detinjstvo traje večno. Ostaje uvek u čoveku ta iskra, kao odsjaj vatre u oku zamišljenog dečaka koji se greje u zimskim noćima i razmišlja o nečemu lepom i nedokučivom. Problem je ako se ta vatra ugasi ili se pretvori u strahovitu stihiju koja proguta čoveka.
Стварно?!Онда ја нећу имати тих проблема, мени сви говоре да сам детињаста :lol:

Иначе, текст је баш лепо написан :)
 

Back
Top